Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juventus, bljutavi prvak

Sarrijeva momčad je negledljiva, ali osvaja scudetto

Zadnja izmjena: 12. srpnja 2020.

Sve do 90. minute činilo se da bi se stvari u završnih šest kola Serie A mogle ozbiljno zakomplicirati. Atalanta je vodila u Torinu i tim rezultatom se Juventusu približila na samo šest bodova zaostatka, ali se opet dogodio Juventus — onaj klasični Juve koji redovito uzima bodove čak i kad ne igra dobro; na mišiće, na rutinu, na ime. Cristiano Ronaldo je zabio dva gola iz kaznenih udaraca i odjednom se razlika na vrhu povećala na osam bodova prednosti u odnosu na Lazio, devet u odnosu na Atalantu i 11 u odnosu na Inter, koji ima utakmicu manje.

S obzirom da je do kraja u igri ostalo samo 18 bodova, možemo slobodno zaključiti kako će prvak opet biti Juventus, baš kao što je i bio prethodnih osam godina. Međutim, to ne mijenja dvije činjenice.

Prva je ta da je Atalanta razbila Juventus na proste faktore. Prvo poluvrijeme je bilo apsolutna dominacija gostiju, mala škola nogometa u kojoj je momčad Gian Piera Gasperinija odigrala najbolji nogomet koji ste ove godine mogli gledati u Serie A. Atalanta je imala 54 posto lopte u nogama, u suparnički kazneni prostor je s loptom ušla osam puta, a možda i najbolji podatak koji može ocrtati dominaciju Gasperinijeve momčadi je taj da je prosječna pozicija zadnje linije u prvom poluvremenu po WyScoutovim podacima bila 46,8 metara od vlastitih vrata. Atalanta je cijela prešla na Juventusovu polovicu, digla je stopere na centar i igrala se s neusporedivo skupljim suparnikom bez imalo straha.

Druga činjenica je da Juventus, iako je na sasvim dobrom putu da ponovo osvoji scudetto, ne igra ništa posebno. Zapravo, veći dio utakmice je momčad Maurizija Sarrija bila potpuno negledljiva.

Juventusova vezna linija uopće ne želi igrati loptom i tu prestaje priča o Sarriballu

“Da vidim svoju momčad kako se brani nakon 30 minuta i da napada samo kroz kontre, ustao bih s klupe i vratio se u banku jer se ne bih nimalo zabavljao“, izjavio je Sarri dok je vodio Napoli i na taj način precizno opisao ono kako Juventus danas igra — nimalo zabavno.

Stvar je donekle u tome da Cristiano Ronaldo nije Lorenzo Insigne i da Paulo Dybala nije Dries Mertens. Apsolutno je nemoguće od takvih igrača očekivati da se prilagode sistemu onako kako su se Sarriballu prilagodili igrači u Napoliju. Juventusovi igrači redom iza sebe već imaju uspjehe do kojih su došli igrajući i razmišljajući na konvencionalan način i teško je očekivati da će odbaciti ono provjereno što ih je učinilo toliko dobrima da bi pristali uz Sarrijev specifičan sustav igre. Za razliku od Mertensa i Insignea, njima Sarri ne može obećati da će ih napraviti boljima ako mu vjeruju jer oni su već sam vrh kvalitete.

Pobjeđivanje se podrazumijeva

Međutim, Juventus nije ovakav samo zato što je nemoguće naučiti stare pse novim trikovima. Uostalom, Ronaldo je najmanji problem u cijeloj priči. Ove sezone Cristiano je zabio 28 golova u 28 utakmica, a dodao je još šest asistencija. Za usporedbu, prošle je sezone pod Massimilianom Allegrijem u cijeloj sezoni Serie A zabio 21 gol. Prošle sezone je zabijao gol svakih 128 minuta, a ove trpa svake 84 minute; u odnosu na lani ima više dodira s loptom, ima više udaraca, više dribla i teško je reći da ga Sarri loše koristi ili da nije dovoljno važan.

