Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je City ovo dobio

Guardiola je mislio, mislio… i domislio se

Zadnja izmjena: 27. veljače 2020.

Nakon što je UEFA potvrdila kaznu po kojoj je Manchester City izbačen iz Lige prvaka, većina medija je vijest objavila oblikujući narativ tako što je u prvi plan stavila sliku koja je prikazivala trenera. Financijske malverzacije vlasnika nekako su postale kazna Pepu Guardioli osobno, čak više nego samom Cityju. I to je, uostalom, donekle razumljivo. Dominacija koju je ostvario u domaćim natjecanjima u javnosti je shvaćena kao nešto normalno i očekivano, čak i kad osvoji 198 bodova u dvije sezone Premier lige, a Pepov uspjeh se ocjenjuje isključivo prema rezultatu u Ligi prvaka.

Teret je to koji je osjećao i Guardiola sam.

Način na koji je često postavljao gostujuće utakmice u knock-out fazi Lige prvaka je pokazivao da je, negdje ispod svih slojeva ideologa i čovjeka koji živi umire sa svojom idejom i stilom, Pep ipak običan čovjek sa strahovima i pritiskom. Obično je postavljao utakmice bez previše rizika, tražio je kompromis, prilagođavao se, ulazio je u kalkuliranja i to je obično skupo plaćao. Ne zato što je bio tvrdoglav u držanju svog stila, nego baš zato što je odustajao od njega i pristajao na polovična rješenja. Pep u gostima je svih ovih godina bio drastično drugačiji od samoga sebe.

U tom kontekstu, odlazak u goste Real Madridu koji je Zinédine Zidane vodio do tri uzastopne Lige prvaka bio je potencijalna katastrofa.

Ključna adaptacija je bila postavljanje Jesusa u lijevi halfspace s De Bruyneom postavljenim centralno kao neka vrsta lažne devetke

“Za vrijeme pauze u Premier ligi sam gledao velik broj utakmica Real Madrida“, izjavio je Pep nakon sinoćnjeg susreta, svjestan da je morao utrošiti svu energiju koju je imao na ovakvu utakmicu. “Njihova obrana je bila drugačija i mi smo igrali bez pravog napadača zbog načina na koji su se branili. Bili su jako agresivni u sredini terena, a kada se to dogodi, morate napraviti teren što širim.”

Realno, Pep je opet kalkulirao i ovo što smo vidjeli bio je Plan B. U obrani su igrali Nicolás Otamendi i Benjamin Mendy koji odgovaraju kalupu klasičnog stopera i klasičnog bočnog više nego ijedan drugi igrač u Cityjevoj momčadi i s kojima je Guardiola dobio malo mišića u fazi obrane. U veznoj liniji je iz istog razloga prednost dobio İlkay Gündoğan, a u napadu je umjesto Sergija Agüera zaigrao Gabriel Jesus.

Cijena mišića

Upravo to je Zidane iskoristio i u prvih 30-ak minuta Real Madrid je bio bolja momčad. Nije, doduše, stvorio izrazite šanse niti je dominirao terenom, ali Zidane je točno znao što želi napraviti. Plan je bio prepustiti loptu Otamendiju.

Real je izlazio visoko i bio agresivan u prvoj fazi Cityjeve distribucije, s željom da onemogući Guardiolu da kvalitetnim posjedom kontrolira ritam utakmice i stavlja pritisak na halfspace zone. Znajući koliko su tehnički dobri Ederson i Aymeric Laporte i koliko su kvalitetni dodavači lopte, ključ je bio namamiti Otamendija u zamku.

Tu treba naglasiti koliko je Zidaneu vrijedan Karim Benzema. Njegova prostorna inteligencija i radne navike su sjajne, on je taj koji ovdje predvodi visoki pritisak tako što u začetku napada otvara dodavanje na Otamendija, a onda se pozicionira tako da Otamendiju oduzima mogućnost da vrati loptu Edersonu ili Laporteu. Odjednom se City se nalazi u problemu.

Realov pritisak je dobar, Isco i posebno Federico Valverde odlično pritišću Cityjeve centralne veznjake, Luka Modrić i Casemiro kontroliraju drugu liniju, a daljnji bok se zatvara iskakanjem Danija Carvajala. Međutim, ključ je u onome što je izjavio Pep Guardiola – protiv ovakvog suparnika morate teren napraviti što širim.

City to u početku utakmice nije mogao. Ne s Otamendijem, koji — na stranu greška kod primljenog gola — ne može pogoditi to dodavanje, i ne s Mendyjem koji ne može obraditi loptu koju dobije, tako da Carvajal može stajati relativno daleko i na poziciji s koje u svom presing dometu može imati i veznog igrača kojeg čuva Casemiro, ali i Mendyja, jer se ne boji da Mendy može dovoljno brzo primiti loptu prije nego što stigne do njega. Rezultat toga je činjenica da je domaća momčad imala veći posjed lopte u prvom poluvremenu; on je u 22. minuti bio i 62 posto, što je sasvim atipično za City.

