Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kad bajke završe

Što se zapravo ove sezone događa s Leicester Cityjem?

Zadnja izmjena: 15. prosinca 2016. Profimedia

S bajkama postoje dva ozbiljna problema.

Prvi je očigledan: ako je želimo koristiti kao sinonim za uspješnu, lijepu i sretnu životnu priču, onda nikako nije dobro to što u pravilu kratko traje. Jednostavan zaplet, brz rasplet i gotovo pa isključivo sretan kraj – ali suština čitave priče stane u nekoliko rečenica. Jednu malu, kratku epizodu u životu.

Drugi, mnogo ozbiljniji, problem bajke kao forme je činjenica da nikada ne vidimo dalje od zalaska sunca.

Sve što saznamo o glavnim likovima je da sretno žive do kraja života. Što se stvarno dogodilo s Pinokiom kada je postao dječak od krvi i mesa? Što kada je magična koka prestala davati jaja, a novac od zlata se potrošio? Kako Pepeljuga i princ reagiraju na prve svađe u braku? Kako se Snjeguljica slaže sa svekrvom? Kakvi su odnosi između dva kraljevstva? I što ako se djever (ili Sjever?) pobuni i želi preuzeti prijestolje, na koje pretendira još gomila bivših i sadašnjih prijatelja – barem su takve igre, naučili smo u posljednjih nekoliko godina, popularne u bajkama?

Najgora stvar s ovim pričama je što završavaju točno tamo gdje počinje svakodnevnica i što je vješto prikriju.

Ne postoji gotovo nitko tko je prošle sezone napisao nekoliko rečenica o Leicester Cityju, a da njihovu priču nije usporedio s bajkom. Ne jedan, nego čitava armija nesretnih i odbačenih prinčeva, na čelu s iskusnim, ali prečesto poraženim vojskovođom, pokazali su kraljevstvu zašto je s njima trebalo ozbiljno računati. Ratujući prije svega odvažno i mudro, Lisice su na koljena bacile veće, bogatije i nogometnim znanjem bolje, osvojivši tron na kojemu ih apsolutno nitko – pa ni one same – nikada nije vidio.

I nastavile su živjeti sretno do kraja života.

Osim što nisu – jer nogometna lopta nikad ne staje i važno je samo ono što je danas, a na svojoj koži to su ove sezone iskusili i u Leicesteru.  Za prvih 16 utakmica osvojili su 16 bodova (doduše, i dalje bod više od Mourinhovog Chelseaja prošle sezone!), a negativni rekord oborili su i u utorak kada su poraženi kod Bournemoutha; bilo je to njihovo osmo gostovanje, a da na kontu imaju tek jedan osvojen bod izvan svog stadiona. Leicester City, koji je u ovo vrijeme prošle sezone imao 35 bodova, zabio 34 gola i bio na vrhu ljestvice, trenutno je 14., ima tek četiri pobjede, 21 postignut gol i četiri je boda ispred zone ispadanja.

Neizbježan pad

Što se ustvari dogodilo sa Leicesterom?

Najlakše bi bilo zaključiti da je prošla sezona bila slučajnost, no stvari nisu tako jednostavne. Istina, bila je to čudna godina, svojevrsna statistička pogreška u kojoj je branitelj titule Chelsea bio potpuno izgubljen i izvan utrke nakon samo par mjeseci; sezona u kojoj su i City i United ostali ispod 70 bodova, a jedini je tu granicu prešao Arsenal (71); Liverpool je upisao jedva 60. Usporedbe radi, sezonu ranije četiri prvoplasirana kluba imala su preko 70, a 2013./14. top tri tima bila su na 80+ bodova, dok su još dva prešla granicu od 70.

Problem je što je Leicester mnogo promijenio, ali je zadržao isti plan, koji znaju svi

I činjenica je da je Leicester City igračkim kadrom prošle sezone bio daleko iza svoje konkurencije, ne samo kada su u pitanju financijska ulaganja nego i, posljedično, individualna kvaliteta. Uostalom, priča o petoligašu i zatvoreniku Jamieju Vardyju toliko je puta ponovljena da ste je lako mogli naučiti napamet, a ni ostatak momčadi nije se baš osobito izdvajao po nečemu, barem dok nismo uvidjeli da bi Lisice zaista mogli biti konkurenti za titulu – valjda tamo negdje nakon Nove godine i uspješno odrađenog blagdanskog kalendara.

