Zadnja utakmica u kojoj je hrvatska reprezentacija uputila više od 25 udaraca odigrala se u listopadu 2021., kad se u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo s druge strane našao Cipar. Prethodna takva utakmica je ona protiv Slovačke u Trnavi u rujnu 2019., kad je Hrvatska odigrala svoju možda i najbolju utakmicu u zadnjih desetak godina.
Zlatko Dalić je na klupi reprezentacije gotovo šest godina i, izuzmemo li Cipar i Slovačku, odradio je još ravno 72 utakmice. U njima je osvojio dvije svjetske medalje, bio je u finalu Lige nacija i postao je najuspješniji hrvatski nogometni izbornik, ali Cipar i Slovačka su ostale jedine dvije utakmice u kojima je Hrvatska dominirala do te mjere da je uputila više od 25 udaraca prema suparničkom golu. Malta je primila sedam komada, ali iz dosta manje udaraca.
To je ilustracija toga koliko je velika stvar da je Hrvatska u obje utakmice u ovoj reprezentativnoj pauzi na suparnička vrata pucala više od 25 puta. Prvo je protiv Latvije uputila 28 udaraca, od čega je pet lopti završilo u mreži gostujućeg vratara. Protiv Armenije je konačni rezultat bio 1:0 za Hrvatsku, ali Dalićeva je momčad uputila 26 udaraca prema Ognjenu Čančareviću na armenskim vratima.
Dalić vjerojatno neće biti zadovoljan realizacijom u Armeniji. Usprkos velikom volumenu napada, egzekucija nije bila dobra. Nekoliko situacija je upropašteno kompliciranjem, a kad se Armenija otvorila i ostavila prostor na svojoj polovici, Hrvatska nije bila opasna u kontranapadima jer su igrači u pravilu birali loša rješenja. Dakle, nije baš da je sasvim slučajno samo jedna lopta završila iza Čančarevića. Bilo je nesreće, ali nije kriva samo nesreća; puno preciznije je utakmicu opisati kao koktel u kojem su loše odluke izmiješane sa sebičnošću, manjkom koncentracije i dozom nesreće.
Vezna linija više se ne spušta u krilo stoperima, nego je Gvardiolu i Šutalu prepušteno iznošenje lopte
Međutim, loše reakcije u završnici ne mijenjaju činjenicu da je Hrvatska dominirala i da pobjeda nikad zapravo nije dolazila u pitanje.
Možda je uključivanje Lige nacija u kalendar natjecanja malo poremetilo percepciju o tome gdje je točno Hrvatska i koliko je zapravo jaka. U tom se natjecanju igra protiv reprezentacija iz vrha europskog nogometa i navikava se na visoku razinu natjecateljskog podražaja. Recimo, Hrvatska je u šest godina Dalićeva mandata protiv Francuske igrala pet puta — jednom u finalu Svjetskog prvenstva te po dvaput u grupnoj fazi dviju sezona Lige nacija. S Portugalom se Dalić susreo triput, s Engleskom i Španjolskom po četiri puta. U usporedbi s tim suparnicima, utakmice protiv Latvije i Armenije su dosadne. Razlika u kvaliteti naprosto je tolika da nijedan suparnički igrač ne može upasti u prvu postavu hrvatske reprezentacije i onda ostaje samo odgovoriti na pitanje koliko će Hrvatska biti efikasna u egzekuciji plana.
Ključni međuprostori
Iz utakmice protiv Armenije možemo izvući jedan bitan zaključak. On se, u suštini, svodi na Joška Gvardiola.
Hrvatska je u šest godina Dalićevog mandata odigrala dva Svjetska prvenstva, Europsko prvenstvo i seriju teških utakmica protiv vrhunskih europskih reprezentacija u tri izdanja Lige nacija. Međutim, negdje između svih tih utakmica se igralo protiv Azerbejdžana, Slovenije, Walesa i sličnih momčadi koje otprilike ulaze u kategoriju s Armenijom. U većini njih se vezna linija hrvatske reprezentacije u prvoj fazi organizacije napada spuštala sve do stopera kako bi preuzela loptu i prenijela je na suparničku polovicu, čime se davala dodatna važnost Luki Modriću kako bi što prije došao na loptu. Protiv Armenije, ali ni protiv Latvije, to nije bilo tako.
Obično bi Marcelo Brozović bio taj koji bi se spustio skroz u liniju sa stoperima ili na poziciju polu-lijevo ili između dvojice stopera, a Modrić bi došao u prostor označen žutom bojom, a ponekad čak i ispod prve linije suparničke obrane. Ovdje možemo vidjeti da kad Gvardiol (označen bijelom zvijezdom) iznosi loptu, Brozović se podiže prema žuto označenom prostoru, a Modrić i Luka Ivanušec (označeni bijelim strelicama) ostaju iza leđa suparničkih zadnjih veznih.
