Matematika je bila jasna i prije početka utakmice. Belgija je imala imperativ pobjede kako bi prošla u osminu finala Svjetskog prvenstva, a Hrvatskoj je bila dovoljna i podjela bodova. Sa samo jednim bodom bila je sigurni putnik u osminu finala bez obzira na ishod utakmice između Maroka i Kanade, a to je Zlatko Dalić sigurno imao na umu.
Problem je u tome što matematika utječe na postavljene ciljeve, a oni određuju psihologiju. Treneri su samo ljudi, a upravljanje rizikom i opasnost od gubitka stečene vrijednosti jedna je od najtežih stvari s kojima se ljudska psiha mora nositi. U tom kontekstu, početne pozicije prije utakmice u ovakvim situacijama neizbježno uvjetuju pristup za koji će se treneri odlučiti.
Najbolji primjer utjecaja početne pozicije na odluke su mečevi za svjetskog šahovskog prvaka. Šah je neusporedivo racionalniji od nogometa i jako je ovisan matematičkim parametrima koji ne dopuštaju previše mjesta za različite interpretacije onoga što je bio ispravan potez. Međutim, kako se susret približava kraju, tako psihologija preuzima sve veći značaj i onaj šahist koji ima prednost skloniji je štititi svoju poziciju čak i onda kad postoje objektivne šanse za uzimanje pobjede. Osnovni instinkt nam je smanjivanje rizika od gubitka, a ne povećavanje šansi za dobitak.
U tom kontekstu je razumljivo da Dalić protiv Belgije nije postavio plan igre kao protiv Kanade.
Hrvatska je mogla ispasti. Dapače, bila je vrlo blizu toga u samoj završnici. Ali sve i da jest ispala, to ne bi bilo zbog ove utakmice
Moguće da se u drugoj utakmici taj plan nametnuo sam od sebe nakon gola koji je primljen u drugoj minuti i koji nije ostavio prostor za čekanje, ali Hrvatska protiv Belgije nije podigla linije kao što je napravila protiv Kanade niti je dolazila u završnicu s toliko puno igrača. Međutim, isto je tako činjenica da Hrvatska nije odigrala pasivnu utakmicu kao što je to napravila protiv Maroka i da Dalić nije složio figure s namjerom da odigra klasični remi.
I koliko god strateški pristup protiv Maroka nije bio racionalan jer je Hrvatska jača reprezentacija i nema razloga zadovoljiti se remijem, toliko je pristup protiv Belgije bio razumljiv. Hrvatska nije napadala po svaku cijenu, ali je igrala aktivnu partiju u utakmici koja je istovremeno mogla donijeti prvo mjesto u skupini u slučaju pobjede i ispadanje u slučaju poraza.
De Bruyne isključen iz utakmice
Roberto Martínez je prije utakmice s Hrvatskom napravio dvije velike promjene. Osnovna je bila ostavljanje Edena Hazarda na klupi, a druga je bila promjena formacije. Belgija je nominalno igrala u 4-2-3-1 s Leandrom Trossardom u napadu, Driesom Mertensom iza njega te Kevinom De Bruyneom i Yannickom Carrascom na krilnim pozicijama.
Međutim, formacija je bila vrlo fluidna.
Martínez je želio zadržati strukturu 3-4-2-1 u otvaranju igre, tako da su fiksne pozicije imali samo Axel Witsel i Leander Dendoncker kao dvojica centralnih veznih. Timothy Castagne je s lijevog beka postajao treći stoper, Thomas Meunier se s desnog beka podizao gore, De Bruyne je ulazio prema sredini kako bi s Mertensom davao opcije između linija, a Carrasco se spuštao na bočnu poziciju.
Martínez je time išao na ruku Hrvatskoj. Ivan Perišić je ogrambeno bolji igrač od Andreja Kramarića, a Belgija je testirala upravo njega. Meunier se podizao i to je Perišić prilično lagano kontrolirao, a Castagne je ostajao nisko, čime je omogućio Kramariću da ostane visoko. U suštini, Hrvatska se branila u 4-4-2 s Markom Livajom i Kramarićem koji su branili protok lopte iz obrane do suparničkih centralnih veznjaka te s Perišićem koji je pokrivao suparničkog desnog bočnog i Josipom Juranovićem koji je bio zadužen za lijevog bočnog, ali to su ionako bili ‘njihovi’ igrači u nominalnoj 4-2-3-1 postavi. Prelaskom na asimetrične postavke Martínez nije dobio ništa, nije natjerao Hrvatsku na ijedno preuzimanje.
Dapače, isključio je svog najboljeg igrača iz utakmice.
