Iako Villarreal putuje prema Španjolskoj s iznimno važnim golom u gostima te Dinamo ne može biti zadovoljan rezultatom, momčad Damira Krznara ima pravo teren napustiti visoko podignute glave. Ne samo da su se Modri dobro držali protiv jedne od boljih momčadi La Lige već su u nekim trenucima, posebice u prvom dijelu susreta, čak bili i bolja ekipa. (Ne)sreća je odigrala svoje, a Kévin Théophile-Catherine nekako se (opet) našao u glavnoj tragičarskoj ulozi.
No, prije nego što Dinamova stopera bacimo u vatru, treba napomenuti kako je Francuz imao solidan nastup unatoč fatalnoj ‘pogrešci’ koja je Villarrealu darovala pogodak u najgorem mogućem trenutku za domaću momčad.
Ipak, sinoć smo gledali utakmicu s dva potpuno različita poluvremena i vidjeli dva potpuno različita lica obaju ekipe. Bilo je za očekivati kako će gosti iz Španjolske preuzeti kontrolu nad loptom te zbog toga njihovih 61 posto posjeda ne iznenađuje previše. Dinamov nešto agresivniji pristup obrambenoj fazi igre te vrlo kompaktna i dobro organizirana struktura suparniku je odlično zatvarala sve puteve prema naprijed.
Baš kao što je to slučaj bio u gotovo svakoj utakmici Europske lige u ovogodišnjoj kampanji, upravo je obrana bila Dinamovo najjače oružje, pogotovo u tom prvom poluvremenu susreta kojeg su Modri odigrali fantastično.
Možda i najveći kompliment Dinamo je upravo to što smo očigledno svi svjesni da se ova momčad neće tješiti minimalnim porazima
Krznar se inicijalno odmaknuo od ukalupljenog sistema 4-1-4-1 sistema te svoju ekipu posložio u čistih 4-4-2 koji su se eventualno mijenjalu u 4-3-3 pomicanjem krilnih igrača više, odnosno dublje na terenu kada su pratili kretnju igrača kojeg su morali čuvati.
Cilj je bio ugušiti svaki pokušaj centralne progresije te tako Villarreal slati čim dalje od Danija Pareja ili Étiennea Capouea koji su čekali loptu u pozicijama pivota. Lovro Majer i Iyayi Atiemwen bili su u prvoj liniji te formacije te su osim vršenja pritiska na stoperski par također pokušavali držati obojicu pivota u svojim sjenama.
Dorasli zadatku
Krznar je također stavio dva ‘flastera’ na dotični pivotski tandem te ga tako stavio u sendvič između svog dvojca u prvoj liniji te Arijana Ademija i Kristijana Jakića odmah iza njih, tjerajući Žutu Podmornicu prema bokovima.
Kroz veći dio prvog poluvremena ovaj plan se pokazao uspješnim. Villarrealovi glavni kreatori teško su dolazili do lopte te se njihova progresija temeljila ili na dugim loptama ili išla direktno preko bekova, gdje ih je generalno i bilo lakše pritisnuti zbog aut linije koja je djelovala kao dodatni čovjek u obrani.
Ipak, Unai Emery poznat je kao veoma pozicijski trener i sinoć smo mogli barem malo okusiti dobru rotacijsku igru njegove momčadi. Dinamo je pokazao zube i u tih prvih 45 minuta čak visoko podizao linije, tjerajući Villarreal na rizičnije pokušaje kroz sredinu ili 50/50 šanse kroz duge pasove iza neprijateljskog zadnjeg reda. Ali s vremenom se Žuta Podmornica prilagodila domaćoj taktici i sve više i više prijetila vratima Dominika Livakovića.
Prva adaptaciju koju je Emery napravio bila je stavljanje pivota na različite visine u sredini terena. Kada se jedan podizao, drugi bi se spuštao dublje, a Dinamovi igrači često bi se našli u ničijoj zemlji te bi se tako otvarao vertikalni kanal za centralnu progresiju.
Drugi način progresije Villarreal je vršio direktnim pronalaženjem Gerarda Morena ili Carlosa Bacce iz zadnje linije. Stoperi poput Paua Torresa iznimno su dobri na lopti i imaju taj raspon dodavanja kojim mogu proparati čak i najčvršće i zgusnute obrambene blokove. Moreno bi dobrom kretnjom stvorio kanal za Torresa, a ovaj ga odmah pronašao vertikalnom loptom kroz dvije linije Dinamovih igrača.
