To da je Stanišić ušao u prvu momčad bavarskog giganta moramo gledati u kontekstu Bayerna kao kluba i identiteta koji gaji. Recimo, Bayern je pretprošle sezone uvjerljivo osvojio Bundesligu i kup, a onda je pomeo konkurenciju u Ligi prvaka. U takvoj dominantnoj sezoni Sarpreet Singh je bio dio momčadi u 14 utakmica, između kojih je bilo otvaranje sezone protiv Schalkea, ali i utakmica u grupnoj fazi Lige prvaka protiv Tottenhama. Sezonu ranije je sličnu priliku dobio Woo-yeong Jeong, a godinu ranije je Marco Friedl bio dio prve momčadi u 15 utakmica. Uostalom, i Pep Guardiola je 2015. vodio Fabiana Benka s prvom momčadi na utakmice s Dinamom.

Naprosto, radi se o politici kluba. Umjesto da kupi još dvojicu-trojicu igrača koji će čekati svoju šansu iz trećeg ili četvrtog plana, Bayern ima klupsku strategiju kojoj je osnova dati šansu mladim igračima iz druge momčadi da odrade pripreme s klubom i držati ih u prvoj ekipi na otvaranju sezone dok se zvijezde oporavljaju od reprezentativnih napora preko ljeta.

Nije probojan i ne oslanja se na individualno stvaranje viška s loptom u nogama. S obzirom na probleme koje reprezentacija ima na bokovima, to mu ne ide u prilog

Stanišić je svoju priliku dočekao po istom principu kao Singh ili Friedl. Nametnuo se na pripremama, pokazao je fizičku i mentalnu spremnost, zadovoljio je postavljene kriterije i upao je u krug prve momčadi. Odradio je svoj dio posla u nametanju Julianu Nagelsmannu, a onda su mu se stvari posložile — Benjamin Pavard se ozlijedio, odlaskom Thiaga Alcântare i Javija Martíneza ostala je rupa na poziciji zadnjeg veznog i Joshua Kimmich ne može pokrivati poziciju desnog beka jer nema tko igrati u sredini umjesto njega, a Bouna Sarr se naprosto nije snašao u Bayernu i ne izgleda kao dio Nagelsmannovih kombinacija.

Ispada kao da se stvara narativ da je Stanišić u Bayernovu prvu ekipu upao slučajno ali nije. Bio je bitan faktor u drugoj momčadi i bez obzira na to što je s njom prošle sezone ispao iz treće lige, Bayernova je tradicija da najbolji igrači iz nje prođu pripreme s prvom momčadi. Na tim je pripremama Stanišić pokazao da je zreo i školovan igrač, da je na taktičkoj i kondicijskoj razini s kojom može pratiti rad prve momčadi. Ukratko, svojim radom na pripremama se nametnuo Nagelsmannu i pokazao je spremnost iskoristiti situaciju koja se otvorila.

Stopersko nasljeđe

Međutim, Stanišićev ulazak u prvu momčad nije ni tolika senzacija kakvom se predstavlja u dijelu hrvatske javnosti, niti je taj ulazak riješio problem desnog beka u reprezentaciji za idućih 10 godina. Bayern se drži nekih svojih tradicija i tako šalje poruku svojim mladim igračima da će klub pripaziti na njih kada se ukaže prilika za to. Ne manje važno, Bayern ima štedljiviji način zatvaranja rotacije u odnosu na većinu drugih superklubova i to što je Stanišić opcija na početku sezone ne znači nužno da će biti dugoročno rješenje za Bayern na desnom beku.

Zapravo, takav scenarij je malo vjerojatan i koliko god u ovom trenutku lijepo zvučalo to da je Hrvat barem u konkurenciji za Bayernova desnog beka, to nije nešto čega se treba hvatati kada pričamo o dugoročnom rješavanju problema desnog beka u reprezentaciji.

Međutim, to hoće li Stanišić igrati u Bayernu ili neće zaista nije poanta.

Vidjeti Bayern na popisu odlična je stavka u životopisu, to je lijepo, ali — kako bi rekli Talijani — ne pleše. Pitajte samo Singha, Jeonga ili bilo koga od onih koji su dobili priliku u Bayernu, odigrali nekoliko utakmica i nestali. Ne treba ni podcijeniti to da netko igra u Bayernu, ali je i površno jer kriterij za reprezentaciju ne bi trebao biti gdje igrač igra i koji klupski grb nosi na dresu, nego što konkretno donosi na travnjaku. Ono što nas u ovom trenutku treba zanimati jest isključivo to je li Stanišić u dosadašnjim nastupima u Bundesligi pokazao da može biti dodatna vrijednost za reprezentaciju.

Tu je još uvijek na relativno malom uzorku odigranih minuta za donošenje čvrstih zaključaka. Ono što se može odmah zaključiti jest da je riječ je o polivalentnom igraču koji je krenuo u karijeru kao stoper, nakon čega je pokrivao pozicije zadnjeg veznog i desnog beka.

