Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako izliječiti rukomet?

Rukomet je divan sport – kad ga igraju igrači, a ne siledžije. Šteta što je u Hrvatskoj na samrti

Zadnja izmjena: 27. ožujka 2017. Marko Prpic/PIXSELL

Teško je objasniti iracionalne stvari. Evo, dat ću vam osobni primjer. Kako da ja objasnim ljudima da praktički nema dana da ne pogledam najmanje jednu nogometnu utakmicu – što u izravnom prijenosu, što u snimci – i da se na kraju tjedna brojka popne debelo iznad deset? Ako nogomet pratim na dnevnoj, onda NBA gledam na noćnoj bazi, ali isto tako svakodnevno. Zapravo, najmanje gledam rukomet, tek jednu do dvije utakmice tjedno i to nikad u snimci. Malo je to ironično, jer stvarno volim rukomet.

Ali nije to ništa novo, pa svi Hrvati vole rukomet. Provedimo anketu na relevantnom uzorku građana i otprilike 90 posto ljudi će vam reći kako prati i voli rukomet. U istoj anketi drugim pitanjem tražite da nabroje tri kluba koja su trenutno na vrhu tablice Premijer lige i otprilike 100 posto ljudi neće imati pojma. Nabadat će neke Zagrebe ili Nexee, pokušavati s Metkovićima, Zametima i Bjelovarima, ali generalno nemaju blage veze. Pa takve stvari ni kreatori kvizova ne stavljaju u repertoar pitanja jer znaju da to nitko normalan ne zna.

Što nas dovodi do zaključka – Hrvati ne vole rukomet, vole samo biti relevantni. I to je prilično normalan pristup.

Duboko sam svjestan da ja i nisam baš najnormalniji. Samo, eto imao sam sreće i svoj ritam od 20-ak utakmica koje pogledam na tjednoj bazi pretvorio u posao koji me veseli. Baš kao što me oduvijek veselio rukomet. Ali jednako kao što nije baš normalno gledati snimku utakmice Empoli-Lazio jer te zanima kako se vezni red u 4-3-1-2 nosio sa Sergejom Milinkovićem-Savićem koji ima 1,92, tako nije normalno uvjeravati ljude da rukomet ide u dobrom smjeru. Na stranu ono što ja volim, ali postoje činjenice.

Tupani vode rukomet

Prvo i osnovno, rukomet je sirotinjski sport. Razmislite, koliko šampionskih klubova osim PPD Zagreba te, odnedavno, PSG-a i Vardara dolazi iz glavnog grada? Malo do nimalo, jer žarišta rukometa su uvijek bili manji centri. U Hrvatskoj je to Bjelovar, pa kasnije Metković; u Jugoslaviji Šabac i Banjaluka; u Sloveniji Celje; po Europi redom Kiel, Pamplona, Ciudad Real, Montpellier, Flensburg. Izuzmemo li Barcelonu i HSV kao dijelove sportskih društava koja se šlepaju na grbači nogometa, među navedenima nema grada koji ima preko 300 tisuća stanovnika. Uostalom, prošlogodišnji finalisti Lige prvaka, Kielce i Veszprém, dolaze iz dva grada koja zajedno nemaju 300 tisuća stanovnika.

Događa se začarani krug. Rukomet je osuđen na vječito zaostajanje za nogometom i košarkom jer nikako ne dolazi na veliku pozornicu i osuđen je na male sredine koje nemaju toliko novaca, a na veliku pozornicu ogromnih gradova ne dolazi jer nije popularan. U malim sredinama ostaje getoiziran i priča se vrti ispočetka.

Najveća je laž da Hrvati vole sport. Ne vole – vole hepeninge i ivente

Doduše, neki se pomaci događaju. Raspadom rukometa u Španjolskoj profitirale su sportski relativno marginalne zemlje. Makedonija, Poljska i Mađarska svoj uzlet grade na uvezenom znanju i u tim zemljama rukomet sigurno preuzima status drugog sporta u zemlji, s tim da je Makedonija došla vrlo blizu toga da uđe u vrlo ekskluzivno društvo Islanda kao zemlja u kojoj je rukomet sport broj jedan.

