Od 1989. do 2013. Nick Nurse je kao glavni ili pomoćni trener radio u Europi i NBA G ligi. Iako se Velika Britanija, u kojoj je proveo 11 godina, ne može pohvaliti odveć značajnom košarkaškom tradicijom, blizina europskog kontinenta, pa samim time i ideja, nepovratno su utjecale na Nursea kao trenera. Povratkom u SAD i prihvaćanjem posla glavnog trenera u G League dobio je idealni poligon za eksperimentiranje, testiranje ideja i rad s mladim igračima, što je rezultiralo osvajanjem dviju titula prvaka u toj ligi.
Osvajanjem titule s Toronto Raptorsima 2019. ekspresno je u svojoj rookie trenerskoj sezoni stekao reputaciju kreativnog i inovativnog stručnjaka. Naveliko je koristio zonske obrane — od klasične zone 2-3, preko box-and-one zone koju je uspješno koristio protiv Stepha Curryja u finalu, do zonskih presinga. Igrao je s visokim i niskim postavama, a u napadu je imao nekoliko različitih sistema. Ukratko, Nurse se nije libio biti drugačiji.
Tako je i danas. Kada je u zadnjoj utakmici protiv Miamija sredinom druge četvrtine na parket poslao postavu: OG Anunoby (201 cm visine), Precious Achiuwa (203 cm), Pascal Siakam (206 cm), Scottie Barnes (206 cm) i Chris Boucher (206 cm), mogli smo vidjeti trenera koji ne zazire od nekonvencionalnog, ali možda i budućnost košarke.
Bila je to petorka bez nominalnog playa i centra. U igri je bilo pet krila — visokih, dugih, atletičnih i krakatih krila — koja su anulirala striktnu podjelu po pozicijama, izmjenjujući se u različitim rolama u obrani i napadu.
U većini obrambenih posjeda lako se stječe dojam da Raptorsi nemaju pojma što rade. Ali tek tu, u tom kaosu, oni su na svom terenu
Da se nešto novo sprema u Kanadi moglo se naslutiti kada je GM franšize Masai Ujiri na posljednjem draftu četvrtim pickom odabrao Barnesa, krilo s Florida Statea. Bilo je to i iznenađenje, jer se očekivalo da Raptorsi pokupe Jalena Suggsa, playa s Gonzage koji je stilom igre izgledao kao idealan nasljednik Kylea Lowryja. Međutim, Ujiri nije mogao propustiti priliku da na roster doda još jednog atletičnog dugonju i tako kompletira možda i najimpresivniju kolekciju krila u ligi. Od 16 igrača na rosteru, Raptorsi trenutno imaju čak desetoricu igrača visokih između 201 i 206 cm.
Upravo Barnes sjajno utjelovljuje ono što Raptorsi žele igrati. Iako je to zbog momčadskog stila igre nezahvalno utvrditi, statistika kaže da je rookie ove sezone odigrao 26 posto minuta na niskom krilu, 63 posto na visokom krilu i 11 posto na centru. Barnes u prosjeku zabija 14,6 poena uz 7,8 skokova i 3,4 asista. Predvodi tranziciju kao bek, skenira parket kao play, čuva obruč, skače i napada mismatcheve kao centar, u obrani preuzima kao krilo. Želite li vidjeti kako izgledaju krilni igrači budućnosti, gledajte Barnesa.
Tranzicija, matchup, skok u napadu
Nurse je u ruke dobio šestu najmlađu momčad lige s izraženim fizičkim i atletskim potencijalom, pa je uspostavio i sistem igre koji će se bazirati na tim prednostima. Neovisno o tome tko se nalazi s druge strane, Raptorsi uvijek igraju na kartu agresivnosti i kaosa u kojem se najbolje snalaze. U napadu suparnika žele pretrčati, nadskakati te dominirati u izolacijskim matchupovima za koje procijene da ih mogu najlakše napasti. U obrani puno preuzimaju, udvajaju, iskaču na pick and rollu, skupljaju se pri suparničkim ulazima, a onda manijakalno rotiraju.
