Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kad ne bude sudio Zebec…

Što je, mimo sudačkog horora, pokazalo finale kupa

Zadnja izmjena: 24. svibnja 2018. Igor Kralj/PIXSELL

Ako bacate novčić, šanse da padne na pismo ili glavu su jednake. Sami onda izračunajte kolike su šanse da četiri puta zaredom padne na istu stranu. U finalu Kupa se dogodilo upravo to. Zaleđe u kojem je bio El Arabi Hillel Soudani nije suđeno; zaleđe u kojem Said Ahmed Said nije bio i pri kojem ga je Dinamov stoper srušio za crveni karton je suđeno; Ádám Gyurcsó je udaren u kaznenom prostoru i to nije suđeno; a Mario Gavranović je bio u zaleđu koje nije bilo suđeno. Jednom se može dogoditi incident u kojem će sudac napraviti grešku. Može i dvaput, ali veliki je peh da u četiri podjednake situacije sve četiri odu protiv tebe. Koliki je tek onda peh kad protiv tebe odu sve situacije koje nisu niti podjednake nego su prilično jasne. Barem bi trebale biti sucima koji su plaćeni da ne griješe.

Ili su samo plaćeni.

Ali na kraju, nije tužno to što je Mario Zebec svojim suđenjem od finala Kupa napravio potpunu farsu i poraz nogometa. Tužno je to što nema smisla više pisati kako nema smisla. Alibi-suđenje i uvijek iste greške su razlog zašto naših sudaca nema na europskoj mapi i to govori više od ikakve analize. Osobno sam jako uvjeren da Zebec ni pomoćni suci nisu svjesno griješili. To je bio jednostavno nagon za samoočuvanjem. Jasno im je kako vjetrovi pušu, jasno im je što se od njih očekuje i što je prihvatljivo u krugovima u kojima se kreću. Zato znaju što treba dosuditi da pokriju vlastitu guzicu. Dakle, ne vjerujem da su lopovi i svjesno nepošteni, samo su nesposobni i u svom djelovanju konstantno prihvaćaju isključivo liniju manjeg otpora. Bilo bi možda bolje da je ukrao, jer bi to značilo da će idući put biti sposoban odsuditi kako treba i da se neće ponoviti ova svinjarija u kojoj je u prilično izjednačenoj utakmici izravno utjecao na rezultat više od obojice trenera i svih igrača.

U Europi neće suditi Zebec, ali ni suparnici neće nuditi ono što je nudio Dinamo

Dobro, gotovo svih, jer se Savvas Gentsoglou pobrinuo da njegova pogreška bude odlučujuća. No, negdje između sučevih grešaka i Savvasova kiksa, ova utakmica je ponudila dobre zaključke za obojicu trenera.

Kod Dinama je prerano donositi ikakve zaključke jer Nenad Bjelica nije dovoljno dugo na klupi da bismo vidjeli išta što se može staviti u taktičku analizu. Podigao je momčad, dao je impuls svježine, ali to je ionako karakteristično za svakog novog trenera i pitanje je koliko će trajati. Kod Hajduka je zaključak kako nije sve ni u koncentraciji ili zalaganju. Za razliku od posljednjih nekoliku utakmica, pristup je bio zadovoljavajući, ali Hajdukova igra svejedno nije bila dovoljno tečna i opcije u posjedu lopte nisu bile dovoljno kvalitetne.

Problem s Hajdukovim veznim trojcem

Prije godinu i pol dana pisao sam kako je Željko Kopić jedina osoba koja stoji Matjažu Keku na putu do titule najboljeg trenera lige. Kopić je tada vodio Slaven Belupo i pokazivao je ozbiljan trenerski potencijal i taktičku naprednost, što je zapravo najviše mučilo baš Keka. Osim što je sezonu ranije izbacio Rijeku u polufinalu Kupa dominantnom pobjedom 3:0 i oduzeo Keku priliku da napadne titulu činjenicom da Rijeka nije uspjela pobijediti Kopićev Belupo u četiri prvenstvene utakmice, te je sezone doma pobijedio Dinamo i Hajduk, a s Rijekom je ponovo odigrao neodlučeno. Međutim, prilično jače suparnike od sebe nije dočekivao bunkerom, nego je njegova momčad zaista igrala odličan nogomet.

