Arsenal je ove sezone u Premier ligi pet puta gubio. U utakmice se vraćao za osam, 24, 25 i 26 minuta, a nisu uspjeli okrenuti samo jedan jedini put — u prvom ovosezonskom okršaju s Manchester Unitedom, kad je Marcus Rashford zabio za 2:1, pa desetak minuta nakon toga za 3:1 i zaključenje priče.
U uzvratnom susretu ovih suparnika Arsenal se šesti put našao u rezultatskom deficitu. Rashford je primio loptu na 40-ak metara od suparničkog gola, predriblao je Thomasa Parteyja, povukao loptu i s 20 metara pogodio desnom nogom u malu mrežicu za jedan od onih golova gdje se asistencija piše samo reda radi, jer je Rashford napravio sve sam. Arsenal je izjednačio samo šest minuta kasnije.
Otprilike slična stvar se dogodila i u drugom poluvremenu kad je United izjednačio na 2:2 nakon što je Lisandro Martínez dočekao jednu loše očišćenu loptu poslije udarca iz kuta i spremio je pod prečku udarcem glavom kakav se stvarno rijetko viđa. Arsenal je preuzeo rizik, počeo je dominirati i gomilati pritisak kako bi što prije vratio rezultatsku prednost. U posljednjih 30-ak minuta utakmice — dakle, od 59. kad je Martínez zabio za poravnanje do 90. kad je Eddie Nketiah zabio za 3:2 — Arsenal je imao 12 udaraca na gol i preko 70 posto posjeda lopte. Za usporedbu, United je u cijeloj utakmici imao ukupno šest udaraca; pola od onoga što je Arsenal ostvario u završnom pritisku na Davida de Geu.
“Izvanredno, teško može biti bolje od ovoga”, komentirao je Mikel Arteta. “Jako sam zadovoljan ovime što smo napravili. Možda još više i načinom na koji smo napravili. Recimo, ovo što Eddie radi je nevjerojatno. Ne mogu reći da smo to očekivali, ozljeda Gabriela Jesusa je bila veliki udarac za momčad, ali Eddie odgovara momčadi na izuzetan način.”
Što god se dogodilo, Arsenal igra svoju igru. Često je to što igra šablonizirano, ali u tome i jest tajna efikasnosti
Već je utakmica protiv Newcastlea bila savršen test koji se dokazalo da Nketiah može preuzeti dobar dio Jesusovih zadataka u presingu. Radi se o igračima različitih navika; Nketiah ne može razigravati suigrače kao što to radi Jesus i u pravilu traži dubinu kako bi vrebao svoju šansu u završnici, ali je Newcastle poslužio kao generalna proba u kojoj je Nketiah demonstrirao da može dati doprinos u presingu koji prije toga nije davao, a koji je ključan da Artetin plan funkcionira.
Artetin se plan zasniva na pozicijskom nogometu, ali tako da se zone terena okupiraju dinamično. Što to zapravo znači? Prema nogometnoj teoriji koja je temelj napadačkog koncepta nazvanog Juego de Posición, teren dijelimo na pet vertikalnih zona koje su konstantne. Da bi momčad postigla savršenu geometriju između svih igrača, potrebno je zauzeti svih pet vertikalnih zona, ali po principu da u jednoj vertikalnoj zoni nipošto ne smije biti više od trojice igrača i da u horizontalnoj liniji ne smije biti više od dvojice.
Refleksne reakcije
Obično treneri to rade kroz stabilnost posjeda u zadnjoj liniji. Stoperi izmijene par dodavanja s vratarom kako bi kupili dovoljno vremena da se ostatak momčadi postavi i zauzme pozicije u odgovarajućim zonama, a onda lopta krene prema naprijed i krenu se kreirati trokuti i opcije za dodavanja.
Istu stvar radi i Arsenal. Cilj Artetina sustava je ispuniti svih pet zona i dobiti pravu geometriju u ulasku na suparničku polovicu kako bi razvukao obranu i stvorio prostor kroz koji se mogu kreirati šanse. Na prvi pogled, takav sustav izgleda rigidno i s puno ograničenja, ali paradoks je u tome da spaja toliko igrača da onome na lopti pruža neko različitih opcija za dodavanje i postaje potpuno nepredvidljiv. Ono što Arsenal radi nešto drugačije od drugih — recimo od Manchester Cityja, u kojem je Pep Guardiola rekao da je Rodri proigrao “kad je shvatio da se ne mora previše kretati” — dinamika je kojom se okupiraju zone. Najbolji primjer za to je prvi gol.
