Iako se sredinom siječnja činilo da će Lucas Paquetá i Krzysztof Piątek biti paket za povratak u Ligu prvaka, Milan ponovno nije uspio. No, prilika je postojala, bolja nego prošlih sezona. Podatak da su Rossoneri ostali bez plasmana tek u zadnjem kolu znači da su pogriješili negdje ranije u toj sezoni punoj uspona i padova.
Upravo za vrijeme dolaska Piąteka i Paquete pokrenut je niz od 10 utakmica bez poraza uključujući dvije utakmice u kupu. Nakon što je Suso sjajnom formom u prvom dijelu sezone držao klub blizu četvrte pozicije, Poljakov sjajan početak odveo je Milan korak dalje. Osim što je bio najzaslužniji za prolazak protiv Napolija u četvrtfinalu Kupa, njegovih šest golova u sedam utakmica bilo je presudno za proboj prema trećem mjestu u tom trenutku.
Večer pred derbi s Interom 17. ožujka, Milan je imao bod više od gradskog suparnika te četiri više od petoplasirane Rome. Kad se igra Derby della Madonnina, iznimno rijetko se jedna momčad može smatrati jasnim favoritom, bez obzira na poziciju na ljestvici, financijske razlike ili rezultatski trend; usprkos tome što je Milan imao bolju poziciju, formu i domaće navijače, Luciano Spalletti je potpuno nadigrao Gennara Gattusa za Interovu pobjedu 3-2. Bio je to kljuni trenutak sezone u kojem se Inter vratio u igru, a Milan iz nje ispao.
Giampaolo bi mogao biti idealna osoba za Milanov novi početak i upravljanje momčadi s visokom koncentracijom talenta
Nakon izvrsnog početka na San Siru, poljski stroj za golove se ugasio, zabivši samo tri puta u posljednjih 10 kola prvenstva. Bez njegove realizacije ostali su Milanovi igrači ostali na poražavajućem učinku. Zabili su samo devet golova, 0,9 po utakmici. Kao što je pozitivni niz u prvom dijelu sezone stao kad je Suso pao u formi, povijest se ponovila s Piątekom nekoliko mjeseci kasnije. Neuspjeh da se plasiran u Ligu prvaka samo je posljedica, a stvarni povod Gattusovu otkazu bio je druge prirode. S obzirom na to da nije uspio uspostaviti sustav koji bi nadoknađivao lošu formu svojih najboljih igrača, njegov odlazak je bila jedina opcija.
Otkako je Massimiliano Allegri 2014. napustio klub, Milan je izmijenio šest trenera u sljedećih pet sezona, među njima čak četvoricu svojih bivših igrača, uključujući i Gattusa. Dovoljan uzorak za shvatiti kako je put prema napretku mora voditi osoba s dovoljno iskustva, sukladno trenutnom poslovnom modelu.
Giampaolo je dobar izbor
Milan se trenutno nalazi u rebuildingu na dvije razine. Prva je vezana za vlasništvo: ‘lešinari’ iz američkog hedge fonda Elliott samo su usputna stanica između neozbiljnog kineskog investitora Yonghonga Lija i budućih vlasnika kluba. Dok se oni ne pronađu, aktualna je uprava osmislila strategiju kojom želi pokušati vratiti klub na vrh bez trošenja neograničenih sredstava. Zbog ograničenih financijskih i reputacijskih razloga Milan trenutno ne može konkurirati najboljim europskim klubovima i zato je su odlučio ulagati u mlade i relativno nepoznate igrače visokog potencijala te razvijanjem njih dobiti proizvod oko kojeg može graditi projekt.
Koordinator te politike kao trener postao je odnedavno Marco Giampaolo, jedan od vjerojatno najboljih izbora za tu ulogu iz više razloga.
Za razliku od svojih prethodnika, Giampaolo ima daleko više trenerskog iskustva.
Nakon igračke karijere po amaterskim talijanskim klubovima, četiri godine bio je asistent u Pescari, Guilianovi i Trevisu prije svog prvog samostalnog posla u Ascoliju 2004. Iako je prethodno tri sezone proveo trenirajući klubove Serie A između 2006. i 2011., njegova afirmacija zapravo počinje tek 2015., kada je naslijedio Maurizija Sarrija na Empolijevoj klupi. No, ondje se nije previše zadržao jer je već sezonu nakon potpisao za Sampdoriju, koju je vodio do ovog ljeta.
Osim toga što kao Talijan poznaje ligu i klubove te ima 15 godina iskustva na poziciji, treći razlog je njegova reputacija trenera koji uspješno razvija mlade igrače. Impresivan je popis igrača koje je Sampdoria jeftino kupovala i kasnije skupo prodavala za njegova mandata. Neki su danas vrlo cijenjeni — kao, primjerice, Arsenalov Lucas Torreira, Interov Milan Škriniar ili Atalantin Duván Zapata, a ovo ljeto su ostvarene su dvije velike prodaje: Joachima Andersena Lyonu za 24 te Dennisa Praeta u Leicester za 21 milijun eura.
