O njoj možete imati svoj stav i taj stav je potpuno legitiman jer nije objektivan. To mislite li da je Sosa napravio dobar ili loš potez — odnosno, da pojednostavnimo stvari, je li Sosa izdajnik ili je potpuno u pravu — zapravo se svodi na vaš vrijednosni sud, a samim time je stvar potpuno subjektivna. Jednostavno, svi su u pravu: i oni koji misle da je reprezentacija svetinja, i oni koji misle da je Zlatko Dalić pogriješio na Sosinu štetu, i oni koji misle da je svaki pojedinac ima obavezu donijeti najbolju poslovnu odluku za sebe, kao što je to definirao sam Sosa u razgovoru za Index. U cijelom ovom sloju postoji samo pitanje točke gledišta i vrijednosti koje držite primarnima, a o svjetonazorima nema smisla raspravljati jer su subjektivni i nisu lako podložni promjenama.

Zato je taj aspekt priče neplodan i nema smisla razvlačiti ga dalje od te početne buke koja je ionako bila u padu prije nego što se pojavila informacija da od prelaska nema ništa. Stvar — odnosno, naša percepcija cijele Sosine situacije — osobna je i u tom kontekstu, što reče Matan Špalatrin u Prosjacima i sinovima, razumin ja muvu na dreku ko i onu na medu.

Lijepo smo se svi izvikali, popljuvali Sosu, Dalića ili nekoga trećega i sad smo mirni. Ali ono što je zapravo važno je sustav. Njega HNS nema i ovo je samo posljedica toga

Drugi sloj se svodi na to ima li Sosa mjesta među Vatrenima i je li zaista nepravedno preskočen u pozivima u reprezentaciju. I tu svjetonazor ima velik utjecaj i pogled na prvi aspekt uvelike definira to koliko su ljudi spremni poslušati argumente, ali tu se situacija već može analizirati kroz objektivne parametre jer ne postoji osobni pogled na priču ako postoje jasni brojevi.

Ti brojevi kažu da je Sosa prošle sezone igrao drugu njemačku ligu i ukupno je u njoj skupio 12 nastupa. Bio je ozlijeđen, mučio se s formom i od tih 12 nastupa je četiri započeo s klupe, a još je pet puta bio neiskorištena zamjena kada je bio zdrav, od čega u četiri uzastopne utakmice. U svakom slučaju, prošlosezonska forma nije argument da Hrvatska ne računa na Sosu i da ga sustavno preskače. Jednostavno nije igrao dovoljno, pogotovo u kontekstu toga da je mjesto u reprezentaciji na istoj poziciji tražio i Domagoj Bradarić koji je u Lilleu odigrao trostruko više prvenstvenih minuta u odnosu na njega. U Lilleu koji je prošle sezone igrao Ligu prvaka i koji je na kraju završio na četvrtom mjestu u francuskom prvenstvu.

Jedina prava nepravda

Dakle, prošla sezona nije nešto na što se Sosa može pozivati ako će pričati o nepravdi. Dalić se odlučio za Darija Melnjaka koji je odigrao 34 utakmice u turskoj ligi. Caykur Rizespor nije turski gigant niti je ostvario neki veliki rezultat, ali Melnjak je odigrao 3.013 ligaških minuta naspram Sosinih 688. I to u jačoj ligi, jer često ponavljana priča kako je druga njemačka jača od škotske ili turske lige ne drži vodu; ni po plaćama ni po statističkim kriterijima, a ni po iskustvu igrača koji su prelazili s jedne razine na drugu.

Da skratimo priču, ne postoji niti jedan objektivni kriterij koji upućuje da je Sosa prošle sezone zaslužio poziv u seniorsku reprezentaciju, a ni one prije kada je Stuttgart ispao iz Bundeslige uz Sosin učinak od jedne asistencije i ponovo samo 12 odigranih utakmica.