Doduše, svoju karijeru u Hajduku je započeo prilično dominantno. U prvih osam utakmica upisao je pobjede na gostovanjima kod Rijeke, Dinama i Osijeka, a u dvije uzastopne prvenstvene utakmice zabio je po pet komada. Međutim, dojam je da je suština njegove igre bila prilično kvalitetnija u Slaven Belupu nego što je u Hajduku. Lopta je išla brže, opcije su bile jasnije, a mehanizmi precizniji. A koliko god Kopić snosio krivicu za to, velik dio odgovornosti pada i na kvalitetu igrača.

Naravno, Josip Radošević, Hamza Barry i Mijo Caktaš su neusporedivo bolji igrači nego Sören Christensen, Selim Bouadla i Mario Burić. Imaju više sposobnosti, veću reputaciju, a i plaće koje zarađuju jasno pokazuju kolika je razlika u igračkoj kvaliteti. Međutim, njihove playmakerske sposobnosti i mogućnosti da ubrzaju protok lopte praktički ne postoje. Hamza je odličan dribler, Radošević elitan u duel igri i oduzimanju lopti, dok je Caktaš fantastičan u ulasku u šanse iz drugog plana.

Problem za Kopićevu igru je činjenica da su sva trojica ispodprosječni dodavači lopte.

U početnom, rezultatski iznimno uspješnom razdoblju, Kopić je u veznoj liniji na poziciji ‘šestice’ koristio Savvasa. Tragičar u finalu Kupa na stoperskoj poziciji u toj se početnoj fazi nametao kao ključni igrač za kvalitetu posjeda i izbor rješenja za dolazak u završnicu. Upravo ono što je Hajduku nedostajalo u finalu, iako je Dinamo nudio prostor.

Said Ahmed Said kao centralni napadač te Gyurcsó i Fran Tudor kao krilni napadači okupiraju Dinamovu zadnju liniju koja se povlači prema svom golu. Dinamov vezni red ne radi pravi pritisak prema lopti, loše drži zonu, što omogućava Caktašu da primi loptu u obećavajućoj situaciji, na poziciji koja se rijetko otvara u modernom nogometu. Međutim, dok je Hamza predao loptu, Arijan Ademi i Izet Hajrović su već zatvorili Caktaša i oduzeli Hajduku izglednu situaciju.

Kada se pojavi ovakva situacija u kojoj je moguće iskoristiti toliko prostor između linija, momčad je naprosto mora kapitalizirati. Za početak, Mario Tičinović mora izaći visoko i dati širinu napadu, što bi spriječilo Hajrovića da zatvara sredinu i igra prema Caktašu. Međutim, to je problem koji će se riješiti sam od sebe povratkom Josipa Juranovića, koji je motorički superiorniji igrač i mnogo bolje prepoznaje takve situacije. Puno veći problem je Radošević, koji je položajem tijela sam sebe isključio iz igre, te Hamza koji loptu davi toliko da dodavanje prema Caktašu dolazi tako sporo da ga užasno postavljeni Dinamovi igrači stižu zatvoriti.

Ni sam Caktaš nije bez grijeha. Upitno je kako bi materijalizirao priliku, jer nije probojan igrač koji će napraviti višak driblingom, a ni dodavanja kojima probija linije mu nisu najveća snaga, ali osnova svega je da napravi kretanje prema zadnjoj liniji kojom će omogućiti da prima loptu u inerciji i lakše stvara višak varkom tijela. Ovako loptu prima statičan i zato se mnogo teže rješava pritiska te ne može izbjeći duel s Ademijem.