Za vrijeme njegova mandata Sampdoria nije bila pozicionirana više od devetog mjesta. No, kako je klub pri preuzimanju dužnosti zatekao na 15. mjestu, a ostavio ga tri sezone zaredom u gornjem domu, određeni napredak je postignut i na toj razini. Ipak, Sampdoria se prvenstveno pokazala kao izvrsno mjesto za igrače koji se prvi puta upoznaju s talijanskim nogometom i velike zasluge za to idu sustavu igre koji je uspostavio upravo Giampaolo. Iako su se kroz godine igrači mijenjali, romb formacija, izgradnja napada iz obrane, korištenje prostora između linija i visoki presing su principi kojih se držao novi Milanov trener. Zato nije čudno da je upravo on postao Sarrijev nasljednik u Empoliju, kao što nije slučajno ime novog Sampdorijina trenera Eusebija Di Francesca, jednog od najuspješnijih mladih talijanskih trenera.
Četvrti najmlađi u ligi
Giampaolova nogometna filozofija crpi ideje iz Napolijeva Sarrisma; njegove ekipe strpljivo otvaraju napade, čekaju suparnički visoki presing i onda ga pokušaju izigrati okomitim dodavanjima. Kao Sarri, Giampaolo voli pozicijsku igru i od nije odustajao bez obzira na česte promjene u svlačionici i upitnu spremnost igrača na takve uvjete. Bit će posebno zanimljivo pratiti implementaciju novog pravila o izvođenju lopta iz gol-auta, a Milan je zbog kvaliteta Gianluigija Donnarumme jedan od onih koji bi mogli profitirati od te FIFA-ine reforme.
U odnosu na Gattusov sustav — točnije, fragmente istog — njegov bi atraktivni stil mogao privući više publike na stadion i općenito povećati interes za Milan kroz marketing i društvene mreže. S obzirom na to da je Milan u sezoni 2011./12. zadnji put imao prosječno najviše gledatelja po utakmici, vjerojatno je trenerska filozofija bila jedan od kriterija zašto je odabran upravo Giampaolo. Za razliku od razvojnog kluba kao što je Sampdoria, posao Milanova trenera donosi daleko veću razinu rezultatskog pritiska. Najveći će izazov biti uspostavljanje identiteta u igri, jedinog odgovora za lošu formu i eventualne ozljede najboljih igrača. Možda to neće biti takav stupanj taktičke ‘revolucije’ kao u slučaju Sarrijeva preuzimanja Chelseaja, ali promjena će biti.
A prve su nastupile malo iznad travnjaka, povratkom Zvonimira Bobana u klub u ulozi šefa nogometnih operacija i Paola Maldinija, novog tehničkog direktora. Kao produžena ruka uprave, potrudili su se pronaći točan profil igrača koji će biti prikladan idejama novog trenera. Iako posao nije završen i prijelaznog rok traje još 20 dana, dosadašnjim potezima napravili su jako dobar posao.
Ismaël Bennacer, bivši Empolijev igrač i osvajač Afričkog kupa nacija s Alžirom, rješenje je za manjak mobilnosti na poziciji zadnjeg veznog. Osim njega, dovedeni su lijevi bočni iz Real Madrida Theo Fernandez, snažni brazilski stoper Léo Duarte, a najskuplje je plaćen Lilleov 20-godišnjak Rafael Leão. Za napadača koji je prošle sezone odigrao samo 24 utakmice i zabio osam golova plaćeno je 30 milijuna eura.
Njegov transfer je zapravo dobar primjer Milanove transfer politike — klub nema luksuz čekati da se takav igrač ostvari sezonu nalik onoj Nicolasa Pépéa, jer onda više ne bi mogao konkurirati engleskim klubovima za njegov potpis. Zato ulaže znatno niži iznos za igrača koji nije još sasvim potvrđen, nadajući se da će u njegovim redovima ‘eksplodirati’. Najstariji dovedeni igrač ovog ljeta je 25-godišnji Rade Krunić, a Rossoneri će u novu sezonu ući s četvrtim najmlađim rosterom u ligi.
Po svom prethodnom radu, Giampaolo bi mogao biti idealna osoba za Milanov novi početak i upravljanje momčadi s visokom koncentracijom talenta. S druge strane, riječ je o treneru koji će se prvi put u karijeri susresti s pritiskom rada u velikom klubu i svime što to sa sobom nosi; njegova reakcija na te uvjete bit će presudna za uspjeh na Milanovoj klupi.
