Riječ koja najbolje opisuje stanje u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji je jaz. Golemi jaz u kvaliteti. S jedne strane jaza su Bojan Bogdanović, Mario Hezonja i Ante Toni Žižić, koji bi u nekim klupskim okolnostima i mogli zaigrati zajedno, dok su s druge strane svi ostali, koji u trenutnoj fazi karijere ovu trojicu mogu gledati samo na televiziji, ali su se spletom okolnosti našli zajedno na terenu.
Taj jaz je glavni razlog ispadanja Hrvatske u polufinalu olimpijskog kvalifikacijskog turnira u Splitu, ali najtužnije je što se usprkos njemu nudila prilika za finale, i to jako dobra. No, u ključnim trenucima krila momčadi potkresao je izbornik Veljko Mršić, koji je čitavu utakmicu vodio vrlo slabo. Sjetimo se sada nemalog broja Zadrovih utakmica u kojima je Mršić čudnim odlukama u posljednjoj četvrtini propuštao zatvoriti utakmicu, ali se božica sreće uglavnom odlučila ne kazniti ga za provokacije (polufinale Kupa s Cibonom). Ovaj put mu se izazivanje sreće silovito obilo o glavu, Njemačka nije reprezentacija koja će odmahnuti rukom na darove.
Nijemci su u Split došli bitno oslabljeni, osobito u reketu: nastup su otkazali Maxi Kleber (Dallas Mavericks), Daniel Theis (Chicago Bulls), Isaiah Hartenstein (Cleveland Cavaliers) i Tibor Pleiss (Anadolu Efes). Međutim, na unutarnjim pozicijama izbornik Henrik Rödl ipak ima mnogo veću širinu nego u vanjskoj liniji, stoga je najviše zabolio izostanak razigravača Dennisa Schrödera, koji je u Spaladium Arenu došao samo kao navijač zato što njemački Savez nije bio u stanju platiti osiguranje za njegov nastup.
Bilo je zabrinjavajuće to što Rödl u sastavu ima dosta kvalitetnih igrača za koje se ne zna što su točno zapravo (krilo/krilni centar, krilni centar/centar). Nitko tu nije elitne klase, ali zajednička osobina im je da su snažni, mobilni i vole šutnuti izvana, stoga je bilo jasno da će ne baš široka i pomalo arhaična hrvatska visoka linija biti na velikim iskušenjima.
Bogdanović je odigrao još jednu veličanstvenu utakmicu za reprezentaciju i još jednom je, nimalo svojom krivnjom, surovo tresnuo o zid
Kako će Žižić i Bilan braniti šut s perimetra Johannesa Voigtmanna? Hoće li naše lažne četvorke moći fizički parirati Danilu Barthellu i Moritzu Wagneru? Ta su pitanja mučila stručni stožer, ali dojam je da se zbog izostanka Schrödera maknuo fokus s opasnosti koja dolazi iz vanjske linije. I što se onda dogodi? Schrödera efekt preko lika i djela Maoda Loa.
Lo je 28-godišnji razigravač berlinske Albe koji iza sebe ima samo pet profesionalnih sezona, naime, tek je nakon stečene diplome na prestižnom Sveučilištu Columbia postao profesionalac. Ipak, to su sve bile euroligaške sezone (Bamberg, Bayern, Alba), što svakako upućuje na oprez, ali nijedna od tih sezona nije bila da čovjek padne na dupe od njegovih izvedbi. Lo je korektan bek i ništa više od toga – njegova najveća kvaliteta je vanjski šut, uvijek na vrlo visokoj razini, ali pregled igre mu nije bajan, kao ni ostatak napadačkog repertoara. Zato nika ni u Euroligi ni u Bundesligi nije uspio doseći dvoznamenkasti broj u prosjeku poena; on je naprosto igrač uloge, ograničen u svojim sposobnostima. A protiv Hrvatske je izgledao kao NBA superzvijezda, zaustavio se na 29 poena i 8 asistencija te odveo Nijemce u finale.
Babo koliko i ostali Hrvati zajedno
Odmah je bilo očito da Roko Ukić neće biti dobar čovjek za čuvanje mnogo hitrijeg Loa, ali kad ga je već Mršić poslao na njega, nejasno je zašto se toliko povlačio u obrani i puštao Nijemca da si jednostavnim driblingom posve otvori tricu na kojoj je najjači, umjesto da ga usmjerava na slabiju stranu u prodorima i da se potom rade rotacijske klopke u reketu, gdje Lo izlazi iz svoje zone komfora.
Ukić je svojom alibi-obranom na samom startu razigrao Loa, a potom ni motoričniji Roko Rogić nije adekvatno odgovorio, tek ga je Pavle Marčinković uspio zauzdati u prvom poluvremenu. Međutim, u nastavku je taj zadatak Mršić ponovo povjerio Rogiću, a u posljednjoj četvrtini još jednom Ukiću (?!), što je bila fatalna pogreška. Istom metodom pokušati dobiti drugačije rješenje nije baš mudro, pogotovo ne u ključnim trenucima.
