Nakon što je UEFA u veljači potvrdila kaznu po kojoj je Manchester City izbačen iz Lige prvaka, većina medija je vijest objavila oblikujući narativ tako što je u prvi plan stavila sliku koja je prikazivala trenera. Financijske malverzacije vlasnika nekako su postale kazna Pepu Guardioli osobno, čak više nego samom Cityju.
I to je, uostalom, donekle bilo razumljivo. Dominacija koju je ostvario u domaćim natjecanjima u javnosti je shvaćena kao nešto normalno i posve očekivano. Čak i kad osvoji 198 bodova u dvije sezone Premier lige, Pepov uspjeh se ocjenjuje isključivo prema rezultatu u Ligi prvaka.
Teret je to očekivanja koji je osjećao i Guardiola sam, pogotovo nakon što je u osmini finala izvukao Real Madrid, debelo najopasnijeg suparnika kojeg je mogao izvući.
Od veljače se puno toga promijenilo. Za početak, City je pobijedio u Madridu, onda nekoliko mjeseci nije bilo nogometa, a onda je CAS poništio UEFA-inu odluku i dopustio Cityju da i iduće sezone sudjeluje u Ligi prvaka. Ono što se nije promijenilo je to da je Real Madrid debelo najopasniji suparnik kojeg možete dobiti, bez obzira na prednost od 2:1 koju je City ostvario u prvoj utakmici.
City je bio bolji suparnik i stvarao je više šansi, s dvije desetke je ubio Real Madrid, ali te šanse nije iskoristio nego je zabio iz poklona koje mu je servirao Varane
Opasnost pokazuju i brojke nakon nastavka prvenstva. Real Madrid je u Španjolskoj nanizao deset čistih pobjeda i tek je u zadnjem kolu odigrao 2:2 u nebitnoj utakmici protiv CD Leganésa, kada je naslov prvaka bio osiguran. Zaostatak koji je momčad donijela iz prve utakmice bio je velik, ali itekako dostižan.
Još važnije, zaostatak nije bio uteg u planiranju taktike za uzvratnu utakmicu jer Zinédine Zidane nije idealist koji će juriti neku svoju viziju što god bilo, on je realist. Znao je da njegova momčad dovoljno iskusna da može zabiti dva gola i da ne mora juriti naprijed po svaku cijenu niti mu je potrebno neko posebno taktičko iznenađenje kako bi okrenuo utakmicu na svoju stranu. Real ima to samopouzdanje i kvalitetu da dobije utakmicu kada naizgled ne odigra ama baš ništa, tako da su sve oči u pripremi opet bile uprte u Guardiolu i njegovo rješenje. Teret očekivanja je opet bio na njegovoj strani.
Rješenje na koje Zidane nije imao odgovor
City je izašao u nominalnoj formacijii 4-3-3. Guardiola nije mogao računati na Sergija Agüera tako da je u napadu zaigrao Gabriel Jesus uz dva krila, a u veznoj liniji su uz Kevina De Bruynea svoje mjesto dobili Rodri i İlkay Gündoğan, defenzivniji igrači koji su momčadi davali dozu mišića i dodatnu stabilnost u obrambenoj fazi igre.
Međutim, u praksi je priča bila nešto drugačija. Jesus je sklonjen na lijevo krilo, a Phil Foden dobio ulogu lažne devetke. Onih početnih 4-3-3 na papiru se vrlo brzo pretvorilo u 4-2-2-2 bez klasičnog napadača. Međutim, City je momčad koja ima najviše dodira s loptom u suparničkom kaznenom prostoru od svih u ligama Petice, tako da je Guardiola računao kako mu ne treba napadač da bi došao u suparnički kazneni prostor, igra će ga dovesti onamo.
Način na koji je to zamislio uključivao je to što je kod suparnika bilo sigurno da će vezni red činiti Casemiro, Luka Modrić i Toni Kroos.
Guardiola je to iskoristio i u međuprostor postavio dvije desetke — De Bruynea kojeg je podigao iz veznog reda i Fodena kojeg je spustio iz napada, a Jesus i Raheem Sterling su bili postavljeni uže kako bi spriječili iskakanje stopera na strani na kojoj je lopta. Svaki put kad bi Modrić ili Kroos izašli prema Rodriju ili Gündoğanu, iza njihovih leđa se otvarao ogromni prostor koji je City sistemski koristio i u kojem su De Bruyne i Foden konstantno radili kaos. Uostalom, De Bruyne je opasan i u puno manjem prostoru; kad mu ponudite ovoliko mjesta, onda je nezaustavljiv.
