Naravno, trenutno emotivno pražnjenje i veselje normalna je ljudska reakcija na situaciju u kojoj je uspjeh ostvaren onda kad je i vrijeme pomalo počelo oduzimati nadu, ali nizozemski znanstvenici su dokazali da takve pobjede imaju duži psihološki efekt koji nadilazi samo trenutnu euforiju. Momčad dobiva veće samopouzdanje, lakše se nosi sa stresom, povećava se povjerenje prema treneru te sama grupa jača svoje kohezivne elemente. Na kraju krajeva, igrači bolje igraju. Unutar tri tjedna od te pobjede igrači ostvaruju značajno bolje rezultate na treninzima na krilima pozitivnog psihološkog momentuma.

Ukratko, pobjede u zadnjim trenucima mogu biti važan aspekt u izgradnji dobre kemije unutar momčadi i u podizanju razine izvedbe.

Obje su momčadi zajedno u prvom poluvremenu uputile osam udaraca. U drugom poluvremenu je ukupno bilo 25 udaraca. Pozicijska bitka se pretvorila u juriše

Valdas Dambrauskas vjerojatno negdje u podsvijesti ima sliku o dugoročnoj važnosti onoga što se dogodilo na Rujevici, ali poslije gola koji je Jan Mlakar zabio u 98. minuti dao je vrlo realno viđenje utakmice protiv Rijeke.

“Ako pričamo o utakmici, ne mislim da smo bili bolji, iako smo pobijedili”, izjavio je Dambrauskas analizirajući situaciju bez previše euforije. “Nekad u nogometu treba sreće, jako smo se puno pripremali i radili marljivo za ovu utakmicu, znali smo što trebamo napraviti. Mislim da smo tako zaslužili sreću. Rijeka je za mene top momčad, tablica ne laže. To je pokazala na travnjaku i jako nam je otežala situaciju. Imamo puno toga na čemu još moramo raditi — tranzicija, presing. Ne mislim da smo taktički uspjeli u nekim idejama, ali mislim da smo jako dobro reagirali na određene situacije, kada smo primili golove. Imali smo sreće na kraju, ali i to je rezultat pripreme.”

Rijekina figura viška

Dambrauskasova je ideja bila započeti utakmicu s trojicom stopera. Za razliku od utakmice s Hrvatskim Dragovoljcem u koju je ušao u formaciji 4-2-3-1 s Markom Livajom iza centralnog napadača, Hajduk je protiv Rijeke krenuo u 3-4-2-1 s Livajom u napadu i dvojicom usko postavljena krilnih igrača iza njegovih leđa.

Prvi dio utakmice Rijeka je jako dobro kontrolirala zbivanja na terenu. Igra s trojicom igrača u zadnjoj liniji je ono što Goran Tomić preferira u dobrom dijelu ove sezone i njegova vezna linija je jako dobro reagirala na stanje na terenu. U suštini, Haris Vučkić je konstantno bio figura viška na terenu.

To što je Hajduk igrao 3-4-2-1 u suštini znači da je u fazi obrane stajao u 5-2-3. Rijeka je u veznom redu ionako imala igrača viška jer je Hajduk sredinu terena branio s Filipom Krovinovićem i Marcom Fossatijem (označeni plavim strelicama). Vučkićeva važnost je bila u tome što je dodatno razvlačio njih dvojicu i onemogućavao ih u branjenju zone ispred stopera.

Na slici vidimo situaciju u kojoj se Vučkić (bijela strelica) spušta u Krovinovićevu zonu. Teoretski, postoje dva načina kako braniti takvo kretanje: ili će napadača u međuprostor pratiti stoper, ili će ga preuzimati vezni igrač u čiju zonu dolazi. S obzirom na to da je riječ o prvoj utakmici u kojoj Hajduk igra s trojicom u zadnjoj liniji, logično je bilo da Vučkića brani zonski. Upravo to je i bio Tomićev plan.

S obzirom na to da Rijeka otvara napade s trojicom stopera, a Hajduk se brani s trojicom igrača u prvoj liniji, domaćinima je ponekad bilo teško distribuirati loptu prema veznoj liniji. To su kompenzirali spuštanjem Vučkića, koji je odvlačio Krovinovića šire prema desno i otvarao sredinu terena, primao loptu iz obrane leđima okrenut golu i ostavljao je svojim veznjacima koristeći princip igre ‘na trećeg čovjeka’.