U drugom slučaju, ponovo ista pogreška. André Fomitschow je  otišao visoko i Soudani ga prati, čime ga Fomitschow barem isključuje iz eventualnog kontranapada. Međutim, Tičinovića s druge strane nema niti na mapi i Hajduk nema širinu s desne strane. Ipak, središnji trokut ima odličnu situaciju i samo Dani Olmo brani kombinatoriku između njih trojice. Doduše, Hamza je pod pritiskom, ali ima loptu pod kontrolom i jasne opcije za napredak akcije. Međutim, Caktaš u međuprostoru ne radi kretanje kako bi lakše primio loptu iza Olmovih leđa, Radošević opet ima lošu poziciju tijela i pasivan je, a kad mu Hamza napokon doda loptu, nije u stanju odigrati od prve prema Caktašu. Od izgledne situacije, Hajduk je prisiljen odigrati natrag prema stoperima.

S ovakvom igrom u Europi…

I upravo u ove dvije situacije se vide svi problemi obje momčadi i svi izazovi koje obojica trenera imaju pred novu sezonu.

Dinamo je u obrambenoj fazi nedorečen. Presing je još uvijek misaona imenica, nema zonskog pritiska prema lopti, nema međusobnog pokrivanja ni osnovnih obrambenih principa. O kvaliteti igre dovoljno govori sama činjenica da je Hajduk bez problema otvarao prostor između linija i slagao izolacije na krilo u kojima je Gyurcsó, iako nije pravi dribler, prolazio bez problema. U Europi, na koju Dinamo ozbiljno računa, ovakva igra neće proći nekažnjeno.

Dinamo prema naprijed ima dovoljno oružja da stvara i bez sustava. Soudani, Hajrović i Gavranović su odlični igrači i u tranziciji i u postavljenom napadu. Olmo rješava gomilu problema u prijenosu lopte u zadnju trećinu, a kad se Nikola Moro oporavi, on će svojim talentom riješiti gomilu problema u prijenosu lopte do Olma. Dakle, pošto se Dinamo za početak može osloniti na talent, prioritet u Bjeličinu radu će biti slaganje koncepta u obrani, nečega što barem nalikuje na obrambeni koncept. Jer u Europi neće suditi Zebec.

Kopić mora naći opcije na sredini terena. Hajduk ne igra pretjerano dobro, ali igrači svojim karakteristikama nisu prilagođeni trenerovoj ideji. Radošević je bio idealni faktor u viziji Joana Carrilla u kojoj se sve svodilo na kompaktnost i kontrolu drugih lopti. Ovdje je problem. Caktaš bi svojim karakteristikama bio idealna nadopuna u Kekovu sustavu, gdje bi radio ono što je radio Franko Andrijašević čak i bolje od Franka. Međutim, ovdje je problem i ovaj sustav traži drugačijeg igrača na toj poziciji. Hamza, Toma Bašić ili Zvonimir Kožulj su kvalitetni igrači, ali nisu rješenja, a Michele Šego je pokazao da Hajduk ima talenta u omladinskom pogonu. Samo što taj talent nije još spreman preuzeti teret, što je i razumljivo jer je riječ o još maloljetnim momcima.

Stoga, Kopićev prioritet u suradnji s Krešimirom Gojunom i Sašom Bjelanovićem mora biti pronalazak takvih rješenja na tržištu koje će ubrzati protok lopte i donijeti opcije u igri. Već sada ima kvalitetne igrače, najkvalitetnije s kojima je radio u karijeri, ali oni nisu pravi za njega i zato mora pronaći igrače koji će mu donijeti odgovarajuće karakteristike na kojima može graditi igru. Tek tada, kad igra postane tečna, može se uvoditi mlade igrače. Stavljati pritisak da naprave nešto u ovakvim uvjetima je kontraproduktivno, nije pravi razvojni put i zaista nema smisla. Jednako kao što ni Hajduku nema smisla izlaziti u Europu s ovakvom igrom.

Ondje neće suditi Zebec, ali ni suparnici neće nuditi ono što je nudio Dinamo.

Ne propusti top članke