Bilo je to sistemsko rješenje na koje Zidane nije imao odgovor. City je bez velikog problema prenosio loptu u zadnju trećinu terena i otvarao dubinu terena u koju su utrčavali Jesus i Sterling. Bekovi s obje strane su dolazili visoko i davali dovoljno širine, što je na kraju krajeva omogućavalo Cityju da kontrolira posjed i održava pozitivan rezultat čak i kad bi Real spriječio izravnu opasnost.
Međutim, najveća razlika u kontekstu rezultata bila je u tome koliko su momčadi bile agresivne. Ona tri uzastopna osvajanja Lige prvaka najbolje objašnjava Kroosova izjava kako je Real uvijek miran jer zna da će dočekati svoju šansu protiv bilo kojeg suparnika i kako igrači imaju dovoljno samopouzdanja da je iskoriste iako ne igraju ništa posebno dobro. Ovaj put ih je to čekanje koštalo poraza.
Pritisak doveden do ekstrema
Velika većina statističkih kuća za mjerenje intenziteta presinga koristi PPDA, metriku koja gleda koliko suparnik ima točnih dodavanja u zadnje dvije trećine terena po jednoj obrambenoj akciji — bila ona uklizavanje, presijecanje lopte ili defenzivni duel. City je utakmicu završio sa 12,1 dodavanjem Real Madrida po jednoj vlastitoj defenzivnoj akciji, a gost je bio na 31,3. U prvom poluvremenu Real je bio i lošiji, radio je jednu obrambenu akciju svakih 33,2 Cityjevih dodavanja. Na kraju krajeva, Real Madrid je pod Cityjevim pritiskom vratio loptu Thibautu Courtoisu 38 puta na utakmici, a City Edersonu — koji je inače važna karika u razigravanju momčadi i koji je u utakmici imao 17/22 dodavanja izvan prve trećine terena — 22 puta.
To nas dovodi do zaključka da je City bio neusporedivo agresivniji. Dok je Real čekao da mu se otvori šansa i bio pasivan, City je provocirao pogreške i vrebao svoje šanse. Tako je i došao do golova, nakon što je Raphaël Varane dvaput kiksao. Međutim, prije tih kikseva City je bio aktivan i vršio je konstantan pritisak na suparničke igrače.
Real pokušava izgraditi napad iz vlastite polovice terena, ali Jesus i Sterling aktivno pritišću stopere. Foden kontrolira Casemira, De Bruyne markira Kroosa i onemogućuje da uopće primi loptu, Gündoğan je agresivan prema Modriću, a beka na strani bližoj lopti City kontrolira tako da podiže vlastitog beka na toj strani. City na taj način riskira, izlaže se velikoj opasnosti ako suparnik ipak iznese loptu. Međutim, Real u konkretnom slučaju nema čistih opcija za dodavanje, a Jesus je dovoljno blizu Varaneu da iskoristi malo lošije primanje i City je zabio prvi gol, onaj koji Realu više nije dopustio da bude miran.
I to nas dovodi do poante.
Na ovako malom uzorku ponekad utakmicu mogu riješiti nepredviđene stvari, bez obzira na to tko je bio bolji i tko je igrao bolji nogomet. City je bio bolji suparnik i stvarao je više šansi, s dvije desetke je ubio Real Madrid, ali te šanse nije iskoristio nego je zabio iz poklona koje mu je servirao Varane.
U Ligi prvaka, u kojoj je i inače uzorak dosta mali i sve se svede na jednu ili dvije situacije, ove je igranjem završnice na jednu utakmicu taj pritisak doveden do ekstrema. To ne mijenja činjenicu da teret očekivanja ostaje na Guardioli i da se od njega očekuje pobjeda bez obzira na igru. Uostalom, da je City primio ovakve golove, dominantna priča bi bila ona o izmišljanju tople vode i forsiranju neke riskantne ideje ili o manjku mentalne čvrstoće i nemogućnosti da igra velike utakmice, a zapravo je City i ovaj put riskirao puno više od Reala koji je čekao i bio pasivan, što je Guardiolu zasluženo poguralo u četvrtfinale jer je nadigrao suparnika u obje utakmice i izdržao teret očekivanja.
