Prvo, odlučio je Liverpoolovoj napadačkoj liniji oduzeti priliku da napada otvoreni prostor. Klopp je majstor kontranapada, trenira igrače tako da prepoznaju situacije i onda svaku priliku koriste tako da napadnu suparnika. Toliko su dobri u kretanju bez lopte da u trenutku kad se mijenja posjed već imaju prednost. Liverpool je u utakmici protiv Manchester Uniteda imao 68 posto lopte u nogama, a u određenim segmentima utakmice i preko 75 posto. Što znači da se posjed lopte nije puno mijenjao.

Liverpool je ove sezone u 12 utakmica Premier lige imao loptu u nogama preko 65 posto i u tih 12 utakmica je upisao tek četiri pobjede uz pet izjednačenih utakmica i tri poraza. U Carabao Cupu je ispao od Leicestera sa 70 posto posjeda, a u FA Cupu od West Bromwich Albiona sa 69 posto lopte u nogama. Dakle, Liverpool je u pet od šest ovogodišnjih poraza u svim natjecanjima imao apsolutnu dominaciju u posjedu lopte.

Naravno, problem nije u posjedu lopte. Problem je u tome što se taj posjed očituje u tome da je suparnik zbijen u nisko postavljenu zonu koju je potrebno probiti, što oduzima prostor koji napadačka trojka može napasti. Takav razvoj događaja zapravo od Liverpoola traži da napada polako i metodički, da kreira šanse tako da otvara pukotine u obrani kroz cirkulaciju lopte i otvaranje opasnih zona. A Liverpool u ovom trenutku nema niti okvir za sustav igre u kojem bi to moglo biti moguće niti ima igrače koji su individualno sposobni igrati takvu igru. Vezni red u kojem su ‘osmice’ Alex Oxlade-Chamberlain i James Milner sigurno nije osnova za pozicijski napad i kreaciju koja će slomiti duboku obranu.

Liverpoolov manjak kreacije

United se povukao u blok 4-4-2, s time da su krilni igrači imali jako bitnu ulogu.

Sadio Mané i Mohamed Salah obično igraju kao napadači, postavljeni su usko i opterećuju zadnju liniju pokušavajući se uvući u prostore koji se otvaraju kad njihov bek dođe visoko i razvuče suparničku obranu. Kako bi kontrolirao Liverpoolova krila, Mourinho je svoje bočne igrače postavio jako usko ne dopustivši da imaju višak protiv centralnih braniča. To je za posljedicu imalo to da su vanjske zone terena praktički nebranjene, a kako bi spriječio da bekovi Liverpoola razvuku obranu, stavio je ogromnu defenzivnu odgovornost na krilne igrače.

Marcus Rashford i Juan Mata dobili su zadatak održavati horizontalnu kompaktnost vezne linije, ali istovremeno i čuvati suparničke bekove u man marking obrani. Kad ostatak momčadi zonski pokriva prostor, njih dvojica su bila ključ održavanja kompaktnosti jer su svojom igrom ‘na čovjeka’ sprječavali Liverpool da razvuče Unitedovu obranu i otvori prostor za Manéa i Salaha.

Ovaj put je Mourinho imao plan i odbijanje igre nije bila pasivnost i bezidejnost

Tako je Liverpool dobio priliku kontrolirati loptu, kružiti oko zone i dolaziti blizu, ali nikako u one prostore u kojima su njegovi igrači navikli stvarati višak. Mourinho im je oduzeo opcije i mehanizme na koje su navikli, tako da su se morali zadovoljiti onime što im je suparnik prepustio. Od 14 udaraca prema golu, samo su dva su išla unutar okvira, sedam ih je blokirano, a najbolji strijelac Mohamed Salah je prvu priliku za udarac dobio tek kasno u sudačkoj nadoknadi i to ne iz otvorene igre, nego nakon prekida.

Tu do izražaja dolazi Liverpoolov manjak kreacije. Vezni red s Milnerom i Oxom ne može iznijeti takav napor protiv kvalitetnog suparnika kao što je United.

Salah igra sezonu koja je stvarno fantastična i iznad svakih očekivanja. Međutim, on ima svoja igračka ograničenja. Izvrsno se snašao u Kloppovu sustavu u kojem je postao pravi ispušni ventil napada, a ide ga i realizacija, tako da je s razlogom u konkurenciji za igrača sezone. Međutim, njegov individualni učinak nikad nije bio sporan, ono što ga dovodi u pitanje je koliko rješava Liverpoolove strateške i sistemske nedostatke. Problem je što nije kreator, ne sudjeluje u izgradnji napada i teško stvara prilike za suigrače. On nije uporište sustava igre nego koristi sustav igre i prostor koji mu otvaraju suigrači.

Preskakanje igre

A u ovakvom sastavu, jedini pravi kreator koje Klopp ima je Roberto Firmino.

Svojim kretanjem Firmino otvara prostor između linija, odvlači Scotta McTominaya, a kako Nemanja Matić mora čuvati Oxlade-Chamberlaina, Salahu se otvara izvrsna situacija primiti loptu visoko u desnom halfspaceu i tako slomiti Unitedovu obrambenu shemu. Ili je barem dovoljno iskriviti da izazove preuzimanje i dodatno otvaranje prostora za suigrače na krilu ili Manéovo utrčavanje između stopera.

