Je li Roko Šimić budući Vatreni 9?

Red Bull ga je platio četiri milijuna eura. Ali to zapravo ne mora značiti puno

Zadnja izmjena: 15. srpnja 2021.

Ako pogledate sastav s kojim je Hrvatska otišla na Euro i samo preletite životopise, zaključak koji se može donijeti je kako je reprezentacija najslabije pokrivena na poziciji centralnog napadača.

Zaključak ne mora nužno ostati isti kada se uđe u dublju analizu, ali na svim drugim pozicijama ili imate ili ste imali ili ćete sasvim sigurno imati nekoga tko je igrao u elitnim klubovima. Real Madrid, Chelsea, Inter, Bayern, Liverpool, Atlético Madrid, Atalanta, Milan, RB Leipzig; lista klubova je impresivna. S druge strane, Ante Budimir nastupa za Osasunu, dok Bruno Petković igra za Dinamo. Jasno je da i jedan i drugi imaju kvalitete koje su itekako iskoristive u specifičnim uvjetima te s kojima mogu konkurirati na svojoj poziciji — Budimir donosi elitnu skok igru, a Petković kombinatoriku iz međulinije i razigravanje kada je leđima okrenut golu — ali imidž njihovih klubova među običnim navijačima nije ni blizu statusa kakav imaju klubovi liga Petice koji igraju Ligu prvaka.

Recimo, Šime Vrsaljko više nije ni blizu svoje forme, ali će uvijek u svom životopisu imati zapisan Atlético, baš kao što će Dejan Lovren imati Liverpool i Lyon, a to govori o tome koliko kotiraju u europskim uvjetima, barem u jednom trenutku svoje karijere.

Stvari po pitanju centralnih napadača nisu puno bolje ni u mladoj reprezentaciji. Dapače, gore su. Igor Bišćan je momčad doveo do četvrtfinala U21 Eura, ali generalni dojam je kako mu je izbor bio najtanji upravo na poziciji centralnog napadača. Petar Musa i Sandro Kulenović prošle su godine za svoje klubove zajedno odigrali 75 utakmica, a zabili su ukupno 13 golova. Kvragu, problem možda najbolje ilustrira podatak da su Musa i Kulenović u protekloj sezoni zajedno imali 13 golova i 13 žutih kartona.

Fizikalije su preduvjet da uopće prođeš selekciju, dok do izražaja dolazi potreba da trpa golove, što Šimiću dosad ipak nije bila jača strana

U tom kontekstu se vijest da Roko Šimić napušta Lokomotivu i prelazi u Red Bull Salzburg u budućnosti može pokazati kao potencijalno važna odluka za hrvatski nogomet kojemu nedostaje kandidata za devetku.

Sam Šimićev transfer nije nešto pretjerano ekskluzivno. Red Bull jest jedan od najplodnijih rasadnika talenata, ali to treba gledati u kontekstu toga da ima nevjerojatno široku skautsku službu i u svoj pogon svake godine dovodi na stotine mladih igrača iz cijelog svijeta. Uostalom, Hrvati nisu iznimka. Dio Red Bullove momčadi su bili Duje Ćaleta-Car, Marin Pongračić, Josip Radošević i Ante Roguljić, a trenutno se kroz akademiju probijaju Luka Sučić i Rocco Živković. Dio tamošnje akademije je, na kraju krajeva, bio i Ante Ćorić, što jasno pokazuje da to što je dijete prošlo kroz Red Bullovu selekciju ne znači nužno da će postati igrač, jer prva osnova Red Bullove filozofije je masovnost.

Podsjeća na Mandžukića

Međutim, s obzirom na deficit devetki, potrebno je analizirati što je to Red Bull vidio u Šimiću i može li on u perspektivi biti rješenje za reprezentaciju.

Odgovor je vrlo jasan: vidio je fizikalije.

Šimić je visok 190 centimetara i, s obzirom na to da će u rujnu navršiti tek 18 godina, lako je moguće da će narasti još koji centimetar. To ne znači automatski da je Šimić dominantan u zraku i da se može sustavno koristiti u tom segmentu igre, barem ne u ovoj fazi karijere. Prošle sezone je u HNL-u osvajao 1,3 zračna duela po utakmici s 34 posto uspješnosti. Za usporedbu, najuspješniji napadači u zraku su bili Gedeon Guzina koji je osvajao 3,5 zračnih duela s 49 posto uspješnosti, Ramón Mierez s 3,4 osvojena zračna duela i 48 posto, Umut Nayir s 3,2 duela i 48 posto te Petković s 2,4 duela, ali fantastičnih 57 posto uspješnosti. Međutim, Šimićeva visina daje potencijal za fizički dominantnog napadača, tim više što ima velik radijus kretanja i što daje dimenziju igranja bez lopte kojom suigračima otvara prostor.