Mršiću se također treba zamjeriti debelo kašnjenje s minutama odmora. U drugoj četvrtini Nijemci su napravili seriju 15:2 te poveli 37:28 i tek tada Mršić prekida nalet, premda je već par minuta bilo očito da su mu igrači posve izgubili ideju u napadu.
Ipak, treba priznati da je Mršić u većem dijelu utakmice uspio posložiti igru koja odgovara Bogdanoviću — konstantno mu se otvarala najdraža pozicija za primanje lopte blizu lijevog kuta za igru jedan-na-jedan s kojim god njemačkim krilnim igračem (najviše je uništio Isaaca Bongu), a pritom je na terenu uglavnom bio okružen trojicom dobrih šutera, stoga se Rödl nije odvažio na agresivna udvajanja, što je Babo majstorski koristio čitavim tijekom susreta — što reći na učinak od 38 poena, koliko su ukupno ubacili svi ostali Hrvati?
S druge strane, njemački je izbornik naredio da se obavezno udvajaju hrvatski centri. Dojam je da taj potez u hrvatskom stručnom stožeru uopće nisu očekivali, jer nismo vidjeli pripremljena rješenja — niti brza otvaranja na perimetru, niti utrčavanja iz drugog plana pod obruč. Hrvatska je tu imala priliku za odlične poglede na koš, ali Žižić se (kao i Miro Bilan) sporo i u improvizaciji rješavao lopte te bi potom krenuo novi napad na postavljenu obranu. Dakle, Rödl je uspio odsjeći treći vrh udarnog hrvatskog trokuta Bogdanović-Hezonja-Žižić, natjerati hrvatske centre na čak sedam izgubljenih lopti (po tri Žižić i Bilan, jedna Darko Planinić), a pritom nije platio cijenu da se netko iz pozadine razigra.
Okovani Prometej
Što se tiče Hezonje, on je odigrao dobru utakmicu, ali izostao je njegov veći doprinos u završnici. Još jednom smo vidjeli da posjeduje ogromnu kvalitetu, ali stvar je u tome da je mnogo lakše kapitalizira kada se igra brža košarka, na ne do kraja postavljene obrane. Tako je Hrvatska igrala samo u tri opcije: kada bi Rogić bio na parketu (i to na mahove); kada bi Željko Šakić uhvatio obrambeni skok i odmah povukao naprijed ili kada bi sam Hezonja skočio u obrani i jurnuo naprijed, ali jasno da tada suparnici imaju najviše vremena da ga zatvore.
U sustavu koji mu nije najbolje odgovarao svejedno je ispunio svoj zadatak i bio dostojan pobočnik Bogdanoviću; uostalom, na njegovim je krilima Hrvatska u prvom poluvremenu vratila vodstvo. I onda je u nastavku Bogdanović i dalje trpao, pariralo se Nijemcima u skoku, natjerali su Loa na šest izgubljenih lopti i doveli se u situaciju da na semaforu stoji +10 na osam i pol minuta do kraja.
Kako je moguće da se to prosulo usprkos bučnoj podršci s tribina?
Ono što obično u takvom trenutku psihološki slomi suparnika nije još jedna trica Bogdanovića ili Hezonje, odnosno igrača koji ih je već dotad pošteno zatrpao. Mnogo potresniji učinak ima ubačaj bilo koje osobe iz drugog plana. Kada se u naletu priključi netko novi, onda obrana pod visokim stresom puca jer više ne zna na koga se fokusirati. Jedini čovjek koji je jučer iole davao ruku Bogdanoviću i Hezonji bio je Antonio Jordano, koji je ranije pogodio dvije trice, a Mršić je ga je šest minuta do kraja izvadio iz igre i vratio kada je voda već ušla u uši.
No, zato je Mršić odlučio pretvoriti Ukića u tragičara, vrativši ga na parket usprkos ranijim ogromnim problemima, a isto tako je u prijelomnim trenucima igrao sa Šakićem na četvorci, iako je očito da se ova Hrvatska bolje snalazi s lažnom četvorkom, stoga se napad posve začepio. Lo je nakon kraće stanke nastavio svoju igranku, a unutarnja linija odradila je svoj dio posla i to je bilo to, Nijemci su kao mnogo ujednačenija momčad ušli u finale.
Bogdanović je odigrao još jednu veličanstvenu utakmicu za reprezentaciju i još jednom je završio s tugom na licu. Često smo znali govoriti kako se jednog dana Babi mora vratiti za sve traume koje je prošao u hrvatskom dresu, ali kako vrijeme prolazi, sve više se čini da će Bogdanović ostati upamćen kao junak iz antičkih tragedija — on je naš okovani Prometej kojemu manjak kvalitetne podrške kljuca jetru, on je naš Sizif kojem se kamen nerealnih navijačkih ambicija stalno strovaljuje na pleća, on je naš Tantal kojem iznad glave vise sve propuštene prilike kroz proteklih 11 godina…
Usprkos svemu, i dalje se vraća te nadljudskom upornošću pokušava skinuti kletvu s reprezentacije. Nažalost, Bogdanović je još jednom, nimalo svojom krivnjom, surovo tresnuo o zid.