Nevjerojatno je bilo to što je Martínez očekivao da će Hrvatska Meunierovo podizanje braniti Bornom Sosom. Perišić već tri sezone u svojim klubovima igra bočnog igrača u formacijama s trojicom stopera, ali i prije toga je bio jedan od obrambeno najodgovornijih krilnih igrača na svijetu. On je pokupio Meuniera, a Sosa je sužavao prostor prateći De Bruyneov ulaz i Hrvatska je imala De Bruynea u kavezu između beka, stopera, zadnjeg i centralnog veznog. On je u prvih pola sata utakmice imao 10 kontakata s loptom i samo pet točnih dodavanja. Livaja i Kramarić su radili dobar posao u zatvaranju sredine i onemogućili su brzi prijenos lopte prema naprijed, a De Bruyne je bio predaleko od toga da im pomogne.
To je period utakmice u kojem je Hrvatska izgledala jako dobro. Kontrolirala je utakmicu, nije držala veznjake toliko nisko kao protiv Maroka i imala je opcije za izlazak na suparničku polovicu. Možda je bilo malo problema jer nije bilo protoka lopte s desne strane, budući da je Dejan Lovren od svoja 43 dodavanja čak 12 vratio Dominiku Livakoviću, ali Hrvatska je dolazila pred suparnička vrata; najčešće kroz dinamiku Sosa-Perišić i progresiju napada koju je svojim dodavanjima donosio Joško Gvardiol.
Lekcija za nastavak turnira
Ovdje vidimo kako Perišić izvlači Meuniera iz zadnje četvorke i nakon kombinacije sa Sosom gura loptu do Matea Kovačića koji se diže i napada otvoreni prostor između linija, čime loptu prenosi u zadnju trećinu terena.
Hrvatska je to radila jako uspješno. Problem je bio u tome što nije dolazila u završnicu s dovoljnim brojem ljudi da dobre situacije do kojih je dolazila pretvori u izgledne. Ako izuzmemo prekide, Hrvatska je petoricu igrača u suparničkom kaznenom prostoru ima samo triputa — netom prije nego što je Livaja pucao glavom u 33. minuti na Sosin centaršut, kod Juranovićeva udarca u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena i u 54. minuti kada je Livaja primio Sosinu dugu loptu, odigrao s Kovačićem koji je došao na rub kaznenog prostora, a ovaj produžio za Marcela Brozovića koji je šutirao s ruba kaznenog prostora. Ostatak vremena naprosto nije bilo dovoljno igrača u završnici da bi se stabilnost u posjedu pretvorila u šanse.
I nakon 20-ak minuta na početku drugog poluvremena koji su bili najbolji period za Hrvatsku — ili, ako hoćete, jedini period u kojem je stvarno igrala dominantan nogomet — dolazi sasvim logičan period u kojem Belgija preuzima rizik, Hrvatska se instinktivno povlači čuvati poziciju koju ima te se utakmica potpuno okreće. De Bruyne se spustio bliže lopti i preuzeo je konce organizacije igre, bočni igrači su agresivnije napadali prostor i Martínez je uveo Romelua Lukakua.
Lukaku je na kraju promašio barem dva zicera i još četiri potencijalno odlične šanse od kojih mu je dvije odnio Gvardiol fantastičnim obrambenim reakcijama i definitivno je tragičar utakmice. Ali od trenutka kad je Belgija svoju napadačku igru naslonila na njega, počela je stvarati šanse i odigrala je debelo najbolju sekvencu na ovom turniru. Od samog početka Belgija je igrala bolje nego u protekle dvije utakmice, ali u zadnjih pola sata je zaista bila opasna.
Kada podvučemo crtu, Hrvatska je mogla ispasti. Dapače, bila je vrlo blizu toga u samoj završnici utakmice kada ju je na životu ostavio samo Lukaku svojim promašajima i Gvardiol dobrim reakcijama. Euforija nakon uspješnog prolaska grupe i dojam Gvardiolove briljantne partije iskočili su u prvi plan do te mjere da su zamaglili percepciju javnosti koliko je Hrvatska stvarno visila u zadnjih 15-ak minuta.
Ali sve da je Hrvatska i ispala, to ne bi bilo zbog ove utakmice.
Tada bi euforiju većeg dijela javnosti vjerojatno zamijenile kritike prema Daliću, ali realnost je da je veći dio utakmice Hrvatska odigrala u skladu s logičkim očekivanjima. Nije odigrala ništa posebno, ali je odigrala sasvim korektno. Da je Lukaku zabio u završnici utakmice, Hrvatska bi ispala zbog načina na koji je postavila utakmicu protiv Maroka u kojoj je bila jasni favorit. A to je dobra lekcija pred nastavak turnira.
