Izuzmemo li rezultatski aspekt priče — koji je velik, pogotovo za Hajduk, jer radi se o utakmici u kojoj brani prošle sezone osvojeni trofej — i koncentriramo se na taktičke detalje koji imaju dugoročnu perspektivu, onda se iz finala Kupa između Hajduka i Šibenika nameće jedna očita stvar. Hajduk je odigrao sedmu uzastopnu utakmicu u kojoj nije primio gol.
“Posljednja dva mjeseca odigrali su jako ozbiljno, trudili su se i dali su sve od sebe”, rekao je trener Ivan Leko nakon utakmice. “Znali smo da moramo biti strpljivi i da će naš moment doći. Obrana je bila odlična, pohvale na odličnoj utakmici, iako možda nije bila najbolja za gledati. Nije bilo lagano, nijedno finale nije lagano. Potpuno smo zaslužili ovo, ovo se igra za rezultat i treba dobiti.”
Hajduk je Šibeniku dopustio pet udaraca. Prvi od tih pet došao je u 31. minuti, a nijedan nije bio upućen iz kaznenog prostora. Zapravo, najbliže Ivanu Lučiću je prišao Zoran Kvržić kad je u 88. minuti pogodio svog suigrača Donija Grdića, a to je bio udarac s 24 metra od gola. Udarci s te udaljenosti imaju samo 11 posto šanse da uopće završe unutar okvira gola, a to je najbolja situacija u kojoj se Šibenik našao. Ne iznenađuje onda da je Šibenik završio utakmicu bez udarca upućenog unutar okvira Hajdukova gola.
Jasno, sama činjenica da je Šibenik ispao u drugu ligu sugerira da Damir Čanadi nema previše kvalitetnih napadačkih opcija. Međutim, Lekina je momčad Slaven Belupu dozvolila samo jedan udarac unutar okvira gola, a i taj jedan je došao s ogromne distance. Prije toga je Hajduk ostavio Osijek bez udarca u gol, iako je, ruku na srce, Osijek stvorio neke dobre šanse, ali one su došle na samom kraju utakmice kad je Hajduk već imao zalihu od tri gola. Prije toga je protiv Lokomotive dopustio jedan udarac u gol, baš kao i protiv Dinama i Gorice. To je 540 minuta nogometa u kojima je Hajduk dopustio samo četiri udarca koji su išli unutar okvira njegova gola. Tek u onoj sedmoj utakmici je suparnik nešto više prijetio; Varaždin je izgubio i nije zabio, ali je imao četiri udarca unutar okvira Lučićeva gola.
S 18 godina starim dječakom Hajduk je dobio sasvim novu vrijednost i momčad napokon u sredini terena, kako je to rekao Leko nakon finala Kupa, izgleda ozbiljno
Ogromna je to razlika u odnosu na početak Lekina mandata.
Hajduk je u prvih šest utakmica pod Lekom inkasirao 12 golova. Zatim je trener promijenio formaciju, pa onda i golmana, ali Hajduk je nastavio primati. Doduše, nešto manje, ali u prvih je osam utakmica u kojima je Leko prešao na formaciju s četvoricom u zadnjoj liniji primio 11 komada. Gledaju li se rezultati samo u Lekinu mandatu, Hajduk je do utakmice s Varaždinom odigrao 12 ligaških utakmica i primio je najviše golova. Gorica je u tom periodu odigrala i utakmicu više, ali je svejedno je primila pet golova manje od Hajduka.
Ključni potez s Pukštasom
Stoji činjenica da je Lekin Hajduk postizao golove; u tom istom periodu ima 20 postignutih pogodaka, samo jedan manje od vodećeg Dinama, pri čemu treba uzeti u obzir da je Dinamo zbog nadoknade odigrao utakmicu više. Ali Hajduk je u tih 12 utakmica primao toliko da ga ni, gledamo li relativno, prvi napad lige nije mogao držati iznad vode i bodovi su nepovratno izgubljeni.
Što se promijenilo? Kako je Hajduk, prema Lekinoj definiciji, postao ozbiljan?
Promijenilo se puno toga, ali jedna se stvar nameće kao ključna.
Rokas Pukštas nastupio je u svih 12 prvih ligaških utakmica pod Lekom. U prvim dvjema je ušao s klupe, a onda je u idućih 10 odradio praktički punu minutažu; zamijenjen je samo protiv Osijeka u 89. minuti. Međutim, u tim je utakmicama u pravilu igrao na desnom krilu. Protiv Lokomotive je spušten čak i na desnog beka, ali je u pravilu igrao u napadačkoj ulozi. Nakon završnice juniorske Lige prvaka i povratka Emira Sahitija na desno krilo, Pukštas je spušten na zadnjeg veznog.
