Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Je li za Burića već prekasno?

Utakmice s Goricom ogoljele su nedostatak ideje u Hajdukovoj igri

Zadnja izmjena: 4. studenoga 2019.

U šest ovosezonskih prvenstvenih utakmica protiv Hajduka, Rijeke i Osijeka, nakon što je protiv svih njih igrala kod kuće i u gostima, Gorica ima četiri pobjede. Otprilike slično je bilo i prošle sezone kad je Gorica protiv navedenih suparnika osvojila 24 boda, a njih troje zajedno su uzeli devet. Ukupno, u 16 prvenstvenih utakmica ove i prošle sezone omjer je: Hajduk, Rijeka i Osijeka ukupno 15 bodova, Gorica sama 36 bodova. Međutim, usprkos tome javnost se i dalje podcjenjivački odnosi prema Gorici i prema svemu onome što je trener Sergej Jakirović napravio u sezonu i pol.

To što je Hajduk izgubio od Gorice, pa makar izgubio dvaput zaredom u četiri dana, nije nikakva katastrofa. Gorica se profilirala kao iznimno kvalitetan suparnik u HNL-u i svojim stilom igre je ogroman problem — kako za Hajduk, tako i za Rijeku i Osijek.

Problem koji Hajduk ima je što u tim porazima nije pokazao niti naznake smislene igre u posjedu — a to, iako je katastrofa, i nije baš neka novost.

Papagajski stavljati krivicu na individualne pogreške i manjak realizacije znači samo jednu stvar — ne prihvaćati vlastitu krivnju

Londonska konzultantska kuća 21st Club provela je istraživanje u ligama Petice, u kojem je na uzorku od 12 sezona uspoređivala efekte koji se događaju prije i poslije smjene trenera. Zaključak je da su klubovi u osam utakmica prije nego što trener ode osvajali 0,8 bodova po utakmici, a u osam kola nakon smjene trenera 1,2 boda, što je 50 posto više nego ranije.

Dio objašnjenja za ovako ogroman skok se vjerojatno krije u psihologiji. Sasvim je prirodno da ljudi na prvom mjestu imaju svoje potrebe. U promjeni okolnosti, svi igrači unutar momčadi se svjesno ili nesvjesno trude kako bi napravili što više i kako bi se što bolje snašli u novim uvjetima jer tu vide svoju šansu za bolji status. Da se izrazimo frazom koja najbolje ilustrira stanje — pokušavaju se nametnuti novom treneru. Problem je u onome što se dogodi kad prođe taj medeni mjesec, nakon što je grupna dinamika postavljena i nakon što postane jasno tko je gdje u novonastaloj hijerarhiji. Oni koji su u trenerovom prvom planu se opuste jer su sigurni u svoju poziciju, a oni koji su u drugom ili trećem planu postanu svjesni da se nisu uspjeli nametnuti.

Osam utakmica u istraživanju koje je provelo 21st Club nije slučajno, niti je to unaprijed određena brojka. Tih osam utakmica je otprilike vrijeme koje je potrebno da se zauzmu nove uloge, neka dva mjeseca u kojima svi shvate gdje su i nakon čega gotovo u pravilu krene pad. Nakon toga se izližu psihološki efekti šok-terapije, elan se otopi i brojke pokazuju da onih 50 posto bodova više krene ozbiljno padati prema prosjeku. Sve što može zaustaviti pad je to koliko je trener zapravo dobar i koliko je u tih osam utakmica medenog mjeseca uspio izgraditi igru.

Rješenje koje ne funkcionira

Tu je Damiru Buriću najveći problem baš utakmica protiv Gorice. Na Poljudu je u prvom krugu prvenstva dobio Jakirevićevu momčad 3:0 tako što je iznenadio kolegu jer je umjesto formacije 4-2-3-1, koju je koristio u prva četiri kola, izašao s rombom u sredini i s figurom viška potpuno pomeo suparnika. Premda je već u idućem kolu protiv Osijeka mogao vidjeti da to nije univerzalno efikasno rješenje, Burić je nastavio koristiti upravo tu formaciju. Ono što je bila privremena prilagodba i iznenađenje za Goricu, postalo je stalni model igre.

Model igre koji uopće ne funkcionira, čak ni kad se osvajaju bodovi.