Problem je u tome što je ostatak momčadi bljutav i bez prave igre.

Juventusova vezna linija uopće ne želi igrati loptom i tu prestaje svaka priča o Sarriballu. Adrien Rabiot je imao 44 dodavanja i nijedno ključno te nijedan dribling, Blaise Matuidi 32 i nijedno ključno s nula driblinga, a tek je Rodrigo Bentancur kao zadnji vezni bio na razini s 71 dodavanjem, dva ključna i 8/12 dugih lopti. Recimo, Matuidi je imao samo jedno promašeno dodavanje i tek jedan izgubljen posjed lopte, a to znači samo jedno – igrao je bez imalo rizika u igri, a to postaje problem jer kad ti vezni igrač odigra tako, to je garancija da ćete odigrati dosadnu utakmicu.

Zapravo, jedini koji aktivno traže loptu i koji se osjećaju ugodno držati posjed pod pritiskom su Bentancur i Dybala. Dok Rabiot u gornjoj situaciji bježi od lopte, Dybala se spušta u prazan prostor kako bi je primio. Međutim, samim time se nalazi predaleko od gola, stvara samom sebi frustraciju i pomaže ostatku momčadi da skine odgovornost sa sebe, a sve to zatvara taj začarani krug koji rezultira bljutavom igrom koju je teško uopće gledati, a još teže spojiti sa Sarrijevim Napolijem koji je imao najveći postotak posjeda lopte u ligi i ponajveći u Europi, ili s Atalantom u kojoj cijela momčad gori od želje da dotakne loptu i nešto odigra.

To što Juventus pobjeđuje, to se podrazumijeva, jer sedmorica od 10 najbolje plaćenih igrača u ligi igraju za Juventus. I dok Inter – koji jedini može, barem donekle, financijski parirati Juventusu — ne sagradi momčad koja će odgovarati taktičkim zahtjevima Antonija Contea, Serie A ima samo jednog favorita i pobjednik je vrlo izgledan prije nego što sezona uopće počne. Sarri nije doveden u Torino da Juventus bude prvak jer to može i bez njega; doveden je donese nešto više, a prenijeti svoju ideju u velikom klubu nije uvijek lako.

Na mišiće i na ime

Najbolji primjer za to je upravo Gasperini. U prvih pet prvenstvenih utakmica na Atalantinoj klupi imao je pobjedu i četiri poraza. Predsjednik Antonio Percassi je stao iza njega, nakon četvrtog poraza je okupio igrače u svlačionici i rekao im da je trener nedodirljiv. Time mu je pružio šansu da ih kupi idejom, da se nametne autoritetom znanja i da od Atalante napravi stroj koji sada gledamo.

Kad je taj isti Gasperini prije devet godina bio u Interu, počeo je slično kao u Atalanti. U prvih pet utakmica imao je remi i četiri poraza, ali nitko nije stao iza njega i nikoga nije zanimalo što ima za pokazati ako mu se pruži podrška i kupi dovoljno vremena. Dobio je nogu i izbačen je iz kluba u rekordnom roku.

Sarri nema takav problem i zasad se ne mora bojati otkaza. Na kraju krajeva, Juventus ipak ima rezultat i dolazi do bodova, makar na mišiće i na ime.

Sarrijev problem je taj što Juventus igra dosadno, loše i isključivo na individualnu kvalitetu koju donose Ronaldo i Dybala, dok pola momčadi samo čeka da briga prijeđe s njih na drugoga. U situaciji dok se Inter još slaže, a Lazio i Atalanta imaju neusporedivo jeftinije momčadi koje će ponekad varirati, to je dovoljno. Prvak će biti Juventus, opet i samo zato što je Juventus, ali Sarri mora popraviti stvari tako da budu puno sličnije onome što radi Gasperini i njegova Atalanta.

Ne propusti top članke