Do sinoć je Barcelona zadnji put pobijedila Real Madrid još tamo u ožujku 2019. Pobjednički gol tad je zabio Ivan Rakitić na asistenciju Sergija Roberta, Barçin trener je bio Ernesto Valverde, Santiago Solari je pokušavao spasiti posao prije nego što ga je predao Zinédineu Zidaneu, a španjolski mediji su razglabali o tome može li Real uopće igrati bez Cristiana Ronalda i kako zamijeniti njegov učinak s obzirom na to da su Los Blancos bili 12 bodova udaljeni od Barcelone.
Od tada se promijenilo puno toga. Prvo je došla korona, koja je razotkrila sve financijske probleme koje je Barcelona godinama gomilala i momčad građena oko Lionela Messija se raspala. Real je shvatio da je Karim Benzema sjajan igrač i da se na njega bez ikakvih problema može nasloniti čitav napadački sustav, a Barcelona je dala otkaz Valverdeu, pa Quiqueu Setiénu, pa na kraju i Ronaldu Koemanu.
Bio je potreban Xavi na klupi da Barcelona upiše novu pobjedu nakon šest neuspješnih pokušaja. Doduše, stvari je dodatno olakšala činjenica da je Benzema ozlijeđen i da ne može nastupiti u utakmici. Carlo Ancelotti je shvatio kakav problem ima i odlučio ga je kompenzirati taktičkim elementom. Benzema Realu donosi konekciju između veznog reda i napada, njegova igra leđima je sjajna i Kraljevski klub u završnicu napada prelazi okomitim dodavanjem na Benzemu, koji prilazi lopti s igračem na leđima i distribuira je lijevo ili desno.
Luka Modrić i Toni Kroos su sjajni igrači. Njihova sposobnost prijenosa lopte s jedne na drugu stranu je fantastična, imaju nevjerojatan pregled igre i tehnički su superiorni. Riječ je o dvojici ponajboljih organizatora igre u povijesti nogometa koji su naučili funkcionirati zajedno. Međutim, ključ napadačke igre je svejedno u Benzemi. On je najvažniji igrač Realova napada jer bez njega nema konstantne opcije za okomito dodavanje i cijelo ono Modrićevo i Kroosovo ljuljanje suparničke obrane lijevo-desno ostaje bez nadogradnje u vidu opcije koja pronađe otvoreni prostor u kojem može primiti okomito dodavanje u noge.
Xavi je pokazao da zna kojim putem vodi momčad. Dovoljno da probudi sjećanja na onu staru koja se više ne čini toliko dalekom
Ancelotti je znao da nitko od napadača koje ima na raspolaganju ne može odgovoriti zahtjevima ni tehnički ni pregledom igre. Svi igrači koji su mu preostali traže loptu u prostor; čak i čisti napadač poput Luke Jovića nema taj element povezivanja redova. Zato je odlučio eksperimentirati i u Benzeminoj ulozi iskoristiti Luku Modrića.
Tu je utakmica već bila riješena. Ancelotti je odlukom da Modrić igra lažnu devetku izgubio sredinu terena, a samim tim i El Clásico.
Modrić ovo ne može
S Modrićem na lažnoj devetki pokušavao je dobiti stabilnost u posjedu lopte. U teoriji, Kroos, Casemiro i Federico Valverde bi držali bazni trokut, a Modrić bi se spuštao iz napada i pretvarao to u romb, čime bi Real u teoriji trebao dobiti dovoljnu kontrolu utakmice.
No, dobio je apsolutnu suprotnost onome što je tražio.
Kao što vidimo na slici, Modrić zaista pronalazi slobodni džep prostora. Vinícius Júnior i Rodrygo (označeni strelicama) postavljeni su relativno usko prema njemu i bilo kakvo dodavanje prema Modriću im je okidač za napadanje dubine iza leđa stopera u očekivanju lopte u prostor čim je Modrić primi.
Problem je bio u strukturi veznog reda. Valverde je bio pozicioniran previsoko, a Casemiro preblizu Kroosu i Real je u prvih pola sata bio previše vertikalan. Posjed lopte nije bio stabilan, Kroos često nije imao opciju za predaju lopte — jer, kao što vidite na slici, Barcelonini su igrači bili odlično postavljeni na linije dodavanja prema Modriću i Valverdeu — tako da su Kroos i Casemiro morali siliti lopte prema naprijed.
To bunarenje bi s Benzemom možda ponekad i prošlo s obzirom na njegovu visinu i sposobnost primanja lopte kada je leđima okrenut golu. S Modrićem nije prolazilo. Konačna statistika kaže da je Modrić utakmicu završio s dva osvojena duela od osam u kojima se našao. U prvih pola sata je imao 0/4 dobivena duela.