U suštini, ako bismo Šimiću morali zalijepiti usporedbu s nekim etabliranim igračem kako bismo bolje shvatili što Red Bull traži u njemu, onda bismo rekli da donekle podsjeća na Marija Mandžukića. Obojica su fizički moćni i dobro se kreću tražeći dubinu, donose veliku energiju te konstantno pridonose obrani. Slično kao Mandžukić, ni Šimić ne nudi kvalitetu u razigravanju suigrača (samo 7,56 točnih dodavanja po utakmici i 0,4 ključna dodavanja), nije ni sjajan strijelac (tri gola u prvenstvu iz 29 udaraca u 25 nastupa u HNL-u, nula golova u šest utakmica za U17 reprezentaciju), a ni tehnički nije sjajan (0,6 uspješnih driblinga na 21,4 dodir s loptom po utakmici).

U svemu ovome moramo voditi računa o jednoj stvari — Šimiću su nepunih 18 godina, a napadači njegova profila se razvijaju nešto kasnije. Puno lakše se u seniorskom nogometu probiti napadačima koji se oslanjaju na stvaranje viška brzinom i driblingom ili imaju sjajne finišerske sposobnosti nego onima koji su slični Mandžukiću i koji odgovaraju profilu radnog napadača, kao što je to slučaj sa Šimićem.

To u konačnici znači da je pred Šimićem još puno posla prije nego što dođe do konačnog stupnja korisnosti momčadi. To je važno ako stvari gledamo u kontekstu reprezentacije, kojoj je fokus na kreativnost u veznom redu i koja traži napadačko rješenje za Svjetsko prvenstvo u Kataru.

Teško je očekivati da će Šimić biti faktor u toj akciji.

Korporativni način rada

Međutim, činjenica je kako je Red Bull odlučio potrošiti nešto manje od četiri milijuna eura na njega jer u klubu misle da može doći na tu razinu igre. Problem je samo što tu cifru moramo uzeti u kontekstu načina na koji Red Bull vodi svoju strategiju pojačanja. Jasno je da je ona indikativna i upućuje na to da u Salzburgu ozbiljno računaju na njega jer se ne radi o Real Madridu ili Manchester Cityju koji takvu cifru mogu platiti za igrača koji im je usputan. Ali istovremeno, moramo znati da Red Bull funkcionira tako da su četiri milijuna eura odštete daleko od garancije da će Šimić imati sigurno mjesto u momčadi.

Najbolje to ilustrira primjer Noaha Okafora.

Red Bull je prije sezonu i pol prodao Erlinga Brauta Haalanda, a pola novca od te prodaje je iskoristio kako bi na njegovo mjesto odmah doveo Okafora. Visok, brz, dominantan u driblingu i star nepunih 19 godina, Okafor je u potpunosti odgovarao prototipu napadača kakvog Red Bull traži i zato su u Salzburgu za njega iskrcali rekordnih 11,2 milijuna eura odštete kako bi ga doveli iz Basela. Međutim, čak ni rekordna odšteta nije značila da je Okaforu odmah bilo osigurano mjesto u prvoj postavi. U prvoj polusezoni je pet puta bio u početnoj postavi i samo je dvaput odradio svih 90 minuta, a u prošloj sezoni je svih 90 minuta odradio samo triput.

Istina, Okafor je prošle sezone imao i problem s ozljedom mišića zbog koje je propustio pet utakmica, a zbog koronavirusa je bio van konkurencije u četiri utakmice. Sve to se mora uzeti u obzir, ali i dalje ostaje činjenica da je ispred njega na lijevom krilu bio Brenden Aaronson, na desnom Enock Mwepu, dok su prednost u napadu imali Patson Daka i Mërgim Berisha. A Okafor zabija: u pet prvenstvenih utakmica u kojima je dobio svih 90 minuta u ovih sezonu i pol, koliko je u Salzburgu, utrpao je šest golova s dvije asistencije. Skup je, talentiran je i učinkovit je kada dobije priliku, ali svejedno nije opcija koju se forsira.

To je naprosto Red Bullov korporativni način rada koji rezultira ogromnom konkurencijom i s više paralelnih investicija, a to je nešto što očekuje i mladog Šimića.

