Dinamo je i prije Hoxhina gola imao stvari u svojim rukama. S remijem bi ostao na čelu tablice i imao bi puno lakši raspored u preostala tri kola, što ga je činilo favoritom za osvajanje prvenstva čim je Bruno Petković prebacio živi zid i pogodio za poravnanje. Ali Rijeka je u tim trenucima još bila živa i Dinamo je to osjećao. Kod 1:1 je Ivan Smolčić pogodio okvir gola, Mirko Marić je pet minuta kasnije imao pokušaj glavom nakon prekida, a Niku Jankovića i Jorgea Obregóna detalji su dijelili od toga da uđu u čiste šanse kojima su mogli vratiti Rijeku u vodstvo. Ali ono što nije napravila Rijeka, napravio je Hoxha.

“Što reći? Lopta je okrugla”, rekao je nakon utakmice Željko Sopić.

Rijeka je bila bolja, dominirala je sredinom i Dinamo veći dio utakmice nije mogao prijeći na suparničku polovicu. Ali Dinamo je ostao miran i iskoristio je svoju priliku

Kad trener u analizi utakmice kaže da je lopta okrugla, to je obično znak da lijeno skida obavezu s dnevnog reda. Međutim, kod Sopića to nije bila samo fraza nego čisti ljudski izraz nemoći, sasvim nekarakterističan za medijski imidž koji je ciljano gradio tijekom cijelog proljeća. Rijeka je odradila sve što je trebala i sve što je mogla, ali lopta je okrugla i otkotrljala se na jednu, a ne na drugu stranu. “Još jednom skidam kapu svojim igračima i ponosan sam na njih”, rekao je Sopić nakon što je čestitao Dinamu na pobjedi. “Gotovo sigurno smo izgubili prvenstvo, ali svi smo ponosni na ovu momčad. Nekad dobivate i gubite. Ljudi, 26-3 protiv Dinama u udarcima. Znam da se sada piše rezultat, kapa dolje mojim ratnicima i svaka čast.”

Rijeka je bila bolji suparnik, i to puno bolji. Sopić je izveo momčad u standardnih 4-1-4-1, ali napravio je dvije preinake: stavio je Franju Ivanovića u vrh napada da dobije više energije i obrambenog doprinosa nego što dobiva od Marića i Obregóna, a u sredinu terena Veldina Hodžu umjesto Jankovića kako bi dobio još malo stabilnosti. U suštini, žrtvovao je malo napada za dodatni obrambeni impuls, ali je to napravio puno suptilnije nego na Maksimiru, gdje je na desnom krilu umjesto Marca Pašalića igrao Alen Grgić.

Jakirovićeva promjena

Sopićeva ideja je upalila. Sergej Jakirović je izašao u formaciji s trojicom stopera, a u veznom redu su bili Josip Mišić, Petar Sučić i Martin Baturina. Ivanovićeva energija u pritisku na zadnju liniju i nadmoć koju su Lindon Selahi, Hodža i Toni Fruk imali nad Mišićem, Sučićem i Baturinom u sredini terena tjerali su Petkovića da se spušta ispod centra kako bi pokušao prenijeti loptu na suparničku polovicu.

Ovdje vidimo jednu od tih tipičnih situacija iz prvog poluvremena.

Dinamo gradi napad iz zadnje linije, ali Ivanović (označen bijelom strelicom) je u kvalitetnom pritisku na loptu i prekida liniju dodavanja prema centralnom stoperu. Maxime Bernauer mora igrati prema naprijed, Mišić je kvalitetno markiran i ne može izaći preko njega, a jedini način na koji Dinamo može izaći je Petkovićevo spuštanje u prostor označen žutom bojom i Bernauerov pas prema njemu.

U prvom poluvremenu Petković je imao nižu prosječnu poziciju od Mišića i Sučića. Mišić je na poluvremenu imao devet točnih dodavanja, a u cijeloj je utakmici došao do 22, dok je Sučić igrao 66 minuta i ukupno je skupio 13 točnih dodavanja iz 20 pokušaja. Nije ni Petković briljirao, ali to ima svoj uzrok u tome što je Rijeka već imala spreman trokut u koji ga je mogla zatvoriti kad primi loptu. Sve što mu je ostajalo bilo je to da posluži kao mantinela preko koje će Bernauer dodati suprotnom stoperu, jer za okretanje prema suparničkom golu i neko proigravanje ili dugu loptu nije bilo vremena. Rijeka je naprosto bila preagresivna i nije dopuštala Dinamu da kontrolira sredinu terena.

“Moram priznati da prvo poluvrijeme nismo izgledali dobro, Rijeka je bila bolja”, rekao je Jakirović na kraju utakmice. “Nismo se kvalitetno kretali, previše smo bili razvučeni pa smo promijenili sustav na poluvremenu.”

Jakirović je formaciju 3-5-2 promijenio u 4-2-3-1. Sandro Kulenović je imao žuti karton, ali je na neki način bio i žrtva situacije na terenu. Petković se preduboko spuštao, sve što je mogao bilo je dati loptu Stefanu Ristovskom, a ovaj ju je nabijao prema naprijed, gdje nije bilo Petkovića koji bi je primirio i razigrao Baturinu i Kulenovića, tako da su te lopte bile većinom beskorisne, baš kao što je i temeljna Kulenovićeva kvaliteta ostala neiskorištena. Jakirović ga je izvadio, na njegovo je mjesto stavio Darija Špikića i prešao na klasičnih 4-2-3-1.

Petkovićeva genijalnost

Međutim, nije Jakirović taktičkom promjenom dobio utakmicu. Ronaël Pierre-Gabriel je prešao s desnog beka na lijevog, Dinamo je i dalje bio nestabilan, a ubrzo je Rijeka povela. Baš je Pierre-Gabriel napravio pogrešku i poklonio je Rijeci kazneni udarac, ali Sopićeva je momčad i nakon Jakirovićeve promjene formacije bila bolja i imala je dominaciju sredinom terena.

Jedan od razloga za to što je nije bolje iskoristila je činjenica da je Rijeka previše orijentirana na udarce s distance. Od 26 udaraca, 12 je bilo izvan kaznenog prostora, a u nekoliko navrata su domaći igrači tražili udarac u situacijama u kojima je bilo rješenja za proigrati suigrača.

Dinamo je utakmicu dobio na Petkovićevu individualnu kvalitetu. Prvo je ogradio loptu i izborio prekršaj u zoni udarca, a duga lopta na njega bilo je jedino što je Dinamo mogao napraviti prema naprijed. A onda je iz slobodnog udarca prebacio zid i pogodio za izjednačenje iz doslovce drugog udarca koji je Dinamo uputio.

Ali to je tako, lopta je okrugla i ovaj put je otišla na Dinamovu stranu. Rijeka je bila bolja, dominirala je sredinom terena, man marking je funkcionirao odlično, osvajala je druge lopte i Dinamo veći dio utakmice nije mogao prijeći na suparničku polovicu. Na kraju krajeva, imao je tri udarca naspram Rijekinih 26. Ali Dinamo je ostao miran, pokazao je mentalnu stabilnost i samopouzdanje, preživio je i dočekao onaj jedan trenutak u kojem Petković može pokazati genijalnost, a onda je svoju priliku, za razliku od Rijeke, iskoristio. Dovoljno za naslov prvaka.