Ako je vjerovati kladionicama, Nikola Jokić trenutno ima između pet i 10 posto šansi da osvoji MVP nagradu. Ovo možda i ne bi bila informacija zbog koje treba zastati da Jokić ne igra još i bolju košarku nego lani, kada je premoćno osvojio priznanje za najkorisnijeg u sezoni.
Denver je u sezonu ušao bez svog drugog najboljeg igrača Jamala Murraya, koji se oporavlja od ozljede koljena. On je lani do ozljede ubacivao 21,2 poena i u prosjeku dijelio 4,8 asista. Rupu u napadačkoj produkciji trebali su popuniti Jokić i Michael Porter Jr. Upravo kada su krenuli u sezonu, MPJ je nakon samo devet odigranih utakmica ozlijedio leđa i završio sezonu. Samo tako, Nuggetsi su ostali bez još jednog scorera i njegovih 19 poena u prosjeku iz prošle sezone. Sav napadački teret odjednom je pao na ionako već opterećena Jokićeva leđa.
On je, pak, na ovom rosteru stršao kao otok na pučini, okružen samo igračima zadatka od kojih nijedan lani nije imao potrošnju lopte veću od 19 posto Denverovih napada kad je bio na parketu. Bilo je jasno da će morati otići na neke nove scorerske razine, ali jamstvo da će u tome uspjeti nitko nije mogao dati. Ekipa bez Murraya i Portera bila je novost i za Jokera, ujedno i prilika da testira svoje granice, ali i izađe iz svoje zone komfora. Prvi put u karijeri se od njega očekivalo da misli prvo na sebe, pa tek onda na druge; da mu je prva misao koš, pa tek onda asist. Sistemski gledano, bez Murraya kao njegova najboljeg pick and roll partnera te bez Portera i njegovih 45 posto za tricu od lani, s kompletnim fokusom suparničkih obrana na sebi, nije to bio nimalo lagan zadatak.
Sve ovo napisano, Jokićeve brojke, stil i individualni napredak vjerojatno neće biti dovoljni da opet uzme MVP titulu
Pa evo, pogledajmo kroz usporedbu s ostalim MVP kandidatima kako Jokiću ide u dosadašnjem dijelu sezone.
Ako je i bilo sumnje oko toga može li stati u ravan s najboljim strijelcima lige, više je nema. Jokić je svoj usage rate (šutovi, slobodna bacanja i izgubljene lopte) podigao za tri posto u odnosu na prošlu MVP sezonu, istovremeno zadržavši visoku razinu true shootinga (šutovi za dva, trice i slobodna bacanja). Moglo je ovo biti još i impresivnije da Jokićeva slobodna bacanja nisu doživjela ozbiljan pad s 86 na 76 posto realizacije.
Zato je sve ostalo na vrhunskoj razini. Ne postoji lokacija na parketu s koje Jokić nije opasan. Za poziciju je iznadprosječan tricaš, elitne su mu brojke i s poludistance, a na obruču ima realizaciju kao neki centri koji samo ‘smetlare’ ili zabijaju zicere. Njegova najveća posebnost je to što može zabijati u bilo kojoj roli kad je na parketu. U nedavnom intervjuu Jokić je i sam istaknuo da Denver ima puno akcija za njega za koje suparnici ne znaju kako će ih završiti. Može igrati kao jedinica i napasti iz pick and rolla. Kao bek-šuter može istrčati iz bloka i dignuti se na šut. U maniri niskog krila će riješiti izolaciju licem košu ili mismatch leđima u postu. Izvlači se na pick and pop ili čeka loptu u korneru kao stretch četvorka. Kvalitete petice dolaze do izražaja kad napada iz posta ili ide po napadački skok.
Konačno popravio i obranu
Steph Curry je neobranjiv zbog načina kako se kreće bez lopte i udaljenosti s kojih šutira. Giannis Antetokounmpo je najmoćnija kombinacija brzine i snage u ligi. Kevin Durant lakoćom šutira preko čuvara. Iako centar, Jokić je pet-u-jedan, švicarski nožić koji u bilo kojoj roli lakoćom rješava svaki problem stavljen pred njega.
Još uvijek nismo spomenuli dio igre koji Jokića čini doista posebnim. Kad se priča o najboljim igračima lige, Srbin lakoćom stvara prednost u odnosu na konkurenciju svojim playmakingom; po brojkama je već godinama na razini klasičnih jedinica. U ovoj sezoni bilježi prosječno 7,1 asist, odnosno izravno je zaslužan za čak 42 posto asistiranih poena kada je na parketu. U odnosu na prethodnu sezonu to je napredak od 1,5 posto i sjajna brojka s obzirom na to da bez Murraya i MPJ-a igra s manje napadačkog talenta oko sebe, a Denver se dosta muči s tricom.
Izostanak druge i treće opcije doveo je do toga da je lopta više nego ikad u Jokićevim rukama. Čovjek ima prosječno 100,8 dodira s loptom po utakmici. Idući u ligi nakon njega je James Harden s 93,1 iako igra prosječno četiri minute više od Jokića. Treći je Luka Dončić s 90,6 dodira po utakmici. Ali više ne znači i duže. Dok je lopta kod Hardena 5,9 sekundi po dodiru, a kod Dončića 6,1, kod Jokića je samo 2,5 sekundi, što je ekvivalentno sekundama Malika Monka, recimo.