Borba za mjesto

Odšteta od četiri milijuna eura za Salzburg je velika. Za usporedbu, toliko je plaćen Sadio Mané i Šimić će ući među 15 najvećih odšteta koje je Red Bull platio u svojoj povijesti. Ali potrebno je razumjeti logiku poslovanja koja uvjetuje operativne odluke tko će igrati. U Salzburgu niti ne očekuju da će se sve investicije isplatiti niti se nekoga gura kao projekt kluba jer je uloženo u njega. Uloženo je u sve pomalo, a gurat će se onoga tko ispliva iz masovnosti; ako se igrač ne pokaže kao netko tko može dugoročno vratiti investiciju, u Salzburgu ga režu bez davanja druge šanse jer tu šansu već čeka netko drugi.

Recimo, Šimić je u Lokomotivi dobio priliku u 18 utakmica prije nego što je zabio gol. Lukas Kačavenda i on su bili klupski projekti, a Samir Toplak ih je u proljetnom dijelu sezone gurao u prvu momčad i razvijao ih u prilično sigurnom okruženju lišenom rezultatskog pritiska, bez obzira na to što je Lokomotivi visio ostanak u ligi. Takav luksuz u Salzburgu nema nitko, bez obzira na to koliko je plaćen. Nema projekata i nema sigurne razvojne sredine, to je onaj dio priče koji Red Bull vuče iz korporativne organizacije kluba.

U tom kontekstu je sasvim svejedno je li Šimić plaćen četiri eura ili četiri milijuna eura; startna pozicija mu je jednaka.

Recimo, Red Bull Salzburg je otprilike isto prošle sezone platio i Karima Adeyemija, koji je Šimićeva izravna konkurencija za mjesto u momčadi. Igra na poziciji napadača, stariji je samo godinu dana i već je nastupio za njemačku U21 reprezentaciju na sve tri utakmice završnice Eura. Benjamin Šeško je plaćen samo nijansu manje od Šimića; jednako je visok, jednako je star, a iza sebe ima sezonu s 21 golom i šest asistencija u FC Lieferingu te dva nastupa za slovensku seniorsku reprezentaciju. Aaronson je koštao i više od Šeška, Adeyemija i Šimića, a Okafor gotovo triput više. Svi oni su paralelne klupske investicije koje se bore za mjesto u momčadi, a broj tih mjesta je ograničen bez obzira na to što je Red Bull prodao Daku i Mwepua te što je Sekou Koita teško ozlijeđen.

Iz naše perspektive je čudno to da su u klubu svjesni da im se neće sve investicije isplatiti. Njima je dovoljno je da se jedna isplati i sigurno je da neće ugroziti 20-ak milijuna eura povrata forsirajući jednog igrača nauštrb drugog samo zato što su ga u startu platili milijun eura više. Naprosto je puno lošiji scenarij razvijati igrača za kojeg možeš dobiti nekih šest milijuna eura i 10 golova nego u startu otpisati četiri milijuna i dati priliku onome tko može donijeti 25 milijuna i 35 golova u sezoni.

Još dalek put

U tom kontekstu Šimić dolazi u surov svijet u kojem nema garancija, tako da u prvom planu nije pitanje može li Šimić biti kandidat za reprezentativnu devetku nego može li se nametnuti u Red Bullu.

Fizikalije, koje su Šimiću bile adut u HNL-u i koje su mu omogućile da se sa 17 godina ravnopravno nosi u seniorskom nogometu, nisu nešto na što može računati u Salzburgu. Ondje su svi fizički moćni te vrlo sličnih kapaciteta kakve ima i Šimić.

Isto tako, tamo svi napadači trpaju. Daka je prošle sezone u svim natjecanjima zabio 30-ak golova, prije toga je Haaland dao 20-ak za polusezonu, prije njih Moanes Dabour, a prije svih Jonathan Soriano. Ono što ih sve veže je sposobnost da lagano zabiju 30 golova u sezoni.

Dakle, fizikalije i energija, koje su Šimiću bile adut naspram konkurencije, u specifičnom okruženju kakav je Red Bull se brišu kao prednost jer je to postalo preduvjet da uopće prođeš selekciju, dok do izražaja dolazi potreba da trpa golove, što mu dosad ipak nije bila jača strana.

Kada sve zbrojite i realno pogledate računicu, ispada da je pred Šimićem još zaista dalek put do reprezentativne devetke i da ga odlazak u Red Bull, ironično, ne približava cilju. Dapače, odlazak u Red Bull nudi puno više stvarnih opasnosti nego razvoj u kontroliranim uvjetima domaćih inkubatora koji nude više sigurnosne mreže i drugih šansi. Ali Šimić je napravio prvi korak i, ako prođe sve prepreke, potencijalna nagrada može biti vrlo velika. Čak i u kontekstu reprezentacije kojoj nedostaje kandidata za devetku.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.