Kamenčić u cipeli. Tako je Thomas Tuchel nakon utakmice opisao način na koji je pripremao finale Lige prvaka: Chelsea je planirao biti kamenčić u cipeli koji će žuljati i onemogućiti Manchester City da normalno hoda.
Međutim, Tuchel je napravio puno više od toga. Potpuno je paralizirao City i onemogućio mu je da se uopće pomakne. Tuchel nije od Chelseaja napravio kamenčić u cipeli nego je sjajnom egzekucijom taktičkog dogovora stvorio gromadu koja je bila privezana Cityju za noge. U tome pomogao i Pep Guardiola koji je mirovao dok je Tuchel vezao konop oko njegovih nogu, ali Chelsea je prvenstveno bio sjajan u realizaciji trenerovih planova.
Od stručnih analitičara na HRT-u do običnih ljudi na društvenim mrežama, glavni narativ je sada kako je Pep opet izmišljao toplu vodu kada je odlučio igrati bez zadnjeg veznog i na Rodrijevo mjesto stavio İlkayja Gündoğana. To je bila čudna odluka i prva je upala u oko, ali svi je guraju u prvi plan bez da je itko objasnio konkretno objasnio zašto je to bilo pogrešno i što je City time točno izgubio.
Istina je kako je Pep pogriješio u pripremi utakmice i da se ponovo prekombinirao, ali to nije bilo s Gündoğanom.
Kada je riješio obranu te kroz kompaktnost i do detalja utrenirane mehanizme paralizirao Guardiolinu igru, Tuchel je rutinski kažnjavao City u kontrama
Gündoğan je u svojoj karijeri često igrao poziciju zadnjeg veznog, pa čak i u ulozi usamljenog korektora u 4-3-3 s dvojicom ofenzivnijih veznih igrača ispred sebe. Igrao je to u Guardiolinu Cityju, ali na isti način su ga povremeno koristili Jürgen Klopp — upravo protiv Cityja kada su ispred njega u veznoj liniji igrali Moritz Leitner i Kevin Großkreutz — te Tuchel. Postavljanje Gündoğana na poziciju zadnjeg veznog zaista nije nečuven potez kojim je Pep izgubio finale.
Uostalom, dovoljno je analizirati Rodrija na toj istoj poziciji. Riječ je o zadnjem veznom koji nije razbijač niti je dominantan u duelu. Ima duge noge, ali je relativno spor i ne može pokriti široke prostore te City s njim ima ozbiljne probleme zaustaviti suparničku tranziciju. Zbog tog je Pep sredinom sezone morao povući potez s uvlačenjem Joãa Cancela u sredinu terena kojim je spasio sezonu i osvojio naslov prvaka. Jedino gdje je Rodri osjetno bolji od Gündoğana je skok igra, a Chelsea nije poslao niti jednu jedinu dugu loptu u tu zonu da bi ta komparativna prednost došla do izražaja.
Krila zakucana uz liniju
Dakle, iako je to svima prvo upalo u oči, Guardiola nije izgubio utakmicu ostavljanjem Rodrija na klupi i stavljanjem Gündoğana, jer ni Rodri ne bi zaustavio ovakve kontre. Fernandinho možda bi, ali čovjeku je 36 punih godina i puno je vjerojatnije da bi pokupio kartone zbog toga što sve teže prati ritam ovakvih utakmica. Nije Guardiola, doduše, s Gündoğanom ni dobio ništa posebno, ali glavni Cityjev problem je bio prema naprijed.
Pep je momčad postavio u 4-3-3 formaciji koja se u posjedu pretvarala u 3-4-3 s rombom u sredini terena.
Guardiolin plan je bio ostaviti Kylea Walkera na desnoj strani kao trećeg stopera i podignuti Oleksandra Zinčenka s lijevog beka u veznu liniju. Ova slika objašnjava i zašto Pepova greška nije Gündoğan, barem ne u fazi obrane i barem ne u odnosu na Rodrija. Chelsea je u centralnoj zoni imao dvojicu igrača te, čak i kada bi se Zinčenko u obrani vratio na bočnu poziciju, City je tu imao situaciju u kojoj su preostala trojica iz romba imali protiv sebe N’Gola Kantéa i Jorginha, a s obzirom na to da su Kai Havertz i Mason Mount tražili širinu, Chelsea je igrao bez desetke koja bi koristila prostor iza Gündoğanovih leđa.
Dakle, problem nije bio u Gündoğanu i City nije patio zbog njega, barem ne više nego da je u prvoj postavi bio Rodri. Guardiola je pogriješio kada je na travnjak poslao Raheema Sterlinga i Riyada Mahreza, od kojih u postavljenom napadu nije dobio apsolutno ništa te što Kevin De Bruyne nije igrao lažnu nego pravu devetku, što ga je potpuno isključilo iz utakmice.
Prema Guardiolinom planu, Sterling i Mahrez su bili ti koji su davali širinu napadu. Tuchel igra s trojicom stopera i dva bočna igrača, a Pep je računao svojim krilima okupirati bočne igrače i zato ih je zakucao uz liniju. To je ono gdje je Guardiola pogriješio u pripremi utakmice. City inače naprosto ne igra na taj način. Širinu uvijek daje bočni igrač, barem na jednoj strani, što oslobađa krilo da luta prema sredini i da igra u međuprostorima. Zato je Sterling bio toliko malo na terenu i zato je Phil Foden cijelu knockout fazu Lige prvaka igrao lijevo krilo.