Treneri ne vole kaos, ali Nurse se za njega odlučio zbog ideoloških i praktičnih razloga.
Zbog ideoloških, već smo rekli, jer roster i tip igrača na njemu diktiraju stvari. Praktičnih, jer opet u momčadi nema puno dokazanih kreatora, samo dvojica igrača tricu realiziraju s iznadprosječnim učinkom, a bez prave petice je teško igrati konzervativniji tip obrane. Zato se Nurse udaljio od ustaljenih paradigmi i preferira ono što većina trenera u ligi želi izbjeći: skok u napadu, izolacijska košarka te agresivne rotacije i pritisak na loptu u obrani.
Toronto ima 15. napad lige, ali kada se malo prokopa, dođemo do podataka da je to četvrti najlošiji halfcourt napad u ligi, ali i sedmi najbolji tranzicijski napad. Iako im o kontrama i polukontrama ovisi koliko će zabiti tu večer, Raptorsi ipak ne igraju brzo — imaju treći najsporiji ritam u ligi. Ne igraju brzo, ali znaju kada ubrzati i tu su jako efikasni. Okidači za njihove tranzicijske napade su ukradene lopte i skokovi u obrani. Imaju petoricu igrača koji nakon uhvaćenog skoka mogu povući loptu prema naprijed i lakoćom osvajati prostor. Dvojica šutera, Fred VanVleet i Gary Trent Jr. uglavnom trče široko, a krila napadaju dubinu s loptom ili bez nje.
Ako ne uspiju razviti tranziciju, Raptorsi zapravo igraju jako sporo jer preferiraju matchup košarku. Prenijet će loptu preko centra, a onda potražiti najlošijeg obrambenog igrača suparnika i njega napasti. To što igraju s tri ili četiri krila i s VanVleetom kao jedinim pravim bekom stvara dosta problema suparniku, koji se tada nalazi u situaciji da Anunobyja ili Barnesa čuvaju bekovi, a Siakama centar, tako da Toronto gotovo uvijek ima opciju napasti mismatch. Jako puno izolacijske košarke se igra posebno za Siakama koji voli operirati na vrhu trice i napadati sredinu, ali je i pokušaj da se iskoriste fizički i atletski gabariti igrača.
Treća opcija je skok u napadu. Iako igraju bez prave petice, hvataju čak 31 posto dostupnih skokova u napadu, što je čak malo više i od Grizzliesa koji stalno imaju dvojicu klasičnih visokih igrača na terenu. Kako im to uspijeva? Ne mogu se pouzdati da će to obavljati jedan čovjek, pa ih zato često šalju i trojicu na taj zadatak. Trojica igrača na napadačkom skoku uglavnom kompromitiraju obrambenu tranziciju, posebno u NBA-u, ali to nije slučaj s Torontom koji suparnicima dopušta najmanji broj tranzicijskih posjeda u ligi.
Predvodnik revolucije
Dva su razloga zašto su uspjeli pomiriti naizgled nepomirljivo. Prvo, kako bi rekao talijanski trener Andrea Trinchieri, najbolji način da zaustaviš suparničku tranziciju je da uhvatiš napadački skok, i tu su Raptorsi vrlo uspješni; drugo, ako i ne dođu do skoka, povratna trka je besprijekorna, a igra s nekoliko krila otežava suparniku da u ranoj fazi napada pronađe matchup koji može eksploatirati.
Nurseov eksperiment s krilima i koketiranje s košarkom bez pozicija možda se najbolje oslikava u obrambenom stilu momčadi. Ako na pick and rollu ne preuzmu, njihova je obrana stalno u rotaciji, a to je nešto što većina NBA trenera želi izbjeći — jer ako je obrana u rotaciji, to znači da je negdje pukla i stvoren je višak. U većini obrambenih posjeda lako se stječe dojam da Raptorsi nemaju pojma što rade. Ali tek tu, u tom kaosu, oni su na svom terenu i tada koriste svu nadmoć koju imaju u fizikalijama i atleticizmu da agresivnim rotacijama zatvore i prostor, i šutere, i obruč. Igranje s tri ili četiri krila olakšava izlaske na šutere i bolje izazivanje šutova, ali je i obruč sigurniji. Ako Anunoby i Siakam izađu na šutere, ostaje Barnes kao libero i opet je sve pokriveno.
