A uoči utakmice Dinamo je izgledao kao taj koji bi mogao bolno tresnuti o zemlju, s pripadajućim posljedicama. Navrat-nanos zakrpana improvizirana zadnja linija koja vjerojatno više nikad neće zaigrati u tom sastavu, vezni red (privremeno, ali već dugo) bez kapetana Arijana Ademija i (trajno) bez fantasiste Lovre Majera i sa špicom u Deniju Juriću, čovjeku koji tek treba zabiti svoj prvi gol za klub. Iza momčadi Damira Krznara bilo je veliko razočaranje u dvomeču protiv Sheriffa i vrlo blijed nastup u incestuoznom derbiju s Lokomotivom; Krznar je već praktično bio jednom nogom izvan Dinama, s problemima u svlačionici i precizno upućenim medijskim hicima s provjerenih adresa.

Međutim, taj i takav Dinamo je s lakoćom kontrolirao zbivanja i gotovo rutinski dobivao duele, gradio napade, stvarao šanse. Osijek, s druge strane, nije izgledao ništa više dorastao zadatku nego što je bio prije koju godinu kad je tek počinjao svoj projekt uspona u vrh domaćeg nogometa; izgledao je kao da od tog početka nije odmaknuo ni metra.

Dinamo, zapravo, izgleda spreman za pad. Samo što se nitko od izazivača ne doima spremnim srušiti ga

Fer je spomenuti da ni Nenad Bjelica na raspolaganju nije imao dvojicu važnih igrača, Damjana Bohara i Petra Bočkaja, ali ono što je njegova momčad u prvom poluvremenu prikazala bilo je zaista ispod svake kritike. Time je jasno pokazala da šamar u prošlom kolu, kad ju je iznenađujuće pobijedila Istra, nije bio tek loš dan. Kao ni onaj od CSKA, koji je u Sofiji razbio Osijek k’o beba zvečku.

Razočaranje je za domaću publiku moralo biti veliko, pogotovo zato jer njen dobar dio vjeruje da je Bjelica čudotvorac koji će svojim trenerskim genijem od ove ekipe napraviti konkurenta za naslov. Još ništa u dosadašnjem njegovu osječkom mandatu nije poslužilo kao ovoliko snažno otrežnjenje. Zvižduci su ga sustigli i na poluvremenu i na kraju utakmice. Iako je u drugom dijelu promjenama u sastavu i sustavu pokušao preokrenuti tijek zbivanja, pa čak imao i penal koji je Marin Pilj zapucao, generalni dojam ostao je isti kao i na početku: nemoć.

Hajdukov domino-efekt

I na Poljudu su se svi nadali da je susret s Rijekom ‘ta’ utakmica, ona u kojoj će Hajduk konačno pokazati da je spreman za pravu borbu. Ni od toga nije bilo ništa.

Prijelomni trenutak, onaj koji je odredio sav daljnji tijek zbivanja, ondje se zbio već nakon desetak minuta igre, kad se ozlijedio Gergő Lovrencsics. Na njega se nadovezala odluka domaćeg trenera Jensa Gustafssona da ga zamijeni Lumbardhom Dellovom, što se vrlo brzo — i očekivano — pokazalo kao tragična pogreška. Priznao ju je i Gustafsson sam kad je početkom drugog poluvremena, odmah nakon što je Hajduk zabio gol, izvadio Dellovu i uveo Ivana Dolčeka.

Mađar nije samo čovjek koji će pogoditi 12 centaršuta u jednoj utakmici i dobiti sve svoje duele, pa bilo to i protiv najslabije momčadi lige; on je u Hajduku sekundarni razigravač na suparničkoj polovici, a — uzevši u obzir sve utakmice u dosadašnjem tijeku sezone — mogli bismo ga nazvati i primarnom napadačkom prijetnjom. Lopte konstantno odlaze njemu, a on ih zatim ili distribuira dalje, u čemu rijetko griješi, ili sjajno okreće stranu dugom loptom, ili je fino izrađenim centaršutom šalje u suparnički šesnaesterac.

