Jasno je zašto se Dinamo borio za ukidanje kazne koju je zaslužio El Arabi Hillel Soudani. Jasno je i zašto mu je dao ugovor od milijun eura godišnje. Jasno je bilo svima da je Soudani uz Stefana Ristovskog najbolji igrač lige, da dominira svojom pozicijom i da vrlo lako stvara višak. Razina individualne kvalitete koju posjeduje nevjerojatna je i zapravo je upitno postoji li ekipa u HNL-u koja ga može čuvati.

Gol Rijeci bio je je a minijatura koja je spasila Dinamu sezonu i osigurala težinu derbija s Hajdukom. No, to je uzorak jedne utakmice i može biti sasvim slučajan.

Međutim, kad protiv Hajduka dvaput zapuca akrobatske voleje, od kojeg jedan pogodi gredu, jasno je kako tu već postoji uzorak. Uzorak koji jasno govori o igraču koji stvara višak iz apsolutno ničega, nešto što nijedan drugi igrač ne može raditi na toj razini. I za takvog igrača Dinamu vrijedi raditi birokratske svinjarije u kojima cijelu državu čini budalama tumačeći kako je klub i sam Soudani izložen linču.

Trenerski planovi

Na početku utakmice Ivajlo Petev odlučio je prilagoditi momčad onome što je očekivao od Hajduka. Pokazat će se to neuspješnim eksperimentom, ali Petev je ispravno zaključio kako se Hajduk neće izaći nadigravati, nego će držati srednji blok i kombinirati ga s izlascima u presing. Zato je Petev odlučio promijeniti Dinamov pristup.

Ova utakmica nije napravila Dinamo ništa lošijim niti Hajduk išta boljim. Kad odbacimo emocije, nismo dobili nikakve nove zaključke

Nauštrb Sammira i Ante Ćorića šansu je dobio Nikola Moro, čiji je zadatak bio zauzeti zonu ispred stopera, izvlačiti se polulijevo ili poludesno i iz tih zona gađati dijagonale prema krilima Dinama. Izolirati Soudanija i Marcosa Guilhermea protiv Hajdukovih bekova i nije loša ideja, još je manje loša ideja bila zaobići sredinu terena u kojoj je Hajduk imao premoć što se tiče fizičke snage. Međutim, za ovakav Pirlo-manevar je potrebno mnogo više od igrača koji može ponuditi točnu dugu loptu.

Marcos Guilherme se katastrofalno snalazio u uvjetima u kojima se od njega traži kontroliranje dijagonale i iniciranje napada, a Domagoj Antolić i Bojan Knežević nisu davali nikakvu dinamiku igri. Zbog toga, Dinamova vezna linija je bila bezvezna jer nije bilo ni suradnje ni komunikacije.

Hajduk je imao plan koji je zbog izmijenjenog Dinamova pristupa morao korigirati. Kad momčad nema individualnu kvalitetu da se nametne, mora to nadoknaditi sistemskim mehanizmima igre. Jedan od najučinkovitijih načina za to jest igrati presing koji će postati vaš playmaker. Međutim, kad Dinamo preskače igru, teško je osvojiti loptu u zonama iz kojih se može kreirati efikasan kontranapad.

Koristio je zato Joan Carrillo individualne kvalitete kadra kojeg ima na raspolaganju. Zapravo, prednje trojke.

Márkó Futács je fantastičan napadač, sposoban realizirati ono što mu momčad stvori, ali isto tako je, zbog svojih fizičkih predispozicija, sposoban služiti momčadi kao fokalna točka napada. Visina i moć u duelu su očiti, tako da se Futács nameće kao svojevrsni plan igre. Uostalom, gol pada nakon što je dobio zračni duel.

Pa ipak, Hajdukova napadačka igra nije bazirana isključivo na dugoj lopti.

Márkó Futács i Ante Erceg razvili su fantastično partnerstvo. Futács, dakle, ima sposobnost vezivati oba stopera za sebe i igrati leđima okrenut golu, a Erceg ima jako dobre obrasce kretanja u odnosu na Mađara s kojim uvijek održava kontakt. Dok je Futács u lijevom halfspaceu, Erceg se izvlači uz aut liniju, u poziciju u kojoj može primiti loptu i napasti Marija Šituma driblingom ili tražiti dodavanjem Futácsa i napasti dubinu. Nikola Vlašić je pozicioniran između linija u centralnoj zoni, također blizu Futácsa koji mu može ostaviti loptu u prostoru iz kojeg može kreirati opasnost dodavanjem ili driblingom, ali i stabilizirati posjed i sačuvati loptu.

Dinamo ima kvalitetu za mnogo više

Međutim, posebno u prvom poluvremenu, Hajduk je bio opasan kad su bekovi izlazili visoko. Na grafici vidimo kako vezna linija Hajduka zapravo stoji u liniji, spremna izvršiti pritisak po eventualno izgubljenoj lopti. Posljedica je ta da Hajduk zapravo igra na pola terena kada gledamo horizontalno, što Dinamu olakšava branjenje. Da bi Hajduk imao pravu širinu napada, apsolutno je nužno da se bočni igrač sa suprotne strane, u ovom slučaju Fran Tudor, transformira u krilo i razvuče zadnju liniju Dinama, ali još više pruži dodatne opcije za ulazak u završnicu i onemogući pritisak na Vlašića.