Naprosto, ne možete gurnuti Modrića na lažnu devetku. On će zaštititi loptu kada je prima u sredini terena, otrest će se presinga i okrenuti stranu. Međutim, to su uvjeti u kojima on ima opcije manipulacije prostorom. Može izabrati kojim kutom će prići lopti, kako će orijentirati tijelo, u koju će se stranu okrenuti. Na kraju krajeva, velika većina tih lopti dolazi čisto po zemlji, a suparnik iskače prema njemu i kada je u kretanju može koristiti nisko težište za promjenu smjera. Ovdje nema ritma. Modrić mora naći slobodan prostor, ali ne smije se spustiti prenisko tako da loptu u njemu obično prima fiksiran i s igračem na leđima. Tu ne možeš zaštititi loptu i izbjeći duel promjenom težišta; osuđen si na čuvanje lopte čistom snagom. To Benzema radi odlično jer ima iznimno veliku snagu gornjeg dijela tijela, a Modrić to radi vrlo loše.
Barcelona je to nemilosrdno iskorištavala. U prvom poluvremenu je Xavijeva momčad imala 63 posto posjeda lopte i slagala je šansu za šansom. Dobrim dijelom je to dolazilo zbog toga što je Real bio previše vertikalan u svom posjedu. Da bi ovo s Modrićem funkcioniralo, krila su morala biti postavljena usko, što je značilo da barem jedan bek mora otići visoko. A to je onda značilo prostor koji se može napasti čim se oduzme lopta.
Impresivna brzina
Drugi dio razloga bio je u tome što je Barcelonina struktura bila odlična.
Ono što je Ancelotti tražio od Modrića — da kao lažna devetka spoji linije — Xavi je tražio od svojih centralnih veznjaka. Pedri i Frenkie de Jong bili su spone između obrane i napada. Dovoljno je bilo zarotirati malo loptu prema bočnim pozicijama i već se zatvarao trokut bek-bliži vezni-krilo kojem je još dolazio Sergio Busquets kao još jedna konekcija preko koje, u ovom slučaju, Jordi Alba može prebaciti loptu do Pedrija (označenog žutom zvjezdicom).
Uostalom, dovoljno je vidjeti koliko Pedri u trenutku primanja lopte ima opcija. Može osvojiti prostor, može odigrati Ferranu Torresu na krilo, može pokušati dupli pas s centralnim napadačem ili može prebaciti stranu na trokut bek-vezni-krilo koji se gradi oko De Jonga. Usporedimo li to s opcijama koje Kroos ima na prvoj slici, onda je rezultatska razlika sasvim jasna. Barcelona je u posjedu lopte naprosto imala puno bolju strukturu koja je igračima nudila opcije, dok je Realova izlomljena formacija te opcije zatvarala.
Međutim, možda i najimpresivnija stvar kod Xavijeve Barcelone je brzina odigravanja. I Valverdeova i Setiénova Barça su povremeno imale dobre strukture, ali napadi su često bili prespori, zbog čega su postajali predvidljivi. Xavi je to podigao za dvije razine iznad. Čim se napad pripremi i čim lopta okruži jedan ili dvaput da zaljulja suparničku obranu, prvo okomito dodavanje je okidač za promjenu ritma i seriju brzih dodavanja kojima se napada prostor i dolazi u završnicu. To je ono po čemu je ova Barcelona drugačija.
Ili, bolje rečeno, to je ono po čemu je ova Barcelona slična onoj staroj.
Kada je Joan Laporta objavio svoju kandidaturu za predsjednika FC Barcelone, napravio je to na način da je na zgradu u rekonstrukciji nasuprot stadiona Santiago Bernabéu postavio plakat visok nešto više od 90 metara sa svojom slikom i natpisom: “Želim vas ponovno vidjeti”. Bio je to doktorat iz populizma, ali pokazuje poantu: Barcelona živi od one stare Barcelone i emocija koje ona izaziva. Kako kod svojih navijača, tako i kod rivala. Zapravo, posebno kod rivala — i zato je Laporta izvisio plakat u Madridu, jer se Real bojao njegove Barcelone.
Zato je ova pobjeda bitna. Nije ovo ona Barcelona i trebat će tu još puno odrastanja da se dođe blizu te razine igre, ali je početak. Uostalom, Real ima devet bodova prednosti ispred Seville i vrlo je izgledno da će Ancelottijeva momčad biti novi prvak. To ovaj rezultat neće promijeniti; to je samo jedna utakmica, a ovo je Realova sezona. Međutim, Xavi je pokazao da zna kojim putem vodi momčad i da ona vrlo brzo može postati opasna. Dovoljno da i Realovim i Barceloninim navijačima probudi sjećanja na onu staru koja se više ne čini toliko dalekom.