Ovdje na slici Krovinoviću u duelu sa 188 centimetara visokim napadačem pomaže Dario Melnjak, ali višak je napravljen. Razmak između dvije plave strelice je velik, Rijeka oslobađa Lindona Selahija koji ispred sebe ima žutom bojom označen prostor i priliku da loptu primi licem okrenut suparničkom golu, a ima i trokut s Adamom Gnezdom Čerinom i Domagojem Pavičićem protiv Fossatija samoga.

Rijeka je iznimno lako kontrolirala utakmicu tako što se nametnula u sredini terena. Prvo poluvrijeme je bilo otprilike podjednako što se tiče posjeda lopte i točnih dodavanja, ali Rijeka je osvojila 22 posto više duela od Hajduka, oduzela je dvostruko više lopti i presjekla trostruko više. Naprosto je dominirala utakmicom figurom viška u sredini koja joj je omogućavala da uzima većinu drugih lopti i Vučkićem kao četvrtom figurom koja je širila Hajdukove veznjake i preko koje je lopta ulazila u sredinu u pozicije gdje su Krovinović i Fossati u tako nepovoljnoj situaciji da je ne mogu ni presjeći ni oduzeti.

Dambrauskas nije ziheraš

Dambrauskas je reagirao na ono što je vidio.

Već na poluvremenu je napravio adaptacije. Iz igre je izvukao Stipu Biuka i stavio Marina Ljubičića, a povukao je i Emira Sahitija kako bi stavio Janija Atanasova koji je zaigrao puno dublje u veznom redu. U suštini, iz formacije koja je u fazi postavljene obrane bila 5-2-3 prešao je u 5-3-2.

Rezultat takve taktičke odluke bio je kompleksan. S jedne strane, postigao je bolju ravnotežu u sredini terena i u drugom poluvremenu je broj oduzetih lopti bio podjednak, čak je Hajduk oduzeo jednu loptu više. S time je išao sebi na ruku jer u sredini terena više nije imao veliki deficit čija je realizacija bila samo pitanje vremena, ali s druge strane išao je na ruku i Tomiću. Rijeka je nakon njegovih adaptacija u zadnjoj liniji imala višak, jer se tri-na-tri pretvorilo u tri-na-dva i uvjeti su se približili onome što Tomićeva Rijeka preferira — run and gun nogometu s puno trčanja, okomitih dodavanja i velikim volumenom napadačkih akcija.

Hajduk s dvojicom napadača usko brani sredinu terena i liniju dodavanja od centralnog braniča prema centralnom veznom. Međutim, Rijeka širi teren s bočnim stoperima koji su pozicionirani široko uz aut linije. Preko njih bez problema može odigravati loptu prema naprijed, gdje je posebno opasno bilo na desnoj strani. Ponovo se Vučkić (plava strelica) — koji je, uostalom, asistirao za prvi gol nakon dodavanja iz zadnje linije — spuštao odlagati loptu, što je posebno došlo do izražaja kada je ušao Robert Murić, a bek je išao visoko.

Koliko se utakmica promijenila najbolje ilustrira podatak da su obje momčadi zajedno u prvom poluvremenu uputile osam udaraca. U drugom poluvremenu je ukupno bilo 25 udaraca. Pozicijska bitka se pretvorila u juriše.

Tu do izražaja dolaze dvije stvari.

Prva je to što ovako postavljeni bočni stoperi šire teren u fazi napada i olakšavaju prijenos lopte u zadnju trećinu terena, ali i otežavaju branjenje vlastite polovice, pri čemu e se Hajduku ponudila hrpa prostora. Slično kao u prvoj ovosezonskoj utakmici kada je Rijeka na Poljudu iskoristila prostor koji je Hajduk ponudio iza bočnih igrača, sada je taj prostor nudila Rijeka.

Druga stvar je to što Dambrauskas nije ziheraš. Dok je još vodio Goricu, često je znao reći svojim suradnicima i igračima kako tri postignuta gola znače tri boda. Nakon primljenog pogotka za 2:1 prihvatio je otvorenu utakmicu, izvadio stopera i stavio napadača, Livaju je povukao na desetku i prešao je na 4-2-3-1 s Krovinovićem lijevo. I na uzorku od cijele utakmice definitivno nije bio bolji, ali je momčad dobro reagirala.

Na kraju je pobijedio te s Rujevice nosi tri boda i velik psihološki momentum koji može biti važan faktor za podizanje izvedbe u zadnjih mjesec dana sezone, u kojem ga čeka još sličnih izazova.