S obzirom na trend na koji smo navikli proteklih godina, vrlo je neobična situacija da su se Cibona i Zadar do sredine veljače susreli samo dvaput u sezoni; za usporedbu, Cibona je sa Splitom dosad već pet puta odmjerila snage. Vukovi su, istina, oba puta svladali Zadrane, ali u prvom je susretu Zadar pod Tornjem bio nekompletan i čuvao snage za abaligaški susret, dok je na domaćem terenu imao vjerojatno najgoru šutersku večer u sezoni. Zato je uoči derbija u četvrtfinalu Kupa Krešimira Ćosića u zraku visjelo mnogo nepoznanica.
No, Josip Sesar sinoć je dokazao da prethodni uspjesi nisu bili slučajni: njegovi Vukovi ponovo su natjerali Zadrane da igraju svoju najgoru košarku i izbacili ih s turnira.
Ove dvije momčadi mnogo se razlikuju u većini parametara. Za početak, Cibona je koncepcijski složena tako da joj napad živi i umire na leđima klasičnog organizatora igre, a ta je pozicija dobro pokrivena s Bornom Kapustom kao udarnom opcijom i njegovom zamjenom Krešimirom Radovčićem. S druge strane, Zadar igra praktički bez pravog playa. Danijel Jusup od takvih u kadru ima samo Sanija Čamparu, u kojeg nema puno povjerenje (jučer je igrao nepune tri minute).
Nadalje, u Sesarovu sustavu bitnu ulogu imaju i klasične petice; na toj poziciji se izmjenjuju Krešimir Ljubičić i Filip Bundović, prvi s forteom u pick igri i napadačkom skoku, drugi u igri leđima. Pored njih, Sesar rado koristi i opciju s lažnim peticama (jučer ponajprije Marko Baković). Tako složen kadar omogućuje Sesaru broj napadačkih varijacija, na čemu mu Jusup može pozavidjeti. Zadrov strateg na raspolaganju nema nijednu pravu peticu, već se snalazi s alternativnim rješenjima — ponajviše je to Karlo Žganec, koji se može deklarirati kao nešto između četiri i pet, te četvorke Leon Šantelj i Juan Davis.
Cibona je obranom dobila ovu utakmicu, ali jedva. Njen je napad bio jednako očajan kao i Zadrov
Takva situacija u kadru Jusupu ne dopušta da se u iole značajnijoj mjeri oslanja na centralnu pick igru, koja je, pak, generalno najkorištenije oruđe u pozicijskoj košarci na europskim terenima. Nešto sitno pokušavaju preko nje iskamčiti Antonio Jordano i Luka Božić, ali sve je to zanemarivo. Jusup pozicijske napade uglavnom svodi na eksploatiranje Božićeve snage i Drežnjakove vještine na krilnim pozicijama, što je Sesar naumio braniti udvajanjima i natrpavanjem reketa krupnim tijelima. U tu je misiju krenuo s Ljubičićem, Ivanom Perasovićem i Lovrom Mazalinom, kojima je svesrdno pomagao korpulentni bek Aleksandar Aranitović.
I bilo je to izrazito djelotvorno čitavim tijekom susreta. Krakati je Perasović u intenzivnim dvobojima s Božićem iznio najveći dio posla, ali bio je to prije svega timski rad; svoj doprinos kasnije su dali i Baković i Bundović. Božić u prvom poluvremenu nije forsirao prodore do kraja protiv takve hobotnice, ali kako je utakmica odmicala, sve češće je pokušavao doći do svoje porcije poena. Nije išlo — inače u teškim situacijama pronalazi najneobičnije kutove za šut od table, ali jučer je konstantno griješio u trigonometrijskim izračunima; lopte su curile izvan obruča i ostao je na šutu iz igre 1/9; bit će ovo vjerojatno jedina utakmica u sezoni u kojoj je ubacio više trica od dvica.