Sterling je u četiri utakmice protiv Borussije Dortmund i Paris Saint-Germaina bio na travnjaku ukupno devet od 360 mogućih minuta, a Foden je odradio 355 od 360 minuta plus 170 u dvije utakmice protiv Borussije Mönchengladbach; sve na lijevom krilu. U finalu je Pep odlučio Fodena staviti u vezni red da ide na vrh romba kada se Zinčenko podigne na njegovo mjesto, a Sterling se držao aut linije. To je konkretno ono u čemu se Pep preračunao.
Chelseajevo odstupanje od navike
Nije problem u Sterlingu kao takvom. Problem je u tome što su on i Mahrez bili predaleko od centralnih igrača u rombu da uopće prime loptu i u taktičkoj odluci koja ih je onamo smjestila. Vratite se na gore iscrtanu sliku i pogledajte distance između krila i najbližih igrača. Za standarde Cityjeve igre u posjedu, riječ je o prevelikim udaljenostima da bi lopta došla do njih. Lopta od 30-ak metara nužno putuje presporo jer su obojica su imala čuvare na sebi, a to je onda značilo da su obojica bila isključena iz igre. Mahrez i Sterling su zajedno imali nula uspješnih driblinga, ali i samo pet pokušaja, te 34 točna dodavanja. Jednostavno nisu bili nikakav faktor, City od njih nije dobio ništa.
Tu do izražaja dolazi Tuchelova taktička odluka koja je možda i dobila utakmicu, a zbog čega je nepravedno stavljati Guardiolu i njegovu grešku u prvi plan.
Tuchel je odlučio na bočnu poziciju staviti Reecea Jamesa, a César Azpilicueta je postavljen na poziciju bočnog stopera. Tako je dobio bržeg igrača na boku koji je izravno mogao odgovoriti na brzinu krila i mobilnijeg stopera, a to je bilo važno jer je — za razliku od zadnje prvenstvene utakmice, ali i cijele sezone — Tuchel od stopera tražio da agresivnijim iskakanjem zatvaraju međuprostore.
City je u poziciji gdje Zinčenko okupira lijevi halfspace dovoljno visoko da služi kao prijemosnica prema Sterlingu u prijelazu lopte s desne strane obrane na lijevo krilo. U ovoj situaciji je distanca kraća, a Sterling ima dovoljno mjesta da Jamesa napadne kada već uhvati brzinu, što mu daje prednost. Međutim, Zinčenko niti ne prihvaća loptu. Azpilicueta iskače iz svoje pozicije i postaje vezni koji diše za vratom Zinčenku, koji ima vremena i mjesta samo da iz prve vrati loptu prema stoperima i napad zastaje.
Važno je primijetiti kako reagiraju Thiago Silva i Jorginho. Silva ostaje kao korektor u sredini, a Jorginho je taj koji se spušta prema De Bruyneu kako bi pokrio Azpilicuetina čovjeka. Dakle, vezni ne napada drugog veznog, nego se povlači na stopera kako bi Chelsea zadržao formaciju s petoricom u zadnjoj liniji, a halfspace zone su kontrolirali veznjaci, što je odstupanje od standardnog načina reakcije uigranog za vrijeme polusezone. Nevjerojatno je teško odstupiti od navike, ali Chelsea je to odradio savršeno.
Kretanje za udžbenike
Kada je riješio obranu te kroz kompaktnost i do detalja utrenirane mehanizme paralizirao Guardiolinu igru, a što je ovaj sam olakšao gubitkom dinamike zbog fiksno postavljenih krila, Tuchel je rutinski kažnjavao City u kontrama.
Najopasniji element koji je Chelsea imao u ugrožavanju suparničkog gola bila je duga lopta prema lijevom boku.
City se previše oslanjao na to da će Walker sve stići. Njegova brzina jest faktor, ali Mahrez ga je često ostavljao na brisanom prostoru gdje je on trebao iskakati prema Benu Chilwellu, držeći u svojoj sjeni krilo i čuvajući dva igrača istovremeno. U većini drugih utakmica to možda i ne bi bio toliki problem, ali Walker je iza sebe imao majstore kretanja bez lopte. Mount i Timo Werner su se bez lopte kretali za nogometne udžbenike i svako Walkerovo iskakanje bi koristili za pravodobna utrčavanja iza njegovih leđa koja bi morao korigirati John Stones s obzirom na to da bi Mahrezova neaktivnost u suštini ostavljala Walkera u situaciji da ga napadaju dvojica. To je onda otvaralo prostor za Havertza, koji je, na kraju krajeva, i zabio taj odlučujući gol.
Ovo ‘odlučujući gol’ zapravo govori sve. Chelsea je napravio toliko toga dobroga i imao je toliko inspiriranih pojedinaca, a pobijedio je samo 1:0. Možda je mogao uvaliti još koji i možda bi 2:0 bio pošteniji rezultat, ali Chelsea nije pobijedio zato što je City odigrao užasnu utakmicu u kojoj je ponudio sve na pladnju zbog trenerove pogreške. City sigurno nije odigrao briljantno i Guardiola je zakočio svoju momčad lošom taktičkom odlukom kojom je isključio krila iz igre, ali u ostalim elementima nije bio uopće toliko loš koliko je Chelsea bio briljantan u ispunjavanju svakog dijela zacrtanog plana.
I upravo je zbog toga Thomas Tuchel najbolji primjer koliko je nogomet kompleksna igra. Od momčadi koju je preuzeo na devetom mjestu ligaške tablice stvorio je europskog prvaka. I to prvaka koji je u finalu razbio Manchester City, baš kao što je to napravio u polufinalu s Real Madridom, u četvrtfinalu s Portom i osmini finala s Atlético Madridom. Igrači su isti, razlika je u treneru.