Samo, za ništa od ovoga nisu zaslužni ljudi čiji je posao voditi računa o ovom sportu.

Rukomet, usprkos jakoj ekspanziji u Francuskoj i gore navedenim zemljama, još uvijek vode tupani. I sad, ovo zvuči užasno ružno, jer – kako ja mogu nazvati nekoga tko je posvetio svoj život sportu tupanom? Osim što rukomet ne vode ljudi koji su posvetili svoj život sportu, nego prilično slučajni padobranci koji izbore dobivaju obećanjem da će proizvesti loptu s kojom će igrači moći igrati bez ljepila na rukama, a nisu svjesni da je suludo da vrhunski igrači odigraju tri velika natjecanja unutar godine dana. Pobogu, zaboravi li igrač naviti alarm na mobitelu, lako mu se može dogoditi da prespava dva velika turnira. Koja pritom nisu više ni velika ni nešto pretjerano iščekivana, ali donose novac EHF-u i IHF-u.

Pitate li ljude koji su istinski posvetili život rukometu, poput Lina Červara ili Veselina Vujovića, nazvat će te glavešine i gorim imenima nego ja. Pa čak i takvi slučajni čelnici su svjesni kako postoji problem, samo ga rješavaju krivim metodama.

Napad na štopericu

Na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013. prosječan broj postignutih golova po ekipi i utakmici bio je 30,37, a u Kataru 2015. je pao na 28,00. Internacionalni savjet odlučio se za promjenu pravila, rosteri su skraćeni na 16 aktivnih igrača, pasivni napad je ograničen na šest dodavanja nakon dizanja ruke, a dozvoljeno je da se vratar zamijeni za bilo kojeg igrača u polju, tako da je dokinuta igra s markerom i dopušteno je igrati napade 7 na 6. Rezultat je bio pozitivan, nakon nekoliko natjecanja u kojima je prosječan broj pogodaka padao, u Francuskoj 2017. podignut je na 30,02.

Ipak to nije dovoljno – jer pitate li Červara, Vujovića ili legendarnog Vladu Stenzela, rukometu je potrebna totalna revizija pravila. I svi oni su u brojnim intervjuima bili prilično precizni oko toga na koja pravila misle.

Suci nisu problem rukometa. Sudac ima izravan utjecaj na svaki sport koji se zasniva na kriteriju i na procjeni kontakta, a ne samo na geometriji. Suditi tenis je lagano – loptica može biti unutra ili vani. Suditi kontaktne sportove znači imati neprestanu interakciju igrača na lopti i daleko od nje. Kriterij suđenja će utjecati na utakmicu, ali jednako tako utjecat će i na košarci, vaterpolu i posebno nogometu, gdje je utjecaj sudaca na rezultat još i veći. Sjetite se koliko je nogometnih utakmica odlučeno golom koji je trebao biti poništen radi ofsajda ili realizacijom nepostojećeg penala. Suci su problem svugdje, a zapravo – ako nisu maliciozni i osuđeni za primanje božićnica – nisu nigdje.

Samo, ljudi ne vole ono što ne razumiju. Ljudi ne vole kada ne shvaćaju po kojem principu sudac odlučuje dignuti ruku. PPD Zagreb je protiv Celja u utakmici koja je odlučivala putnika u drugu fazu Lige prvaka zadnji napad razvukao na više od minute. Osobno ne vjerujem u namjernu krađu koliko u to da su se suci pod pritiskom publike odlučili ne miješati. Jednako kao što je u utakmici protiv Španjolske na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, u zadnjem napadu ruka dignuta u manje od 25 sekundi – jednako bez teorije zavjere, samo po principu pritiska važnosti trenutka.

