Kad trener nakon što mu klub osvoji prvi bod u gostima u Ligi prvaka nakon 20 godina nije do kraja zadovoljan i misli da je mogao doći do boljeg rezultata, onda to dovoljno govori o karakteru momčadi koju vodi. I Bjelica je u pravu, Dinamo je mogao do sva tri boda, ali to na ovoj razini natjecanja traži savršenost u izvedbi koja je ovaj put izostala kod nekih pojedinaca.

Teško je, a onda i potpuno nepošteno, osporiti da je Petar Stojanović u prve dvije utakmice Lige prvaka odradio jako dobar posao, posebno protiv Manchester Cityja kad je po InStatu imao 11 dobivenih duela i pet uspješnih startova. Međutim, isto je tako teško osporiti da je upravo Stojanović najslabija karika ovog Dinama, posebno kad nema svoj dan u igri prema naprijed.

Moro se spuštao pred zadnju liniju i organizirao napade. Sjajnim dugim loptama je otvarao bočne pozicije, odlično je upijao pritisak i onda prebacivao težište igre

U 81. minuti Marlos je dubinskom loptom izbačen na lijevo krilo i iz prve je pokušao zavrnuti loptu prema Junioru Moraesu. Promašio je i nije bio niti blizu, ali Marin Leovac je istrčao svoju dionicu i pokrio loptu koja se kotrljala prema gol autu, iako je bilo jasno da je nitko ne može stići. Čak je i pogledao oko sebe, bio je svjestan da nitko niti ne ide na loptu i svejedno je maksimalno disciplinirano istrčao do kraja, sve dok lopta nije prešla liniju jer nije ništa želio prepustiti slučaju.

To je mentalitet koji razlikuje ovaj Dinamo od Dinama prije nekoliko godina, a Stojanović se onda ističe kao najslabija karika jer njegov problem je to što je često samo jednom nogom unutra.

Iskakanje stopera

Upravo to je, uostalom, bio i plan kojim je Luis Castro odlučio napasti Dinamo. Umjesto standardnih formacija u kojima Taison igra lijevo i mehanizama koje je naslijedio od Paula Fonsece u kojima su krila postavljena toliko usko da u suštini Šahtar igra s tri desetke, Castro je odlučio u prvu postavu staviti Jevhena Konopljanku kako bi na lijevom krilu imao igrača široko koji će ostajati u izolacijama protiv Stojanovića i raditi višak u individualnim pokušajima.

Konopljanka je u kontekstu tog zadatka bio gotovo savršen. Odigrao je 66 minuta i dobio 6/6 duela, pet na tlu i jedan u zraku, a pretrpio je i četiri prekršaja. Imao je i 28/28 točnih dodavanja, po InStatu i tri uspješna driblinga iz tri pokušaja, a na kraju krajeva zabio je i gol. Međutim, koliko god brojke pokazuju da je uvjerljivo dobivao bitku protiv Stojanovića, toliko je u samoj igri bilo očito da je upravo Konopljanka najveći problem koji Šahtar ima u igri. S njim na terenu igra je bila sporija, ubijao je tranziciju jer svaka lopta koja je do njega došla je kod njega i ostajala barem nekoliko sekundi, a to je ovom Dinamu sasvim dovoljno da se posloži i da Šahtar učini bezopasnim. Uostalom, to je Šahtar učinilo i djelomično predvidljivim.

Znajući da Šahtar ovisi o tome da se u iznošenju lopte krila ponude relativno nisko, Kévin Théophile-Catherine iskače prema Konopljanki i kontrolira ga. Mario Gavranović odrađuje važan posao odličnim pozicioniranjem kojim dijeli teren napola i onemogućuje Šahtar da promijeni stranu, a onda Konopljanka nema izbora nego vratiti loptu do Ismailyja Gonçalvesa kojeg dalje naganja Stojanović i gura Šahtar na svoju polovicu, čineći napad bezopasnim.