Romb, doduše, ima određenu logiku. Za početak, Siniša Oreščanin je baš preko romba uspio stvoriti uvjete u kojima je Mijo Caktaš postao najbolji strijelac lige, a sasvim je racionalno postaviti okvir igre tako da odgovara najskupljem igraču kojeg imaš. Isto tako, sasvim je racionalno iskoristiti dobre mehanizme koje ti je ostavio prethodnik i nastaviti graditi igru na njima. Na kraju, postoji i taj sebični dio priče — jer ako stvari krenu po zlu, nitko ga neće pitati zašto je mijenjao taktiku koja je prošle sezone dokazano funkcionirala niti mora misliti o tome kojeg će od trojice centralnih veznjaka ostaviti na klupi.

Stvar je u tome što Burić očigledno ne razumije igru koju uporno pokušava postaviti. Ne postoji ljepši način da se to kaže jer to je naprosto tako.

Protiv Gorice, koja stoji u bloku 4-1-4-1, Hajduk s ovakvim rombom neće nigdje i duga lopta prema naprijed je sasvim logično rješenje u nedostatku realnog rješenja za prijeći centar. Odnosno, s ovakvim uputama u igri i ovakvim stilom Hajduk generalno neće nigdje jer ima ogromne probleme zbog činjenice da ne poštuje logiku igre.

Dva ključna uvjeta za stvoriti višak u posjedu je imati igrače koji se otvaraju među linijama i koristiti širinu terena. Burić nema igrače među linijama — jer kad u romb s Caktašem, koji traži dubinu, stavite Darka Nejašmića, Filipa Bradarića i Hamzu Barryja, imate tri slična profila centralnog veznjaka i nijednog igrača koji se otvara među linijama i ondje stvara višak. Ako stavite Caktaša kao ‘devetku’ i Stanka Jurića kao ‘desetku’, što je bila ideja protiv Gorice, onda nemate ništa, ali to je sporedna stvar. Nema širine jer Burić igra konzervativno i ostavlja bekove nisko, podižući ih visoko tek kad se suparnik povuče u niski blok. To na Poljudu protiv slabijeg suparnika koji se povuče i može proći, ali dijelom objašnjava manjak bodova na gostovanjima jer s niskim bokovima naprosto nema načina kako razvući obranu s obzirom da zakonitosti romba.

Puno logičnije bi bilo da se Burić vrati u 4-2-3-1, u kojem će i dalje imati problem s otvaranjem međulinija s obzirom na to da Caktaš nije desetka kakvu traži u tom sustavu, ali će barem imati igrače na krilima s kojima će dobiti širinu bez da žrtvuje defenzivnu stabilnost koju ima jer ostavi bočne igrače nisko. Tako bi Burić mogao dobiti bolji kontekst za svoj stil igre, jer ovo se svodi na polovično rješenje koje naprosto ne funkcionira.

Definicija ludosti

Međutim, Hajduk ima još jedan problem, puno veći od loše okupacije zona, krivih profilacija uloga u fazi napada i konzervativnosti u pristupu koji se ogleda u ziheraštvu i dugim loptama.

Sve konferencije za medije u zadnje vrijeme se svode na istu stvar. Papagajski stavljati krivicu na individualne pogreške i manjak realizacije znači samo jednu stvar — ne prihvaćati vlastitu krivnju. To je najgore što Burić može napraviti u ovom trenutku, jer manjak samokritičnosti znači kako on misli da je s njegove strane sve u redu i kako nema razloga mijenjati sebe, svoju ideju i svoj rad. Ukratko, to znači da neće mijenjati jer misli da nije potrebno i to znači da neće biti ništa bolje.

Ali opet, što preostaje Hajduku? Tu je gdje je, a definicija ludosti Alberta Einsteina je raditi istu stvar više puta iznova i očekivati drugačije rezultate. Nova smjena trenera ne može donijeti išta dobro niti bi trebala biti opcija.

Ono što bi trebala biti prva opcija i upravi i navijačima jest da Burić sjedne sa svojim timom i počne raditi na način u kojem će biti stvarno autentičan, u kojem će imati svoja rješenja i u kojem će napraviti koliko može, ali barem neće biti unaprijed osuđen na propast jer kopira osjetljivi sustav u kojem previše toga radi krivo. Zapravo, to je trebao davno napraviti kada je, skrivajući se iza broja osvojenih bodova i pozicije na ljestvici za koje nije imao pokriće u igri, propustio onaj prozor od osam utakmica medenog mjeseca kada mu je to bilo najlakše.

Gorica je pokazala da je sad možda već prekasno.

Ne propusti top članke