Treća je opcija bila i ona najkompliciranija, ali također i najimpresivnija i pozicijska. Juan Foyth često bi se spuštao u zadnju liniju te tako preopteretio Majera i Atiemwena zajedno sa svojim stoperskim parom. To je također Dinamo stavilo u vrlo nezahvalnu situaciju. Naime, ako igrači ne reagiraju, Villarreal će imati situaciju tri-na-dva u kojoj jedan od tih braniča može slobodno trčati prema sredini terena. No, ukoliko Dinamo pošalje čovjeka iz druge linije — primjerice, Mislava Oršića ili Luku Ivanušeca — to stvara rupu iza njihovih leđa koju može iskoristiti Manu Trigueros ili pak Moreno.
Jednostavna sekvenca vani-unutra obično bi završavala s Villarrealom u zadnjoj trećini te Dinamom pred teškim zadatkom krpanja rupa. Ipak, u obrambenom smislu, pogotovo u tom prvom poluvremenu, Modri su doista bili dorasli zadatku. Već smo nekoliko puta spominjali kako je dozirana agresija ključ njihove uspješnosti te su pravovremeni izlasci Théophile-Catherinea ili Joška Gvardiola držali Morena, Baccu i posebice Samuela Chukwuezea u ‘džepu’.
Nažalost, ta situacija za jedanaesterac potpuno je promijenila atmosferu na Maksimiru i prebacila vodu na gostujući mlin.
Utakmica paradoksa
U prvih 45 minuta Dinamo je izgledao opasno gotovo u svakom napadu. Posebno je zanimljivo bilo vidjeti Modre kako se trude držati posjed koliko su god mogli, i to unatoč strategiji koja se i dalje temeljila na kontranapadima i brzim tranzicijama preko krila. Livaković se često odlučivao za onu kratku opciju odmah ispred sebe, a stoperi bi brzo tražili ili spuštajućeg Ademija ili pak bekove koji bi loptu slali dalje prema krilu. Naravno, to nisu bile istančane kombinacije i rotacije kakve smo možda vidjeli od momaka u žutom, ali neki vrlo dobri mehanizmi ipak su bili prisutni u Dinamoj prvoj fazi izgradnje napade. Primjerice, spuštanje krila prema dubini i onda kretnja prema sredini terena otvarala bi vrata bekovima za prodiranje prema zadnjoj trećini.
Ipak, Dinamovi su napadi izgledali najbolje kada je taj trojac Oršića, Majera i Ivanušeca iza Atiemwena stvarao prednost na individualnu kvalitetu. Lopta bi se kretala mnogo brže te bi se do vratiju Gerónima Rullija dolazilo nešto jednostavnije. Nažalost, unatoč nekim prilikama, zicera se nismo nagledali. Modri su postigli pogodak, ali on je poništen zbog zaleđa. Ipak, zanimljivo je bilo vidjeti način na koji je Dinamo uopće došao do te situacije na terenu. Ponovno je to bila akcija rođena iz brze tranzicije i to je nešto na što je Krznar sigurno računao s Atiemwenom u prvoj postavi.
Ipak, Bruno Petković itekako je nedostajao jer nitko u zagrebačkoj momčadi nema takvu igru s leđima okrenutima prema golu, što je ključno za kontranapade. Nakon sat vremena igre, Dinamo se prebacio u nešto agresivniju strukturu iz napadačkih 4-2-3-1 u 4-1-4-1 uvođenjem baš Petkovića i Lirima Kastratija. Ademi se tako povukao na poziciju samostalnog pivota dok se Kastrati pridružio trojcu u veznom redu.
No, Dinamo iz drugog poluvremena više je sličio Dinamu kakav smo vidjeli u Londonu protiv Tottenhama nego onaj koji je ušao na teren s prvim sučevim zviždukom protiv Villarreala. Krznar je to možda najbolje i sam objasnio.
“Moram reći, utakmica jednog paradoksa; u prvom dijelu dominiramo, imali smo više od igre, primili smo gol, u drugom je Villarreal bio bolji”, rekao je trener. “U zadnjih 15-20 minuta nismo više parirali, izgubili smo defenzivnu strukturu. Zbog zadnjih 10 minuta možemo biti zadovoljni što je 0-1, ali aktivan je rezultat, mislim da šansa apsolutno postoji.”
Dinamo je još jednom pokazao da može bolje. Možda i najveći kompliment Dinamu je upravo to što smo očigledno svi svjesni da se ova momčad neće tješiti minimalnim porazima, upravo zbog toga što ima kvalitetu nastaviti ispisivati povijest. Sinoć joj to nažalost nije uspjelo, ali mnogo se toga još može dogoditi u Španjolskoj za tjedan dana.