Takva prijetnja s boka ima domino-efekt na Hajdukovu igru. Suparnici znaju da mu ne smiju ostaviti prostora i prisiljeni su na pokušaje neutraliziranja te prijetnje, što onda neminovno ostavlja više prostora drugdje — kako u sredini za Filipa Krovinovića, tako i među linijama za Marka Livaju i Emira Sahitija koji s krila traži halfspace, pa u konačnici i na drugoj strani za Davida Čolinu i Stipu Biuka.

Kako to izgleda kad tu prijetnju posve maknete iz jednadžbe, još protiv ekipe koja se brani s osmoricom igrača iza lopte, jasno se vidjelo sinoć. Dellova, po vokaciji stoper, bio je igrač manje u posjedu lopte, nije se odvažio na prodore ni centaršute i napadački je bio posve neupotrebljiv. Hajduk je uživao veliku dominaciju u posjedu lopte, čak je osvajao i dobar dio duela i ‘drugih lopti’, ali prostora nije bilo nigdje.

Povrh toga, Dellova na desnom beku samo je naglasio nesposobnost Hajdukove obrane da se nosi s riječkim brzancima. Postavljanje visoke zadnje linije sa sporim stoperima, a bez kvalitetnog osigurača ispred njih, možda se može smatrati Gustafssonovim ukalkuliranim rizikom; Hajdukov trener vjerojatno je računao da će upornim posjedom i brojčanom nadmoći na bokovima opasnost od riječkih kontri svesti na minimum; osim toga, iako Lovrencsics u tom dijelu igre nije ni približno toliko dobar kao u ofenzivi, dosadašnji njegovi nastupi pokazali su da pozicijskom inteligencijom, iskustvom i dobrim odlukama kompenzira dobar dio nedostataka, pa čak nerijetko i dirigira postavljanjem ostatka momčadi u defenzivi.

Ničega od toga sinoć nije bilo i Rijeka je u prvom poluvremenu zaklala Hajduk svojim kontrama. Hajduk je u nastavku stabilizirao posjed i manje srljao, čime je automatski bolje sprječavao kontre, ili gosti više nisu imali toliko snage da ih istrče te su se fokusirali na branjenje prednosti. Sabio je goste u šesnaesterac, ali prostora i dalje, a ni sreće, nije bilo.

Vesele obrane

Dva derbija, dva međusobna susreta četiriju glavnih konkurenata, tako su nam prije svega ogoljela slabosti dvaju izazivača, Osijeka i Hajduka. Gubitnici su sada bodovno poravnati s Dinamom i Rijekom na vrhu prvenstvene ljestvice, s tim da imaju po utakmicu više od njih.

Osijek nikad nije bio momčad kojoj je kreativa jača strana. Trudila se to nadoknaditi čvrstinom u obrambenim duelima, gušenjem suparničke igre u sredini te uigranim jednostavnim mehanizmima i prekidima u napadu. Otkako u špici ima Ramóna Miéreza, centarfora koji je savršen za takav stil igre, mogao se steći dojam da je spremna za idući korak u svom razvoju, ali zapravo, mimo trojice-četvorice igrača koji individualno spadaju u vrh lige ili blizu njega, Osijekov kadar čine sasvim prosječni nogometaši.

Braniči su skloni pogreškama, veznjaci spori, ofenzivci osim Miéreza premalo konkretni, a pravog kreatora naprosto nema. U Bjeličinu sustavu igrači moraju stalno fokusom i fizikalijama biti na optimumu svojih mogućnosti da bi dobivali utakmice čak i protiv slabijih suparnika poput Istre, a kamoli protiv Dinama, pa bio on i ovako drastično oslabljen. To naprosto ni po čemu nije ekipa koja prvaku može baciti rukavicu izazova. To je ekipa koja je u sedam kola zabila osam golova i primila šest.