Dobar dio tog stoperskog nasljeđa vidi se u igri. Stanišić prosječno po utakmici ima 3,1 start (skalirano na 90 minuta), što je značajno manje od Alphonsa Daviesa s druge strane jer nezahvalno je uspoređivati Bayernove bekove s onima iz ijednog drugog bundesligaškog kluba u Bundesligi zbog dominacije u igri. Oni su zapravo najbolja mjera jedan drugome. Isto tako, Davies ima puno više pritisaka na loptu, a zanimljivo je to da su im brojke u napadačkoj i centralnoj trećini terena otprilike slične. U obrambenoj trećini terena Davies radi dvostruko više pritisaka na suparnika, što pokazuje puno veću dozu agresivnosti u odnosu na Stanišića.

Stanišić naprosto neke situacije još uvijek gleda kao stoper, pogotovo u obrambenoj fazi, za razliku od Daviesa koji je bek postao spuštanjem s krila. Ima naviku zadržati poziciju; ne izlazi agresivno na suparnika niti ga napada, puno bolje se snalazi kada drži zonu. To se najbolje vidi u kategoriji presječenih lopti. Iako je odigrao manje minuta od Daviesa, Stanišić ima 11 presječenih lopti u odnosu na tri Daviesove te pet očišćenih lopti u usporedbi s tri Daviesove.

Impresivan pod pritiskom

Ovakva razlika u broju pritisaka u Daviesovu korist te u broju presječenih lopti u Stanišićevu jasno pokazuje razliku u pristupu. Davies je agresivniji i naganja suparnika kako bi uzeo loptu u izravnom duelu, a Stanišić ima naviku postaviti se malo dalje kako bi čuvao prostor i zato presijeca puno lopti koje suparnici guraju u dubinu.

Ako stvari gledamo u kontekstu reprezentacije, to uopće nije loša navika. Hrvatska rijetko izlazi u visoki pritisak, bekovi u pravilu ostaju blizu stopera i to je aspekt u kojem se Stanišić relativno lako može snaći.

Stopersko nasljeđe je očito i u fazi napada. Kada skaliramo podatke na 90 minuta kako bismo eliminirali razliku u odigranom vremenu na ovako malom uzorku, Davies suigračima kreira 3,36 situacija za udarac. S druge strane Stanišić je na 1,41 i nijedna od tih situacija nije došla nakon driblinga. Dapače, Stanišić je u pet odigranih utakmica imao samo dva driblinga, a generalno jako malo vuče loptu. Samo pet puta ju je donio loptu u zadnju trećinu terena, a tri od tih pet puta je ostao bez nje nakon suparničkog starta.

Naprosto je riječ o igraču koji nije probojan i ne oslanja se na individualno stvaranje viška s loptom u nogama. Praktički jedini način na koji Stanišić može biti koristan u završnici napada je da mu se pripremi akcija u kojoj on dolazi naprijed centrirati iz prve, a i to se jako rijetko događa jer Bayernov napad se puno više oslanja na lijevu stranu.

S obzirom na probleme koje reprezentacija ima upravo s manjkom probojnosti na bočnim pozicijama, Stanišiću ove navike ne idu u prilog. Vrlo rijetko dolazi visoko, slab je u driblingu i jako teško stvara višak individualnim pokušajima.

Zapravo, možda i najizraženija stavka Stanišićeve igre u fazi napada je odigravanje lopte pod pritiskom.

Kada uzmete Bayernov sastav u prvom kolu sasvim je jasno da je Adi Hütter označio Stanišića kao slabu točku. Debitant u momčadi punoj iskusnih i ultrakvalitetnih igrača bio je logična meta za zatvaranje presinga. Na toj utakmici Stanišić je imao 38 točnih dodavanja uz 81 posto točnosti, što je za igrača iz zadnje linije relativno malo. Međutim, od 47 dodavanja koje je Stanišić napravio, čak je njih 25 bilo pod pritiskom i sa suparnikom koji mu je disao za vratom. Stanišić je relativno mirno rješavao takve probleme, predavao je loptu u dobre situacije, nije paničario i Bayern je preko njega iznosio loptu iako je Borussia Mönchengladbach ciljano napadala upravo njega. I to je zbilja impresivno.

Specifična opcija

U tom kontekstu se Stanišić svojim igračkim karakteristikama nameće kao opcija za neke asimetrične formacije s trojicom natrag. Nije prodoran, ne daje impuls napadu te se više ponaša kao stoper koji čuva prostor i jako je miran u dodavanjima. S druge strane je Borna Sosa koji je više krilo nego bek i koji donosi prodornost, ali ga ograničava to što mora čuvati leđa. S igračima takvih karakteristika se Hrvatska može nominalno postaviti u formaciju s četvoricom natrag, ali se unutar utakmice može prebacivati na igru s trojicom pri čemu će se Sosa podizati, a Stanišić — ili eventualno Filip Uremović, koji je znao igrati sličnu bekovsku ulogu — ostajati nisko kao treći stoper s desnim krilom koje onda mora ići uz samu aut liniju.

Takav sustav zahtjieva prilično sofisticirano uigravanje linija pokrivanja i nije za očekivati da ga Dalić može implementirati na kvalifikacijskim okupljanjima. Međutim, Stanišić je pokazao da može biti vrlo zanimljivo rješenje. Ne savršeno, jer osvaja samo 39 posto duela na tlu što je za obrambenog igrača zbilja premalo i jer nije opasan prema naprijed, ali u nestašici desnih bekova svaka opcija se treba dobro analizirati, baš kao i dodatna vrijednost koju Stanišić nudi.

A to hoće li Stanišić igrati u Bayernu je u takvoj analizi zapravo najmanje važna stavka.