U nogometu svaka strateška odluka dolazi s cijenom, a to je bila cijena mišića koje je Pep želio imati u obrani.

Međutim, kako je Real opadao i kako je nakon 30. minute presing slabio, City je prodisao i sve lakše je prenosio loptu na suparničku polovicu. Tu je počelo dolaziti do izražaja ono što je Guardiola spremao za vrijeme prvenstvene pauze, sve ono što je primijetio u odgledanim utakmicama i sve ono što je karakteristično za ovaj City.

Pepovo prokletstvo

Ključna adaptacija je bila postavljanje Jesusa u lijevi halfspace, čime je Pep dobio momčad koja je zapravo bila u formaciji 4-2-3-1 s Kevinom De Bruyneom, ovdje označenim zvjezdicom, postavljenim centralno kao neka vrsta lažne devetke. Na stranu obrambeni impuls koji mu je bio prednost u odnosu na Agüera, Gabriel Jesus je imao zadatak da dijagonalnim utrčavanjima razvlači Realovu zadnju liniju i da daje dubinu.

Ostatak strukture je bio relativno standardan. Bernardo Silva je ulazio u sredinu, Riyad Mahrez na suprotnoj strani držao aut liniju, a asimetričnu postavku su upotpunjavali i bekovi, tako da je na Silvinoj strani Mendy davao širinu, a na Mahrezovoj strani je Kyle Walker okupirao halfspace zonu kako bi pružio stabilnost po izgubljenoj lopti.

Temeljni plan ulaska u zadnju trećinu bio je trokut vezni-krilo-bek koji su zatvarali Gündoğan, Bernardo Silva i Mendy. City je tu bio relativno uspješan. Često se na tom dijelu terena otvarala situacija u kojoj su gosti imali tri-na-dva jer je Carvajal bio okupiran Jesusom, a ostatak Guardioline momčadi je dobro širio teren i okupirao zone. Tu se jasno vidi koliko je bitna struktura momčadi u fazi napada. City nije bio na svom optimumu, ali igrači imaju jasne zadatke i uigrana postavljanja tako da se Realova vezna linija nije mogla prebrojati i pomaknuti kako bi zatvorila višak koji je nastajao na lijevom krilu. City je naprosto bio predobro postavljen.

To je bilo sasvim dovoljno kako bi City preuzeo kontrolu nad utakmicom i bio bolja momčad sa zrelijim šansama. Na kraju je City imao 16 udaraca prema Realovih devet, imao je osam prema tri u udarcima unutar okvira gola, a i posjed lopte je prešao na gostujuću stranu jer Guardiola je stvorio sistemsko rješenje i tu je veći dio utakmice imao prednost.

Ono što je nedostajalo da tu prednost do kraja realizira i da doma odnese još veću prednost bio je nešto drugačiji profil igrača. Mendy je silovit, ali je u svom kretanju iznimno pravocrtan i preko njega City ne može razigrati međuliniju, niti može naći Jesusa koji traži dubinu. Gündoğan je dobar razigravač i sjajan dodavač čije su duge lopte bile ključ u okretanju strana, ali je svojim setom vještina jako sličan Rodriju, tako da u toj centralnoj zoni Guardiola nije imao nikoga tko može proći suparnika driblingom i na taj način dodati dodatnu opasnost u ovaj trokut u kojem je stvarao prednost.

Međutim, imao je De Bruynea koji je još jednom pokazao koliko je sjajan igrač. Iako je većinu vremena proveo u međulinijskom prostoru gdje se i inače nalazi, De Bruyne je ovu ulogu lažne devetke odradio maestralno. Bio je ključni igrač u oba Cityjeva gola i osigurao je svojoj momčadi prednost pred uzvrat, ali kretao se nevjerojatno inteligentno i otvarao prostor, primao je loptu u kretanju i kreirao situacije za suigrače. Imao je četiri točna ključna dodavanja i tri uspjela driblinga iz četiri pokušaja, i to sva tri u zadnjoj trećini terena gdje je to najteže.

I to je valjda prokletstvo s kojim se Guardiola mora nositi. Svaki poraz je neosporno njegov, a svaka pobjeda pripada igračima. Čak i kad je ta pobjeda jasna posljedica kombinacije izravne prilagodbe s Jesusom i De Bruyneom i prepoznatljive strukture u fazi napada koja je dio identiteta ove momčadi.

Ne propusti top članke