Međutim, Leicesterova titula nije bio nikakav dar s neba. Takve stvari u nogometu ne postoje i samo budale vjeruju u njih. Konkurencija možda jest bila slabija, stvari se jesu savršeno posložile, ali je Claudio Ranieri titulu osvojio jasnim planom igre; Leicester je kroz veći dio sezone djelovao savršeno organiziran, čvrst u obrani, efikasan u napadu, s fantastičnom tranzicijom i kontranapadom kojim je gazio suparnike.Leicester, UK. 16th May, 2016. Leicester City Football Club victory parade on London Road. Crowds of supporters gathered to celebrate the club's first English championship victory. © Nando Machado/Alamy Live News

Da se razumijemo, još dok je prošla sezona trajala svima je bilo jasno da je Ranieri neće biti u stanju ponoviti ove godine. Svakome tko prati nogomet bilo je jasno da Leicesteru slijedi prirodan i neizbježan pad.

Prošlogodišnji je Leicester bio savršeno balansiran motor u kojem je apsolutno svaki individualac imao svoju izuzetno važnu ulogu i svako iskakanje moralo je prouzročiti kvar. A opet, promjene su bile neizbježne – otišao je N’Golo Kante, a na ostalim pozicijama momčad se pojačala, svjesna da će roster morati biti širi zbog Lige prvaka i da je rotacija jedna od ključnih stvari u sezoni.

Obrnute uloge

Problem je što je Leicester mnogo toga promijenio, ali je zadržao isti plan. Koji danas znaju svi.

Lani su stvari perfektno funkcionirale između ostalog i zato što je Ranierijevih 4-4-2 najčešće, sa Shinjijem Okazakijem i Riyadom Mahrezom uz Vardyja, izgledalo kao 4-3-3. Ovo je funkcioniralo jer je Kante zajedno sa Dannyjem Drinkwaterom odrađivao veliki posao u veznom redu; Danny Simpson je pokrivao Mahreza, a Marc Albrighton ostajao lijevo i često lansirao duge pasove.

Brza tranzicija i kontranapadi i dalje su zamišljeni kao glavno oružje, ali danas je Leicester silom prilika prinuđen igrati drugačiju obranu nego prošle godine. Tada je suparnika čekao duboko u svom polju i kontrom ga hvatao na krivoj nozi; sada ga većina ekipa – pogotovo onih iz donjeg dijela ljestvice, koje su zadovoljne remijem kod prvaka – čeka s više igrača u svojoj trećini terena i prepušta im loptu. Prošle su sezone bili lideri lige sa 21,6 oduzetih lopti po utakmici, danas su na 14,7. Na Kantea – kotačić koji je ispao i poremetio savršeni balans – je otpadala gotovo četvrtina tih lopti, a Ranieri to nije uspio nadomjestiti sa nejakim Danielom Amarteyem.AFC Bournemouth v Leicester City - Premier League - Vitality Stadium

Prisiljeni da igraju igru kratkih pasova, nešto što im jednostavno ne odgovara, sada su oni ti koji su najčešće na krivoj nozi i koje suparnici kažnjavaju kontrama. Leicester je ove sezone na vlastitoj koži osjetio svoj prošlosezonski recept i gorkog je okusa. Uz to, Lisice se muče sa prekidima; nova pravila koštala su ih agresivnosti u kaznenom prostoru; a suparnici su shvatili da je za umrtviti kreativnost Leicestera dovoljno neutralizirati Riyada Mahreza.

Suprotan primjer je Liga prvaka. Ondje je Leicester i dalje totalni autsajder i potpuno novo lice. Odigrao je većinu svojih utakmica na prošlosezonski način, prije svega jer su mu suparnici to dopustili. Lisice su u situaciji koja im savršeno odgovara, pogotovo sada kada su prošle u drugi krug – nema pritiska, nema velikih očekivanja, već se napravilo više nego što se itko nadao i sve što odavde slijedi samo je veliki i bogati bonus. I zato je u ovom natjecanju i dalje sve moguće, bar dok ne nalete na one najmoćnije.

Kod kuće je priča drugačija i Leicester je pročitana knjiga. Naravno, događaju se bljeskovi – Pep Guardiola nedavno mu se ponudio na pladnju i to je odmah znao iskoristiti – ali generalno je činjenica da Ranieri ne uspijeva pronaći alternative svojim prvobitnim idejama i nema plan B, što unosi nervozu u momčad koja je ionako kvalitetom ispod rezultata. I teško da će stvari, ne napravi li Talijan nešto revolucionarno, biti mnogo drugačije.

A zima dolazi.

Ne propusti top članke