Dobro, jasno je da su Harden i Dončić kreatori koji driblinzima i kroz pick and roll kombinacije moraju graditi igru i stvarati prednost, pa je logično da je lopta u njihovim rukama duže nego kod Jokića. Ali je opet impresivno da jedan igrač može toliko zabijati i asistirati za tako malo vremena s loptom u rukama. To nam pokazuje koliko brzo Jokić misli i donosi odluke, koliko je uigran i poznaje suigrače, ali i predviđa i čita ponašanje obrana.
Najvažnija saznanja o Jokiću iz ove sezone možda i nisu vezana uz napadački, nego obrambeni aspekt njegove igre. Da, nije pogreška, obrambeni.
Nakon šest godina u ligi u kojima su suparnici napadačke planove slagali prema njemu, Jokić je konačno došao do situacije da može biti ako još uvijek ne plus, onda barem neutralan obrambeni igrač. Individualni napredak, iskustvo i timska obrana koja uspijeva maskirati njegove mane odradili su svoje i od Jokića napravili korektnog obrambenog igrača na najzahtjevnijoj obrambenoj poziciji.
Usprkos brojnim nedostacima u prošlosti, od Jokića se uvijek moglo očekivati da krade ili zamalo ukrade lopte. Malo je centara koji imaju tako brze i aktivne ruke kao on. I ove godine je prvi u ligi među centrima po ukradenim loptama (1,4) i drugi u ligi po deflectionima (2,6). Ovogodišnji je napredak malo teže iskazati u brojkama jer analitika još uvijek nije pronašla način kako valorizirati nečije pravovremeno i precizno postavljanje, pravilnu tehniku closeouta, usklađenost s bekom kod iskakanja na picku ili ono što Amerikanci zovu multiple efforts, kada igrač u jednom defenzivnom posjedu odradi nekoliko obrambenih zadataka.
Već opjevana priča
Ovo sve od Jokića možemo vidjeti iz utakmice u utakmicu. Njegova fizička sprema, koja je i dugu sezonu zaredom na vrhunskom nivou, sigurno je utjecala na to. Također, Denverov trener Mike Malone vrlo je fleksibilan i daje mu slobodu da bude i defenzivni playmaker, tako da sam poziva drugačije tipove obrane, i to ponekad iz posjeda u posjed. Malone više ne koristi Jokića samo u agresivnoj pick and roll obrani s iskakanjem; ove sezone solidno se snalazi i u konzervativnijim varijantama obrane picka. Njegovi atletski limiti vjerojatno ga nikada neće učiniti defenzivnom silom, ali ozbiljniji pristup obrani već mu se počeo isplaćivati. Jokić je Denveru ove sezone već dvaput donosio pobjede blokadama u zadnjim sekundama: protiv Rocketsa blokadom na Jae’Seanu Tateu i nedavno protiv Warriorsa rampom Jonathanu Kumingi.
Sve ovo napisano, Jokićeve brojke, stil i individualni napredak vjerojatno neće biti dovoljni da uzme MVP titulu kao tek 13. igrač u povijesti kojem je to pošlo za rukom u uzastopnim sezonama. Dobro, Jokić je svoju bitku s teškim povijesnim naslijeđem dobio lani kada je postao prvi centar proglašen najkorisnijim igračem nakon Shaquillea O’Neala iz 2000.
Jokiću prvenstveno u prilog ne idu Denverovi ovosezonski rezultati.
Nuggetsi su peti na Zapadu s omjerom 17-16 i za očekivati je da ostanu 50-50 ekipa, a to je hendikep u odnosu na ostale konkurente. Curry igra fantastično i predvodi najbolju momčad lige; Durantovi Netsi dijele prvo mjesto na Zapadu, a on je prvi strijelac lige i vuče momčad cijelu sezonu, i to bez Kyrieja Irvinga i s Hardenom u slabašnoj formi veći dio sezone; Giannisovi Bucksi se dižu i uskoro bi se mogli priključiti borbi za vrh.
Dobro, za Jokića bi se, kao i lani za Curryja kada je završio treći u poretku, mogao izvući argument da je s najmanje napravio najviše, pri čemu aludiramo na kvalitetu suigrača kojima je okružen. Nevjerojatno zvuči podatak da Denver ima koš razliku od +10 kad je Jokić na parketu i čak -14 kada je on na klupi. To oslikava sve, i Jokićevu moć i Denverovo beznađe kad njega nema u igri.
U toj utrci za najkorisnijeg igrača nikako ne treba smetnuti s uma i to da je Jokić lani uzeo nagradu, a ligi svake godine trebaju nove priče i narativi. Jokićeva priča je već opjevana lani, a čini se da su sada na redu Curry i Warriorsi koji se vraćaju sa stilom ili Durant koji radi to isto nakon teške ozljede. Daleko od toga da će biti nezasluženo ako nagrada ode u njihove ruke, u pitanju su nijanse, ali malo živcira ignorantski pristup prema Jokiću ove sezone samo zato jer je lani uzeo nagradu.
Za Jokića i Denver od individualne je nagrade važnija šira slika, iskristalizirana ove sezone. S još više napadačkog tereta na leđima nego inače uz evidentan obrambeni napredak, Jokić više nije samo kompletan napadač nego kompletan igrač, bolji nego prije.