Ove sezone se reprezentacija okupila u četiri reprezentativna termina. Za vrijeme prvih triju — u rujnu, listopadu i studenom — Sosa je igrao standardno u Stuttgartu koji se vratio u Bundesligu. Nije bilo velikih problema s ozljedama, nametnuo se kao prvi izbor na lijevom boku, ali nije bilo ni nekog pretjeranog učinka. Sosa za vrijeme tih Dalićevih poziva nije imao nijednu asistenciju u Bundesligi, prvu je napravio u prosincu protiv Borussije Dortmund. U istom periodu standardno je igrao i Bradarić; Lille je bio drugi na prvenstvenoj ljestvici, a Bradarić je u rujnu, listopadu i studenom odigrao 10 od 12 mogućih ligaških utakmica u prvom sastavu i tri od četiriju utakmice u Europskoj ligi, te je u tom razdoblju ostvario dvije asistencije naspram Sosinih nula.

Kad se povuče crta, ponovo ne postoji nijedan objektivan komparativni razlog zašto je u prva tri reprezentativna okupljanja Sosa nepravedno preskočen. Ni po jednom parametru u tom trenutku nije imao prednost pred Bradarićem, a čak ni on nije bio dio momčadi na rujanskom popisu.

Dakle, jedino sporno okupljanje je ono u ožujku. U tom trenutku je Sosa bio čovjek u nevjerojatnoj formi. U drugom dijelu sezone je skupio devet asistencija, a četiri su došle u utakmicama koje je odigrao u veljači (njih tri, četvrtu je proveo na klupi). Po svakom mogućem kriteriju Sosa je tada zaslužio poziv u reprezentaciju.

Međutim, postojala su dva problema.

Prvi je bio taj da je Sosa imao kaznu zbog crvenog kartona dobivenog u mladoj reprezentaciji i morao je odraditi dvije utakmice kazne, a drugi to što je U-21 reprezentacija u istom terminu igrala grupnu fazu Europskog prvenstva. Dalić je odlučio prepustiti Sosu Igoru Bišćanu i to je jedina prava nepravda koja mu je nanesena — utakmica protiv Malte na Rujevici koju je odigrao Melnjak.

Pitanje formacije

“Odlučio sam se za Njemačku jer smatram da već imam 24 godine, tri godine igram u Bundesligi, a i dalje sam bez nastupa u A reprezentaciji”, izjavio je Sosa prije nekoliko dana u intervjuu za Index. “Shvatio sam da Hrvatska ne računa na mene i da smatraju da na mojoj poziciji imaju bolje igrače.”

Dobrim dijelom je Sosina racionalizacija odluke neopravdana. Niti ima 24 godine (navršit će 24 tek u siječnju 2022.), niti tri godine igra u Bundesligi (dvije godine je bio apsolutno nestandardan, od čega je jednu bio u Cvajti), a u dobrom dijelu utakmica je Hrvatska stvarno na njegovoj poziciji imala igrače koji su bili u boljoj formi.

Tim više što Stuttgart i Hrvatska ne igraju u istoj formaciji te Sosina uloga ne bi bila ni blizu slična. Sosa u klubu ispred sebe ima Autobahn, igra jako ofenzivno unutar sistema koji mu štiti leđa trećim stoperom i dvojicom klasičnih zadnjih veznih koji ne idu naprijed. Njegove napadačke brojke su suludo efikasne i svjedoče o kakvom talentiranom igraču je riječ, ali u startovima i obrambenim kategorijama je jedan od najslabijih bekova u ligama Petice. Ne zato što ne zna igrati obranu, nego zato što u Stuttgartu igra de facto kao klasično krilo. Kriviti Dalića i HNS zašto nisu dali Sosi nastup i ‘osigurali’ ga nije pošteno jer ne mogu ni oni biti dežurni krivci za sve kada je stvarno bilo boljih rješenja za lijevog beka u formaciji s četvoricom natrag.

Znači li to da Hrvatska može bez Sose i da si može priuštiti da ga otpiše? Apsolutno ne.

Sosa je potreban hrvatskoj reprezentaciji, pogotovo ako će u budućnosti igrati u formaciji s trojicom stopera, što je sve izglednije jer nemamo produkciju mladih igrača na poziciji krila. Ovi koji su bili generacijski talenti i koji su trebali nositi reprezentaciju — poput Antonija Marina i Alena Halilovića — zapeli su u razvoju, a nemamo toliku bazu da možemo računati kako će takvi potencijali iskakati svake godine. S obzirom na to da smo jaki u veznom redu i da nam većina mladih stopera izgleda kao idealni izbor za formacije s trojicom natrag, Sosa bi trebao biti sastavni dio budućnosti u formaciji 3-4-1-2, nečemu jako sličnom onome što sada igra u klubu.