U onom fondu od prvih 12 utakmica poziciju zadnjeg veznog držao je Lukas Grgić. Jednu je utakmicu propustio zbog akumuliranih kartona i još dvije zbog ozljeda, ali u ostalih osam je bio starter. Ona zadnja, 12., bila je gostovanje na Maksimiru, gdje je došao nakon pauze od dvije utakmice zbog ozljede i gdje ga je Leko uveo na poluvremenu da pokuša pokrpati rupe koje su se otvarale.
Nije stvar u tome da je Grgić izravni krivac. Hajduk je primao golove i u onim utakmicama koje on nije igrao. Uostalom, Dinamo je zabio tri komada dok Grgić nije bio na travnjaku, a u onoj utakmici koju je propustio zbog kartona, Šibenik je zabio dva gola.
Stvar je u tome da je Hajduk s Pukštasom u srcu vezne linije dobio osjetnu prednost u duelima. Grgić je agresivan i donosi dio energiju u sredini terena, ali čovjek je debelo ispodprosječan u osvajanju izravnih duela. Grgić ove sezone u HNL-u osvaja samo 38 posto svojih duela. Nije to niti preveliki ekstrem u njegovoj karijeri: LASK je igrao specifični presing u sustavu 3-4-3 koji je sužavao prostor i tu su mu brojke osvojenih duela narasle na 48 posto osvojenih duela, ali je u Tirolu, gdje je igrao u puno klasičnijem sustavu, uzimao 37 posto duela.
Za usporedbu, Pukštas dobiva 54 posto svojih duela. U zadnjih pet ligaških utakmica, otkako igra zadnjeg veznog, još je i uvjerljiviji. Uzeo je 25 duela sa 61 posto uspješnosti, a protiv Šibenika je nastavio u istom ritmu: dobio je 8/13 duela u kojima se našao.
Napokon rješenje koje odgovara kadru
Nije LASK bezveze uzeo Grgića niti je on slučajno bio dio momčadi koja je dvije godine zaredom igrala u grupnim fazama europskih natjecanja. U sustavu koji su dizajnirali Oliver Glasner i Valérien Ismaël, a kasnije nastavio Dominik Thalhammer, Grgićeva je agresivnost dolazila do izražaja, a mane su skrivane. Ismaël je doveden iz Grčke, a Thalhammer iz ženskog nogometa jer LASK je imao analitički tim koji je mogao detektirati trenere profilom najsličnije onome što klub traži. Isto tako, mogao je detektirati Grgića. Nije najbolji igrač na svijetu, ali je bio ono što je LASK tražio.
Ali isto tako, nije se LASK bezveze riješio Grgića kad je odlučio napustiti Glasnerovu filozofiju. Kad je uzeo trenera drugačijeg profila, u sredini je trebao drugačijeg igrača.
Puno se toga promijenilo u Hajdukovoj igri u zadnjih sedam utakmica. Izronio je Niko Sigur, koji na desnom beku isto briljira u duelima; uzima 59 posto duela na tlu na uzorku od gotovo 10 takvih slučajeva po utakmici. Jan Mlakar se u obrambenim zadacima često spušta sve do obrambene linije; protiv Šibenika je nekoliko puta postao doslovce treći stoper, prateći Harukija Araija. Filip Krovinović je napokon vraćen na svoju poziciju nakon što ga je Leko ‘otkrio’ u utakmici protiv Osijeka. Bekovi više ne idu onako visoko i stoperi brane puno manju površinu. Na kraju krajeva, i Lučićeva uloga kao dodatnog igrača u posjedu lopte eliminirala je dio tranzicijski pokušaja i dala je dodatnu stabilnost. Sve su to komadići mozaika koji su važni za kompletnu sliku.
Ali najvažniji je vjerojatno Pukštas i način na koji u sredini terena skuplja duele. S 18 godina starim dječakom Hajduk je dobio sasvim novu vrijednost i momčad napokon u sredini terena, kako je to rekao Leko nakon finala Kupa, izgleda ozbiljno, a stoperi su zaštićeni i ponovo izgledaju dobro nakon što su dobar dio proljeća ispadali smiješni.
Je li ovaj pozicijski nogomet ono što Leko želi igrati? Vjerojatno ne. Bi li Leko preferirao puno više tranzicija i veći volumen akcija? Sigurno bi. Je li Leki draže pobijediti 5:3 s 20-ak udaraca nego 2:0 sa sedam ili osam? Možda i jest. Ali jesu li Leki prioritet pobjede? Naravno da jesu. Napokon je našao odgovarajuće rješenje za kadar koji ima na raspolaganju i momčad koja dokazano ima kvalitetu. Nije to baš preslika njegove vizije, ali stvari funkcioniraju i Leko se prilagodio se tome. Hajduk već sedmu uzastopnu utakmicu nije primio gol i to je nešto na čemu se može graditi dugoročna perspektiva.
Osvajanje Kupa je bitno, ali ni ta obrambena stabilnost nije zanemariva za planiranje iduće sezone.