Iskakanje stopera je mehanizam koji smo već vidjeli kod Dinama u obje utakmice ovogodišnje Lige prvaka. Protiv Atalante je to bilo iznenađenje kojim se kontriralo specifičnoj suparnikovoj postavci, dok je protiv Cityja eksperiment bio relativno neuspješan i Bjelica je već u 22. minuti morao adaptirati postavu i prijeći na 5-4-1 kako bi pokrpao rupe nastale stoperovim iskakanjem u međuliniju. Međutim, to je mehanizam koji se većinom svodi na igru s četvoricom u zadnjoj liniji, tako da oni koji ostaju preuzimaju prilično klasične uloge.

Moro — najbitniji faktor utakmice

Zbog logike u Šahtarovoj igri, Dinamo je u fazi obrane puno više bio u formaciji 4-4-1-1, a činjenica da ima trojicu stopera je dolazila do izražaja u fazi napada.

Četiri su bitne stvari.

Prva su bočni igrači, na grafici označeni zvjezdicama. Njihova aktivnost je bila ključna jer su Šahtarovi bočni igrači navikli dolaziti visoko s obzirom na to da su oni ti koji daju širinu napadu i jer Šahtarovi krilni igrači nemaju prevelik voljni moment da isprate svog igrača u obrani. Leovac i Stojanović su zajedno imali točno nula točnih od 14 pokušanih centaršutova, a Stojanović je dodao još dva driblinga. Međutim, iako nisu imali opipljiv učinak, sama njihova aktivnost je bila ključna za stvaranje prostora.

Druga ključna stvar je Mislav Oršić, koji je odigrao jednu od svojih majstorskih utakmica u igri bez lopte. Protiv Atalante je zabio tri gola, ali u 76 minuta na terenu je imao tek jedan dribling, smiješnih 12 točnih dodavanja i vrlo loša dva dobivena duela od 10 u koliko je sudjelovao. Protiv Šahtara je opet zabio — doduše, iz kaznenog udarca, ali je i jednom pogodio okvir gola — a statistika s loptom je bila jednako mršava: imao je samo 11 točnih dodavanja, što je ponovo najmanje na utakmici, 2/9 dobivenih duela i jedan dribling. Međutim, stvar je u tome što nitko toliko dobro ne napada prostor bez lopte kao Oršić niti se tako dobro pozicionira. On je ispušni ventil za Dinamov napad u Europi gdje ima mjesta pokazati kvalitete unutar svog profila i zato njegovo postavljanje kod Leovca i napadanje prostora iza zadnje linije zapravo kreira prostor kod izjednačujućeg gola.

Treća ključna stvar je Dani Olmo, koji je fokalna točka napada. On kroz igru između linija privlači pozornost suparničke obrane — kako onog tko ga čuva, tako i ostatka momčadi, što onda majstorski koristi za manipulaciju prostorom i otvaranje mjesta suigračima.

Međutim, četvrta ključna stvar je Nikola Moro i on je bio najbitniji faktor utakmice.

Stoperi nisu toliko sudjelovali u izgradnji igre i Moro je bio taj koji se spuštao pred zadnju liniju i organizirao napade. Sjajnim dugim loptama je otvarao bočne pozicije, odlično je upijao pritisak i onda prebacivao težište igre, a to je bio glavni Bjeličin plan. Moro je taj dio posla obavljao savršeno i u onim segmentima utakmice u kojima je Dinamo imao inicijativu, bio je naprosto sjajan.

Dinamo je u jako dobroj utakmici osvojio bod koji — po našim matematičkim simulacijama svih neodigranih utakmica napravljenim u našem Laboratoriju putem Elo rejtinga — daje šansu od 33,2 posto za prolazak skupine. Dinamo je jednom nogom unutra jer utakmica u Harkivu je sasvim dobra osnova da se možete okladiti kako će Bjelica već u uzvratu u Maksimiru čekirati kartu za knockout fazu Lige prvaka.

A to je stvarno velika stvar.