Znači li to da se nije moglo pametnije? Apsolutno ne.

Suludo je da se prioritizira mlada reprezentacija u odnosu na seniorsku i to je tema koju smo već obrađivali jer fokus na rezultat u mladim kategorijama nije i ne može biti u dugoročnom interesu hrvatskog nogometa. Jednako kao što u dugoročnom interesu hrvatskog nogometa nije i ne može biti da rezervnog beka igra Melnjak, pa čak i kada to formom zaslužuje jer je prirodno da se Bradarić, Sosa ili Joško Gvardiol razvijaju kroz reprezentaciju i navikavaju na poziciju u hijerarhiji seniorske momčadi. Oni su budućnost hrvatskog nogometa, a Melnjak nije. Jednako kao što je suludo da izbornik Dalić ne komunicira s potencijalnim reprezentativcima nego se obaveze delegiraju na pomoćne trenere, pa ih oni ponovo delegiraju na nekog trećeg.

Sosa je sporedan

I tu dolazimo do zadnjeg sloja. Onog najbitnijeg i onog koji je hrvatska javnost potpuno zanemarila.

Prema službenim podacima, iz Hrvatske svake godine iseli u prosjeku nešto više od 40.000 ljudi. Većina tih migracija je, nažalost, za stalno i za razliku od emigracijskih valova 1970-ih, sada iseljavaju cijele obitelji. To u praksi znači da se nitko od njih neće vratiti natrag, ne nakon što djeca krenu u školu i nakon što izgrade život vani.

Sosa je u cijelom ovom procesu razgovarao s Oliverom Bierhoffom. Ne s Joachimom Löwom kao aktualnim izbornikom ili Hansijem Flickom kao budućim, nego s tehničkim direktorom saveza.

Hrvatska svog Bierhoffa jednostavno nema i igra gluhih telefona je logična posljedica. Dalić je izbornik, on treba biti fokusiran na iduću utakmicu i naći najbolju postavu za konkretnog suparnika. On, u savršenom svijetu, nema što ni razgovarati sa Sosom i objašnjavati mu svoje planove, jer to bi trebao raditi tehnički direktor reprezentacija. On bi trebao slagati izgled momčadi za Euro za mjesec dana, ali i za Katar i čak za Svjetsko prvenstvo 2026. Njegov posao bi trebao biti da zna koga ima na raspolaganju, tko se kako razvija i kome tko nudi državljanstvo.

U kontekstu brojke od 40.000 koji svake godine napuste Hrvatsku, izračunajte o kojem broju potencijalnih reprezentativaca govorimo za 10, 15 ili 20 godina. Tko će voditi brigu o njima? Tko će slagati te križaljke? Tko će ići s klincima na utakmice i tko će im roditelje voditi na večere? Nekoć je to radio Vlatko Marković kao HNS-ov predsjednik, ali to nije bio ni njegov posao i suludo je očekivati da će Davor Šuker obavljati takve razgovore. Hrvatska trenutno nema takvog čovjeka, nema logistiku da se brine o ovom segmentu.

I u tome je bit.

Sosa je sporedan. I njegova odluka, i to ima li mjesta u reprezentaciji, i to je li nepravedno preskočen i tko je na kraju krajeva kriv; sve to je manje važno, pogotovo kada je izgledno da ipak neće nastupati za Njemačku. Lijepo smo se svi izvikali, popljuvali Sosu, Dalića ili nekoga trećega, izbacili smo osjećaje koje smo imali i sad smo mirni. Ali ono što je zapravo važno je sustav. Njega HNS nema i ovo je samo posljedica toga.

A s obzirom na situaciju, još puno sosa, bobića i strupara će Hrvatska izgubiti jer nema sustav koji bi skrbio o tome da Hrvati zapravo igraju za Hrvatsku. Počevši od Luke Sučića pa nadalje preko svih irskih, belgijskih i njemačkih travnjaka na kojima će rasti naši potencijalni reprezentativci.