Čupava i ružna utakmica
Međutim, još više od njega podbacio je Drežnjak, iako na početku nije slutilo na takav rasplet. Krenuo je inspirativno s tri ubačaja iz teških pozicija, a potom se posve ugasio – u drugom poluvremenu promašio je baš sve lopte, uključujući šut za pobjedu. I dok je Božić ipak nastojao čitati obrambene zamke i tražio slobodne suigrače (sedam asistencija), Drežnjak je baš išao glavom kroz zid, što je, osim hrpom promašaja (3/15 iz igre), rezultiralo i brojnim izgubljenim loptama (5).
Ako ih ne služi vanjski šut (u prvom poluvremenu trica 5/19), Zadrani su u pozicijskoj košarci nemoćni protiv ovakvog načina obrane. Nameće se pitanje: zašto nisu igrali brže? Još u nedjeljnom okršaju s Crvenom zvezdom kao da su odustali od tranzicijske košarke koji im je donio uspjeh, a s isto su ponovilo u prvom poluvremenu pod Tornjem.
Igrali su previše oprezno i dozlaboga sporo, kao da su se uplašili važnosti utakmice. U pojedinim momentima potrčao bi igrač s loptom, a pratio bi ga eventualno jedan suigrač, dok su ostali debelo kasnili u polasku. Sesar je, naravno, dobro pripremio svoje momke na defenzivnu tranziciju, ali Zadrani su tek u trećoj četvrtini počeli sinkronizirano trčati u leđa. Bilo je to prekasno i premalo — ubacili su svega četiri poena iz tranzicije, višestruko manje od abaligaškog prosjeka (14,42 poena, drugi u ligi).
I taman kad se činilo da su uhvatili prepoznatljivi ritam i vratili se u egal iz opasnog zaostatka, Zadrane je poremetila teško razumljiva Jordanova nervoza. Iako je sjajno ušao u utakmicu, posve ga je iz takta izbacio prekršaj u napadu, nakon kojeg je odmah napravio obrambeni faul, pa tehničku pogrešku. Skupio je učas četiri osobne, a Jusup mu je, valjda za kaznu, do kraja utakmice dao tek mrvice na parketu. Zadrova kritično siromašna vanjska linija naprosto nije mogla preživjeti toliko odsustvo svog glavnog igrača, stoga je tek pronađena napadačka fluidnost ekspresno ugašena.
Cibona je obranom dobila ovu utakmicu, ali jedva. Njen je napad bio jednako očajan kao i Zadrov te je malo nedostajalo da trenuci šuterske inspiracije Marka Ramljaka i Žganca donesu Zadru prolaz. Da se to ne dogodi, pobrinuo se Kapusta (15 poena i osam asistencija) s mnoštvom sjajnih poteza u prijelomnim trenucima.
Ovu Cibonu realno čini hrpetina igrača s greškom, onih kojima je karijera zapela zbog raznoraznih hendikepa koje nisu uspjeli prevladati. Premda ih je Sesar posložio tako da pokušava u prvi plan izbaciti njihove vrline, dojam je da svi oni tijekom čitave sezone igraju mentalno opterećeni svojim dugogodišnjim, neraskidivo uraslim slabostima.
Svi osim Kapuste. Premda je jedan od rijetkih u kadru koji nije imao baš nikakvo abaligaško iskustvo, on se tijekom sezone postavio kao da to nije nimalo važno. Da, malen je, zdepast i nema bajni šut, ali igra kao da ništa od toga nije tako. Pozorno čita obranu i kad treba šutnuti, šutnut će; kada treba prodrijeti, prodrijet će, a ako u tom procesu baci neku ciglu ili dobije bananu poput kadeta, to ga neće obeshrabriti da već u idućoj akciji učini istu stvar ako situacija na terenu to zatraži. Sesar u Kapusti nije dobio samo odličnog razigravača; dobio je vođu svojih Vukova.
Bila je to čupava i ružna utakmica, ali Cibona je obavila posao. Napravila je prvi, načelno i najteži korak na putu do trofeja. U ostatku turnira na njoj je da, kao jedini preostali abaligaš, opravda ulogu favorita.
