Kad je José Mourinho 2004. s Portom igrao finale Lige prvaka protiv Monaca, do poluvremena je u svom malom crnom notesu ispisao 14 stranica uputa koje je želio prenijeti svojim igračima u svlačionici. Kada je 2010. s Interom ušao u novo finale Lige prvaka, iskopao je iz svoje arhive onaj isti sretni notes koji je imao 2003. u Gelsenkirchenu i ponio ga na utakmicu protiv Bayerna. Međutim, u Madridu 2010. nije ispisao 14 stranica; nije bilo potrebe. U notes je do poluvremena napisao samo jednu jedinu riječ: pobijediti.
Nenad Bjelica za vrijeme utakmice ne nosi blokić u koji zapisuje stvari. Ali da ga ima, u njemu bi za vrijeme utakmice s Dinamom vjerojatno također stajala samo jedna riječ.
Mourinhova anegdota je, zapravo, priča o dvojici trenera. Jedan je mladi i talentirani koji gori od želje da svakom igraču pruži još djelić informacije koja mu može pomoći na travnjaku, da dobaci još poneku uputu kakva može biti presudna usprkos tome što je cijela momčad tjednima spremala baš tu utakmicu. Zapravo, taj prvi je trener koji se tek mora dokazati kao onaj koji može pobijediti. Drugi se već dokazao, pobjeđivao je i mirniji je jer zna kako se odrađuju takve utakmice. Dodatne upute su bitne, ali utakmica je spremna, a kod pobjede je najbitnije ne zaboraviti da se mora pobijediti po svaku cijenu.
Bjelica je taj drugi trener.
Bjelica je rasporedom zrcalio suparnika i umrtvio igru s minimumom rizika, a onda je podigao ritam kada je osjetio da je pravi trenutak
Osijek je u utakmicu s Dinamom ušao s bodom zaostatka, 12 golova slabijom gol razlikom i utakmicom više. Tek je veljača i ostalo je dovoljno bodova u igri da to ne bude jedina šansa za hvatanje priključka, ali za Osijek je ovo bila najbolja prilika da skoči na vrh. Dinamo je umoran nakon europskih utakmica i ima probleme s ozljedama Arijana Ademija i Luke Ivanušeca kao svojih ključnih igrača u sredini terena, a utakmica se igra u Gradskom vrtu. Osijek je morao pobijediti.
Međutim, Bjelica nije napao. Postavio je utakmicu tako da zrcali ono što radi Dinamo. Željko Kopić igra s trojicom stopera, dvojicom bočnih igrača, trojicom u sredini i dvojicom napadača. Iako je proljetos sve četiri utakmice igrao s četvoricomu zadnjoj liniji, baš kao i jesenski remi na Maksimiru, Bjelica se odlučio to promijeniti. I on je na travnjak poslao trojicu stopera i formaciju 5-4-1 s Mijom Caktašem lijevo.
Kontrola drugih lopti
Treneri zrcale suparničku postavu da bi smanjili rizik koncepcijskog viška i, barem na neki način, skinuli odgovornost sa sebe. Ako na 3-5-2 izađeš s 4-2-3-1, onda ćeš imati prednost na bočnim pozicijama. Petar Bočkaj će protiv sebe imati Matu Miloša i Damjana Bohara, ali zato će nedostajati igrač u sredini terena i Dinamo će tu s Brunom Petkovićem imati figuru viška. I u takvom rasporedu snaga negdje će puknuti. Možda pukne na bokovima i Osijek bude dominirao, a možda pukne u sredini terena i Dinamo bude ostvarivao koncepcijski višak. Bjelica je odlučio uvesti ravnotežu. Mario Jurčević može izgubiti individualni duel sa Stefanom Ristovskim i tu može biti stvoren višak, ali trener se osigurao od toga da negdje bude figura viška.
U takvom rasporedu se u prvom poluvremenu nije dogodilo gotovo ništa. Dinamo je imao nešto veći posjed lopte, ali nijedna momčad nije stvorila pravi šansu. Dinamo je imao četiri udarca i sva četiri su bila izvan okvira gola, a Osijek je pucao sedam puta, ali od tih sedam udaraca je čak pet bilo upućeno izvan kaznenog prostora. Osijek je naprosto zatvorio utakmicu.
U formaciji 5-4-1 sredina terena je bila blokirana. Stoperi su stajali usko, ispred njih je bio zid od četvorice veznih igrača, a Ramón Miérez se pozicionirao po sredini terena kako bi onemogućio Dinamo da brzo okreće stranu. Ako bi lopta došla na bok, bočni bi igrači iskakali u individualne duele sa suparnicima i to je bilo to.