Raptorsi produciraju najviše izgubljenih lopti kod suparnika, prvi su u ligi u kategoriji deflections i deveti u izazvanim šutovima. Njihov intenzitet i pritisak na loptu često su nepodnošljivi. Iskaču, udvajaju, ruke su im stalno aktivne i po cijenu faula idu na loptu kada suparnik dribla. Jednom kada suparnički igrač uđe u njihov reket, oko sebe vidi samo ruke, ruke i ruke i biva uvučen u to živo blato, ostaje bez lopte, a Raptorsi razvijaju kontranapad. Teško ih je napasti na switchu jer svi mogu ispratiti bekove i hrvati se s višim igračima u postu. Najslabija karika trebao bi biti VanVleet, koji jedini sa svojih 185 cm narušava ideal od petorice krilnih igrača, ali i on osim fajterskog mentaliteta ima nisko težište i snagu da preživi preuzimanje.
Čemu u obrani teže Raptorsi opet se možda najbolje može vidjeti na Barnesovu primjeru. Fascinantna je lista igrača koje je on kao rookie i primarni obrambeni igrač branio.
Tu su Jayson Tatum, Kevin Durant i Khris Middleton od krila. Luka Dončić, Malcolm Brogdon i Bradley Beal od bekova. Među centrima su respektabilna imena poput Jusufa Nurkića, Domantasa Sabonisa i Jarena Jacksona Jr.-a. Pogledamo li realizaciju tih igrača protiv njega, vidimo da se nitko osim Dončića nije proslavio i da Barnes može biti predvodnik svojevrsne revolucije u Torontu.
Što dalje?
Nurse i njegov trenerski tim su zapravo napravili sjajan posao u razvoju talenata širom rostera te Barnes nije jedini koji se dokazao ove sezone. Siakam je značajno napredovao kao playmaker. VanVleet igra možda i na All-Star razini. Anunoby se izdignuo iz 3&D role i postao bolji kreator. To su sve igrači na koje Raptorsi vjerojatno računaju u budućnosti.
Neke odluke će ipak morati biti donesene, a najvažnija među njima tiče se pitanja mogu li ideologiju zaozbiljno prenijeti u praksu. Oni ove sezone nemaju imperativ pobjeđivanja, pa su si mogli dopustiti eksperimentiranje. Njihov stil igre je unikatan i seksi, ali i s dosta rupa. Momčad nema dovoljno pravih kreatora ni šutera (21. u realizaciji za tricu), a ne izlazi ni na liniju za slobodna bacanja (26.). Agresivna obrana često igrače ostavlja izvan pozicija, što otežava branjenje perimetra i kontrolu defenzivnog skoka. Sve to je, uz mlad roster i jedan od najtežih rasporeda u ligi, u dosadašnjem dijelu sezone Raptorse zadržalo na omjeru 50-50, kao i na prosječnim napadačkim i obrambenim učincima.
Roster se definitivno može nadograditi, tako da se startere ne rauba kao ove sezone, kada svi redom igraju prosječno između 34 i 39 minuta po utakmici. Prostora za manevar ipak nema puno, jer svi igrači iz startne petorke imaju dugoročne ugovore i uglavnom se uklapaju u viziju onoga što Toronto želi igrati. Zato postoje dvije opcije: ili će nastaviti gurati ideje iz ove sezone, vjerujući da ovi igrači koje imaju mogu individualno napredovati i samim time poboljšati sistem igre, ili će morati malo revidirati ideologiju, odustati od kaosa koji preferiraju i postati običniji. To bi onda neminovno značilo i razbijanje jezgre momčadi koju sada imaju.