Svi – ali ama baš svi – se slažu kako bi bilo idealno imati vremensko ograničenje napada kao u košarci. Govorimo li o 25, 30 ili 40 sekundi, na kraju nije niti toliko bitno, ali svi rukometni autoriteti su se već složili oko ovoga.

Igrači, ne siledžije

Jednako kao što se ti isti autoriteti slažu da ljudi žele gledati igrače popt Ivana Balića, Jacksona Richardsona ili Magnusa Wislandera. I to će vam reći svaki trener kojeg upitate. A opet, svaki od njih će staviti u igru Timuzsina Schucha ili Olivera Roggischa, gromade od koja dva metra kojima je jedini opis posla udarati bez milosti. Jednostavno, ako suparnik igra tako, morate odgovoriti istim sredstvima.

Način da se to dokine je uvođenje pravila da se mijenja igrače samo kad imate loptu u posjedu i to kad je ona mrtva – u prekršaju ili u nekom drugom prekidu. Rukomet prečesto izgleda kao borilačka vještina s loptom, a ovim pravilom bi se osiguralo da rukomet ne igraju specijalisti za obranu i specijalisti za napad, nego specijalisti za rukomet.

Pričamo o samo dva pravila, koja uopće nisu drastična niti mijenjaju suštinu igre. Pravilo o satu za napad samo bolje regulira postojeće pravilo, dok pravilo o zamjenama usmjerava rukomet tamo gdje će ga igrati igrači, a ne siledžije. I neminovno će to značiti povratak njegovim lepršavim korijenima i popularizaciju sporta. Bio bi to prvi korak prema njegovu ozdravljenju.

Napokon, jer u svojoj biti to je divan sport.

Mene su zezali kako je jedina kvalifikacija za treniranje rukometa sposobnost da čovjek ravno baci loptu. Nisu pogriješili baš toliko puno, jer pričamo o tehnički rudimentarnom sportu koji nema dubinu terena koja daje treću dimenziju napadu. Ali upravo to mu daje draž. To je sport koji je najmanje diskriminatoran, otvoren je za sve ljude i mnogo različitih se može pronaći u njemu. Pobjednika odlučuje onaj tko je sposoban igrati s više intenziteta i tko je kreativniji u neprestanom taktičkom nadmudrivanju. Kontaktni sport u kojem nema švercanja i štednje, u kojem se pokazuje karakter i zato pozeri ne prolaze. Zapravo, sirotinjski sport za male sredine, ali za velike stvari.

Može li domaći rukomet biti hepening?

Zbog toga je šteta što je u Hrvatskoj rukomet na izdisaju. U mnogim proizvodnim sredinama odakle smo učili svijet igranju rukometa već je poginuo.

Najveća je laž da Hrvati vole sport. Ne vole – vole hepeninge i ivente, vole kad se nešto događa. Uostalom, to je normalno i vani, ali nemojmo se onda pretvarati da smo veliki ljubitelji rukometa, a ne znamo koliko nam prva liga ima članova.

Za vikend se održala završnica Kupa Ružice Meglaj Rimac u Omišu. U finalu su igrale dvije zagrebačke ekipe, a gledatelja je bilo više nego što bi bilo u Zagrebu, praktički puna dvorana. Nije da lokalnu zajednicu nešto pretjerano zanima dvoboj, nego su cure iz kluba koji igra drugu ligu organizirale završnicu na čist entuzijazam i perfektno odradile posao ponudivši ljudima dodatnu vrijednost. Realno, ljudi nisu nagradili njihov neprocjenjiv trud, došli su jer se nešto događa i uživali su u sportu.

E pa, šteta je da tako ljudi ne uživaju u rukometu po dvoranama diljem Hrvatske. Šteta je da im se ta Premijer liga ne nudi kao poželjan hepening po dvoranama koje ionako zjape prazne. Tako bi malo više ljudi znalo barem dva od prva tri kluba na tablici.

Ne propusti top članke