Uz povremene izlaske u visoki pritisak, kada se do lopte pokušalo doći daleko na suparničkoj polovici, Osijek se branio tako da je suparniku prepustio loptu, ali je u igri aktivno sudjelovalo svih 11 igrača držeći prostor u sredini terena. Takva gustoća je Bjeličinoj momčadi omogućila da kontrolira sve ‘druge’ lopte i da nakon eventualnog osvojenog individualnog duela dinamovcima u sredini terena odmah slijedi novi duel.
U takvim uvjetima Dinamo nije imao pravog načina za dostaviti loptu do Mislava Oršića. Najubojitiji igrač kojeg Kopić ima na raspolaganju odigrao je 75 minuta, a lopta je do njega došla 39 puta i nijednom u otvoreni prostor u kojem može iskoristiti brzinu i promjenu smjera kako bi slomio svog čuvara. Oršić je protiv Osijeka imao tek jedan osvojen duel na tlu od šest u koliko ih se našao jer je većinu lopti primao u jako uskom prostoru, a to je bilo točno ono što je Bjelica tražio.
Čekanje zadnjih 20-ak minuta
S obzirom na to da je Osijek držao kompaktnost među linijama i u samom otvaranju usmjeravao Dinamo prema desnoj strani kako bi što više limitirao Bočkaja i Oršića, ključna figura je opet trebao biti Petković.
Njegova najjača strana je upravo igra na uskom prostoru leđima prema golu, a to je jedino što je Osijek nudio, i to baš na desnoj strani gdje je Petković, s obzirom na to da je Oršić lijevo. Petković je bio sjajan u zračnim duelima, osvojio ih je 8/12 i demonstrirao koliko je fizički jak. Ali je isto tako demonstrirao koliko je trenutno neefikasan. Na tlu je osvojio 3/10 duela, od čega su driblinzi bili 0/2; previše je zadržavao loptu, tako da je i nakon tih osvojenih duela odmah dolazio novi, a dodavanja u zadnjoj trećini su mu bila skromnih 5/13 i od tih pet točnih dodavanja dva su došla nakon što je loptu proslijedio na krilo odmah iz zračnog duela.
Kada mu obrana nije pukla na jedine dvije točke na kojima je mogla, a to su individualni dueli na bokovima i Petković kao veza u međulinijskom prostoru, Bjelici je samo ostalo podignuti tempo.
Znao je da Kopić nije sklon rotacijama i da će Dinamo biti relativno umoran. Na kraju krajeva, nema koga ni rotirati kada su Ivanušec i Ademi izvan stroja. Čekao je zadnjih 20-ak minuta, riskirao je i promijenio je formaciju te je iz gustog bloka prešao u 4-2-3-1.
Bjelica je znao da mora pobijediti, a njegova procjena je bila da mu je najbolja šansa za to ubiti utakmicu, umrtviti ritam, pa onda napasti kada je Dinamo već umoran, svodeći utakmicu na jedan ili dva incidenta s obzirom na to da je u tom trenutku imao koncepcijski višak na bočnim pozicijama.
I trebale su točno dvije minute da se plan pokaže uspješnim. Mile Škorić je odigrao na Miloša koji je bio sam na suparničkoj polovici jer je Bočkaj držao krilo. Da bi pokrili Miloša, dinamovci moraju u pritisak slati najbližeg od trojice veznjaka, a tu se otvaraju dva problema. Prvi je taj što je distanca velika i Miloš ima dovoljno vremena da se namjesti, a drugi je taj što se time otvara linija dodavanja prema prostoru ispred obrane koji inače taj veznjak brani zonski. Miloš je iskoristio to što se čovjek pomaknuo prema njemu, dao je okomitu loptu po podu u međuprostor, Bartol Franjić je izgubio duel protiv Lászla Kleinheislera, Josip Šutalo je loše reagirao na ubačaj s boka i Antonio Mance je ugurao loptu u mrežu.
Pobijediti.
Bjelica je dobio točno ono što je želio. Prvi faktor pobjede je ne izgubiti i na to se fokusirao u prvom dijelu utakmice. Spremio ju je tako da na početku bude strpljiv, da rasporedom zrcali suparnika i da do kraja umrtvi igru s minimumom rizika, a onda je podigao ritam kada je osjetio da je pravi trenutak.
Imao je sreće. Mance mu je donio ključne bodove u Puli, a sada je zabio iz svog praktički prvog dodira s loptom. Ali to je tako kada imate onog drugog trenera iz Mourinhove anegdote, trenera koji je usprkos svemu Osijek doveo na vrh prvenstvene ljestvice.