Gol je promijenio utakmicu. Prvo je Petev mijenjao, odustao je od eksperimenta i u igru gurnuo prvo Sammira na desetku, a onda kasnije i Antu Ćorića na lijevo krilo. Carrillo je na poluvremenu ostavio Ercega na klupi, da bi kasnije potpuno zatvorio utakmicu.

Spuštanjem u duboki 4-5-1 blok Carrillo je odlučio ubiti utakmicu. Ne treba tražiti eufemizme, bio je to klasični bunker u kojem su igrači stajali toliko gusto da su mogli duplirati najbolje pojedince Dinama, ali i ispravljati greške koje su se događale padom koncentracije. Za probijanje takvog bunkera potrebna su sistemska rješenja u igri, jer kad dva igrača striktno markiraju Soudanija, suludo je očekivati da će on stvarati višak onako kao što ga je stvarao u prvom dijelu utakmice.

I tu dolazimo do onoga što smo već znali – ova utakmica nije napravila Dinamo ništa lošijim niti Hajduk išta boljim. Kad odbacimo emocije i za analitičku osnovu uzmemo zadnjih 15-ak utakmica, nismo dobili nikakve nove zaključke.

Dinamo nema ama baš nikakve mehanizme unutar sistema igre koje će iskoristiti za razbijanje protivničke obrane. Igra u kojoj se oslanjaju na individualnu kvalitetu ima svoje granice. Armin Hodžić je odličan golgeter, ali nije igrač. Opet je pokazao kako je isključen iz igre i kako zapravo ostaje napadač-dinosaur koji teško može pomoći momčadi u ovakvim utakmicama. Antolić je inteligentan igrač, ali fizički je potpuno inferioran Hajdukovoj veznoj liniji. Mario Šitum na beku donosi opcije u širini, ali i defenzivnu propusnost. Guilhermea nema potrebe komentirati jer sve što je napravio – napravio je loše. Dinamo ima kvalitetu kadra za mnogo više, a Petev mora razmisliti zbog čega ne dolaze do toga.

Ako mu uopće daju šansu za razmišljanje.

Hajdukov napredak postoji, ali…

Što se Hajduka tiče, također smo znali jako puno onoga što nam je prikazano. Iz prvog derbija s Dinamom, pa onda utakmice s Rijekom, Joan Carrillo je pokazao kako zna pripremiti ekipu i kako je iznimno teško nadigrati Hajduk. Uostalom, i protiv slabijih ekipa, Hajduk prima isključivo tragikomične golove koji su posljedica individualnih grešaka i padova koncentracije koji imaju rezultat u nepotrebnim i jednako tragikomičnim penalima. Zapravo, kad odvrtimo film, jedini gol kojeg je Hajduk primio iz kombinatorne igre bio je onaj Cibalijin na Carrillovom debiju u Vinkovcima.

Međutim, ova pobjeda nije riješila nikakve duboke probleme koje Hajduk nepobitno ima. Prva pobjeda Hajduka na Maksimiru od rujna 2008. kupit će Carrillu malo mira u atmosferi koja nije bila zasnovana na konstruktivnoj kritici koliko na fatalizmu „medijskog partnera“ i ostalih partnera, dokazavši skepticima kako se ipak sve ne urušava.

Ali ta pobjeda, osim doze samopouzdanja, suštinski ništa ne mijenja. Razlog tome su drugačiji uvjeti, jer tajna utakmica protiv Dinama i Rijeke je u tome što Hajduk u njima ima prostora koji može iskoristiti. U drugim utakmicama taj prostor treba stvarati.

Problem nastaje još u zadnjoj liniji. Dante Stipica je bio apsolutni junak pobjede, ali u ‘normalnoj’ utakmici on ispuca desetak lopti u situaciji kad ima slobodne stopere za predaju lopte. To znači desetak potrošenih napada i prije nego što su počeli, pogotovo ako znamo da se suparnici time stavljaju u situaciju da s jednim napadačem iz igre isključe dva stopera i zadnjeg veznog, a onda je vrlo teško nadoknaditi taj minus od dva igrača u napadu. Ako već vratar nije miran u posjedu lopte, ne iskazuju se u kreaciji ni stoperi, a kako ni vezni red nije koncipiran na igračima ritma, teško je ostvariti dominaciju kakvu navijači očekuju.

Međutim, postoje ozbiljne predstave protiv Rijeke i Dinama, u kojima je Carrillo odnio taktičku pobjedu, postoje bljeskovi poput onog protiv Intera u gostima. Napredak postoji, posebno u odnosu na eru Marjana Pušnika, za kojeg je Carrillo jako ozbiljan stručnjak kojem treba dati šansu za rad u kontinuitetu.