Međutim, Salah je navikao biti ispušni ventil i čekati završnicu akcije, tako da on ne prepoznaje priliku za nešto više ovako rano u napadu, pa je Firminovo otvaranje prostora ostalo neiskorišteno. Uostalom, teško je i bilo očekivati da će dobiti pomoć u kombinatorici i kreaciji zbog karakteristika koje imaju njegovi suigrači. Emre Can je dobar dodavač i opcija za stabilnost u posjedu, ali on je konstantno morao bježati iz Mourinhova kvadrata, dok je Mané inače mnogo bolji sekundarni kreator, ali je imao nešto lošiji dan.

Osim prostora koji će napasti krila, Liverpool ima i drugo temeljno oružje. Uostalom, Firminovi suigrači možda nemaju karakteristike da mu pomognu u kreaciji, ali su njihove karakteristike idealne za igranje presinga kojim Liverpool lomi utakmice.

Problem je bio u tome što je Mourinho odbio igrati.

Nije bio pasivan kako ponekad u zadnje vrijeme zna biti i onako bezvoljan kao na utakmici protiv Seville. Prečesto u zadnje vrijeme ne obraća pozornost na detalje i nema jasan plan nego se uzda da će ga spasiti David de Gea i neka individualna majstorija u napadu. Ovaj put je imao plan i odbijanje igre nije bila pasivnost i bezidejnost – samo nije pokušavao izlaziti loptom iz obrane prema veznom redu, nego je dao instrukcije da se vezni red preskače dugim loptama prema napadu. Time je postigao da je i presing postao neučinkovit poput igre iskorištavanja prostora. Nije bilo prostora bez kojeg Salah nije ni blizu ubojit, a nije bilo ni presinga bez kojeg je Kloppova igra polovična.

Nije samo Lovren kriv

Ne samo to, nego je Mourinho odlučio i dodatno zakomplicirati život Liverpoolu i opteretiti zadnju liniju tako što je ciljao Dejana Lovrena i prostore oko njega.

Nije pošteno kriviti Lovrena. Točnije, nije pošteno kriviti samo njega. Nijedan stoper neće dobiti sve zračne duele kad je s druge strane Romelu Lukaku. Problem je u ostatku zadnje linije.

Dolaskom Virgila van Dijka Liverpoolova se obrana podigla i klub je prestao gubiti bodove na stupidne načine. Napad nikad nije bio pravi problem – Liverpoolu razliku između trećeg i petog mjesta ne čini igraju li na krilu Adam Lallana ili kvalitetniji igrači kao što su Salah ili Philippe Coutinho, nego igra li im na stoperu Van Dijk ili Joël Matip. Problem je u tome što je Van Dijk, iako veliko pojačanje, i dalje jedini zaista klasni igrač u toj zadnjoj liniji i zato ga je prilično lako razvući.

Mourinhov je plan bio poslati dugu loptu, ali u prostor ispred obrane, tako da Lovren mora izaći sa svoje pozicije. Uz Matića i McTominaya, koji su dovoljno blizu da izvrše pritisak na slobodnu loptu i tako spriječe Liverpoolovu tranziciju, ključno je kako je postavljen ostatak momčadi. Obojica Unitedivih krilnih igrača dolaze blizu mjesta duela, a dok je lopta još u zraku Rashford napada dubinu na mjestu odakle je izašao Lovren, dok Alexis Sánchez napada tako da Van Dijk ne može pomoći Trentu Alexander-Arnoldu. Mata ostaje blizu kako bi, ovisno o ishodu duela, krenuo u sredinu i preuzeo loptu da je gurne suigračima u napad ili i on sam napada drugu stativu u slučaju da lopta odmah nakon duela završi kod Rashforda.

I iako situacija izgleda prilično slučajno, kad se nešto ponovi više puta na utakmici jasno je kako nije riječ o slučajnosti nego o planu. Taj plan možda nije pretjerano kompliciran niti nosi neku posebnu ideju, ali se zasniva na čitanju suparnika i dogovoru s igračima kako bi se problem koji suparnik ima kapitalizirao. Nije to sustav igre, ali je i dalje razina više u odnosu na čisto oslanjanje da će igračka klasa i individualna kvaliteta presuditi. Uostalom, mali detalji koje je moguće iskoristiti uvijek su bili zaštitni znak Mourinhova nogometa.

To je Joséov način.

Problem njegova načina je kad stvari krenu u krivom smjeru. Obrana se ne zasniva na nekom pretjeranom sustavu igre, iako je plan jasan – man marking na krilima i brojčana superiornost u sredini, betonirana fizičkom dominacijom vezne linije. Kad je Marouane Fellaini ušao u igru, najniži igrač u sredini terena bio je Scott McTominay sa 193 centimetra. Tu nema strukture, nema okidača za pokrivanje leđa suigračima i svako ispadanje može biti kobno. Kad je United pasivan i kad Mourinho ne detektira detalje, onda to izgleda loše i posebno izgubljeno kad se primi gol. Ali dok stvari idu kako treba, kad je United taj koji zabije prvi gol, onda je Mourinho i dalje suparnik kojeg ne želite vidjeti s druge strane.