Čim je Granit Xhaka (označen crvenom strelicom) primijetio da Gabriel Martinelli s krila utrčava u dubinu, izvukao se na aut liniju. Arteta je momčad poslao u formaciji 4-2-3-1, a Xhaka je lijevi od ove dvojice zadnjih veznih. Ali ako je Oleksandr Zinčenko ušao u sredinu, a Martinelli napada dubinu, to znači da je lijeva bočna zona prazna i da je Xhaka mora zauzeti.
To Arsenal radi stalno, čak kada za to nema pretjerane potrebe ni nogometne logike. Međutim, o tome se niti ne razmišlja. Arteta je rotacije uigrao do točke da su reakcije na položaj lopte i suigrača postale refleksne. Ako Zinčenko s lijevog beka uđe u sredinu kao dodatni vezni, Xhaka odlazi visoko, a Martinelli zauzima prostor uz aut liniju. Ako Martin Ødegaard priđe po loptu, Xhaka ostaje nisko, Martinelli ulazi u sredinu, onda se Zinčenko podiže uz aut liniju. Ako je Zinčenko u sredini, Martinelli ulazi, onda Xhaka postaje lijevi bočni i daje širinu uz aut liniju.
Arteta je tu rigidan. Recimo, Guardiola svojim igračima u završnici daje puno više slobode kretanja i izbora rješenja nego što to radi Arteta, zbog čega je City u završnici fluidniji od Arsenala . Ali City ima i kvalitetnije igrače koji lakše stvaraju višak na individualnu inspiraciju i zato im morate dati slobodu. Kod Arsenala je većina tih rotacija su shematizirana i mehanizirana. U suštini to jako podsjeća na Chelsea pod Antoniom Conteom i način na koji su ondje imali jasne principe koji su se pretvorili u automatizam.
Zasluženi favorit
To je stvar i kod Arsenala. Neće akcija proći svaki put, ali u ovom konkretnom slučaju je prošla: Antony je, kao desno krilo, bio fokusiran na Zinčenka, Martinelli je za sobom povukao Aarona Wan-Bissaku na desnom beku, a Christian Eriksen je ostao u centrali braniti svoju zonu. Xhaka je ostao sam na boku, primio je loptu, nabacio je u sredinu i ondje je bio Nketiah koji je zabio gol. Ali Arsenal će svaki put pokušati tu akciju. Između Xhake, Zinčenka i Martinellija će se uvijek naći jedan koji je u lijevom vanjskom koridoru i dvojica koja su u lijevom halfspaceu. Ne dvojica vani, a jedan unutra ili sva trojica unutra; strogo jedan vani i dvojica unutra. Tko će biti taj jedan ovisi o situaciji, ali jedan je svakako tamo.
Zato se Arsenal može vraćati iz deficita. Potreban je karakter, ali što god se dogodilo, Arsenal igra svoju igru. Često je to što igra šablonizirano, ali u tome i jest tajna efikasnosti. Nema traženja rješenja i prevelikog traganja za odgovorima; pozicioniranja su definirana i izvode se na razini refleksa, a to kompenzira manjak talenta i garantira brzinu izvedbe.
Suparnici znaju što Arsenal radi. To je svima jasno, ista shematizacija se ponavlja tijekom cijele sezone i nastavlja se na ono što je Arteta radio prošle godine. Međutim, dovoljno je da suparnici jednom pogriješe ili čak samo zakasne u reakciji i priča je gotova. Arsenal ima prekvalitetno organiziran presing i posjed lopte da bi ga netko razbio, a u situacijama u kojima je blizu do izražaja dođe koliko su igrači dobro uigrani i kako svi imaju isti refleks.
Prije 20-ak dana smo pisali da je Arsenal u čistilištu, u prostoru u kojem istovremeno postoji raj i pakao. Raj, jer je Arsenal bio prvi na prvenstvenoj ljestvici s osjetnom bodovnom prednosti, a pakao jer su ga čekale utakmice protiv Newcastlea, Tottenhama i Manchester Uniteda, u kojima je mogao propustiti tu prednost. Od devet mogućih, Arsenal je osvojio sedam bodova i trenutno je već jednom nogom u raju. Kraj prvenstva je još uvijek daleko, ali Arsenal je preuzeo ulogu favorita.
Prema onome što smo vidjeli u siječanjskim utakmicama, sasvim zasluženo.