Hajduk je, s druge strane, izrazito nestabilna ekipa. Puno produktivniji i kreativniji u napadu, sa sustavom i mehanizmima koji nakon dugo vremena imaju smisla, ipak je strahovito ovisan o svojim ključnim igračima Lovrencsicsu, Krovinoviću i Livaji te također ima izražene slabe točke, prije svega u defenzivi.

One su prvenstveno kadrovske prirode: potvrdi li se povratak Marca Fossatija, to će biti dobar korak u smjeru daljnjeg stabiliziranja posjeda, ali teško je i riskantno igrati stilom koji trener želi bez barem jednog malo bržeg stopera. Također, činjenica da Gustafsson na raspolaganju nema nikakvu alternativu na desnom beku već je sama po sebi — kolokvijalno rečeno, naravno da je bilo i drugih faktora — koštala momčad poraza od Rijeke. Ljevaci Čolina ili Dolček to ne mogu biti ništa puno više nego Dellova, a pokaže li se da je Lovrencsics ozbiljnije ozlijeđen, taj naizgled manji problem pretvorit će se u ogromni.

Međutim, i pobjednici ove runde — dakle, Rijeka i Dinamo — imaju svojih popriličnih slabosti koje će se sasvim sigurno očitovati u nastavku prvenstva.

Teško je očekivati da će ovakva, izrazito reaktivna Rijeka koja protiv Hajduka igra gotovo isključivo na kontre moći pobjeđivati iz tjedna u tjedan. Njena je obrana također prilično ‘vesela’ i ‘šarena’ i stoga mora biti fortificirana da bi funkcionirala; mladi igrači nisu ni blizu hypea koji se oko njih bezuspješno pokušava stvoriti, nije na vidiku kreativac koji može operirati među linijama i vezni red, obično desecima metara udaljen od napada, najviše se uzda u gušenje suparničke igre, iako u Domagoju Pavičiću i Adamu Gnezdi Čerinu ima vrlo solidne igrače u oba smjera.

Apetit za autodestrukciju

Na kraju, ostaje Dinamo kao uvijek najsigurnija oklada kad je u pitanju naslov u nikad jačem HNL-u, oklada podržana ogromnom razlikom u godišnjem proračunu, plaćama igrača i percipiranoj vrijednosti momčadi. Je li i zicer?

Dinamo je u odnosu na prošlu sezonu znatno oslabljen. Nema više Joška Gvardiola, Lovre Majera i Marija Gavranovića, odlazi i Kristijan Jakić; nijedna od prinova koje su međuvremenu stigle u klub, a na koje je potrošeno za domaće — i Dinamove — prilike strahovito puno novca, ne predstavlja bitno pojačanje, a koloplet ozbiljnih ili kroničnih ozljeda, nemira u svlačionici od kojih je samo manji dio javno dokumentiran i pritiska na trenera koji je grubo pogriješio u pripremi najvažnijeg i financijski najtežeg ogleda sezone daje naslutiti burne dane u predstojećoj jeseni.

Ogled s Bjelicom za Krznara je vjerojatno bio ‘biti ili ne biti’. Prošao ga je s odličnim uspjehom, ali samo je pitanje vremena iza kojeg će ga ugla dočekati novi takav ili sličan. I on je već iskusio osjećaj nemoći — nabio mu ga je Sheriff, kojemu u 180 minuta nije uspio postići gol, a trebao ih je primiti i više od tri, koliko jest. Sada, jedini u ligi, ima nove europske izazove. Dinamo ostaje ogromni favorit, ali isto tako nikad ne treba podcijeniti njegov apetit za autodestrukciju. Pritom ostaje nejasno koliko vodstvo kluba u aktualnom stanju, kada nastoji ostati u sjeni nekakve poluanonimnosti, ima spremnu odgovarajuću alternativu ako stvari krenu nizbrdo.

Dinamo, zapravo, izgleda spreman za pad. Samo što se nitko od izazivača ne doima spremnim srušiti ga.