Međuprostor je područje terena koje ne pokriva nijedna suparnička obrambena linija, to je brisani prostor između dviju formacijskih jedinica koji se mora braniti napuštanjem pozicija i iskakanjem iz utvrđenog rasporeda. Obično u analizama naglasak stavljamo na međuprostor između obrane i vezne linije jer je tu više obrambenih igrača, teže ga je probiti i svaki višak ostvaren tu praktički vodi do gol šanse, ali i ovo područje terena označeno žutom bojom isto je tako međuprostor.
Kada Hrvatska prepusti prvu fazu organizacije napada stoperima, raspored igrača na ostatku terena je bolji. Brozović se pozicionira iza leđa napadača, što znači da okupira prvu međuliniju, a Modrić i Ivanušec su iza leđa zadnjih veznih igrača i nalaze se u drugoj međuliniji.
Konkretno, Eduard Spertsjan i Ugochukwu Iwu u ovoj situaciji moraju birati hoće li napasti Brozovića ili će se povlačiti kako bi čuvali Ivanušeca i Modrića. Ne samo da moraju donijeti odluku, nego moraju i komunicirati kako bi znali koji će od njih eventualno iskočiti, u kojem trenutku i pod kojim kutom. To nudi puno više prostora za pogrešku nego da je Brozović u liniji sa stoperima, a Modrić ispred njih. Možda se neće odlučiti iskočiti na Modrića i možda ga neće staviti pod pritisak da ne bi ispali, ali dovoljno je držati poziciju jer su svjesni da nemaju nikoga na koga moraju paziti iza svojih leđa.
Autoritet najskupljeg stopera
Aktivnost stopera u organizaciji igre i njihovo odrađivanje prve faze distribucije lopte prema napadu bez pomoći veznjaka je iznimno važan faktor u tome da Hrvatska ima dovoljno igrača na suparničkoj polovici i da je opasna po gol. A veliki dio toga se može pripisati Gvardiolu. On možda može unijeti loptu u suparničku polovicu tako da je vuče 20 ili 30 metara, ali Josip Šutalo je u najmanju ruku jednako kvalitetan dodavač lopte kao on, ako ne i nešto bolji. Međutim, Hrvatska napade u pravilu otvara prema lijevoj strani. Gvardiol je imao 10 dodira s loptom više od Šutala, 12 pokušaja dodavanja više i uputio je sedam dugih lopti.
Zašto? Zato što Gvardiol prelaskom u Manchester City za rekordan iznos sigurno dobio dio autoriteta koji ranije nije imao. To je i jedan od razloga zbog kojih se Modrić prije toliko spuštao. Naravno, Gvardiol i Šutalo su mirniji na lopti i neusporedivo bolji dodavači nego što su to Domagoj Vida i Dejan Lovren, ali autoritet koji je Modrić nosio značio je da ga i sami suigrači žele što češće i što ranije na lopti. Etiketu najskupljeg stopera na svijetu bit teško nositi čim dođe prva pogreška i brutalni napadi engleske javnosti, ali Gvardiolu u reprezentaciji daje drugačiju hijerarhijsku poziciju nego što je imao prije godinu dana.
Vjerojatno će se u težim utakmicama Brozović i Modrić ponovo spuštati na svoju polovicu. Više igrača nisko znači i veću stabilnost, manju šansu za gubljenje lopte i bolju zaštitu u slučaju kontranapada. To je ziheraško rješenje koje je logično kad si slabiji suparnik ili kad su snage poravnate. Kad si bolji, onda je logično napasti i dokazati svoju kvalitetu.
Utakmice protiv Latvije i Armenije bile su ekstremni primjer situacije u kojoj je Hrvatska toliko kvalitetnija da je pitanje samo egzekucije. Ali jako velik dio razloga zbog kojih je baš u te dvije utakmice došla do 25+ udaraca, što se dosad u Dalićevom mandatu dogodilo samo dvaput, jest u tome da se vezna linija ne spušta u krilo stoperima nego da je Gvardiolu i Šutalu prepušteno iznošenje lopte. U takvim okvirima Hrvatska ima dodatne opcije na suparničkoj polovici, bolje opterećuje međulinijski prostor, dovodi suparnike u situacije da moraju preuzimati i preslagivati, a to znači više udaraca i više opasnosti pred suparničkim golom. A to onda znači dobre utakmice, čak i kada lopta u mreži završi samo jednom.
