Grčko prvenstvo još nije počelo, stoga trener Besnik Hasi nije imao vremena uigrati nekoliko pojačanja. Olympiakos ima individualnu kvalitetu koja je iznad Rijekine, ali ta kvaliteta zbilja nije tolika da sakrije koliko je to ranjiva momčad. To je pokazao i Partizan, koji je u obje utakmice bio ravnopravna momčad, na momente i osjetno bolja s više udaraca po golu Grka. Pritisnuli su ih i pokušali iskoristiti prostore koje grčka momčad pruža. Prostore koje je pružila i Rijeci.

Kontrola prostora između linija – esencije modernog nogometa – za Olympiakos praktički ne postoji.

U ovoj situaciji Héber odvlači beka, tako da se otvara prostor za visoki izlazak Marka Vešovića s pozicije desnog beka. Dolaskom u napad Vešović iskorištava to što suparnička krila rijetko daju obrambeni doprinos, što je još jedan dokaz u prilog da Grci zaista nisu ekipa koja bi trebala impresionirati Rijeku, čak ni ovako okrnjenu. No, na stranu to što je Vešović stvorio višak svojim malo hrabrijim izlaskom, u oči upada prostor koji Josip Mišić ima po centralnoj osi terena između obrane i napada.

Iz te pozicije, iz brisanog prostora između linija dolazi i do Héberova gola. Odnosno, bolje rečeno, dolazi do asistencije Marija Gavranovića koji se izvukao u taj prostor i – bez ikakvog pritiska na sebi – primio loptu koju je dodao Alexander Gorgon te odigrao dodavanje na Hébera koji majstorski pogađa gol.

Povlačenje donijelo samo probleme

Kad momčad ostavlja meki trbuh nezaštićen, baš kao što ga je ostavljao Olympiakos, to treba nemilosrdno iskorištavati. U modernom nogometu ovako loše braniti prostor između linija znači gubiti utakmice s ogromnom razlikom, jer suparnik forsira širenje krilnih igrača i odigravanje u zonu iz koje su šanse najizglednije. Uostalom, povrh gola, iz istog prostora dolazi blokirani Gorgonov udarac na samom početku utakmice i Mišićev šut s povratne lopte. Olympiakos je Rijeci ostavio ozbiljnu priliku da iskoristi činjenicu što domaći nisu u pravoj natjecateljskoj formi i što su prilično taktički sirovi, a to znači i ranjivi.

Međutim, Rijeka je odigrala previše oprezno i s prevelikom dozom respekta prema suparniku kojem je omogućila kontrolu. Na kraju se to manifestiralo u pogrešci Josipa Eleza za gol u sudačkoj nadoknadi, zbog kojeg Grci na Rujevicu dolaze braniti pobjedu.

Rijeka mora bolje trčati. Ako će trčati samo da pokrpa rupu, neće biti dovoljno

Kriviti Eleza za gol i poraz je izvan svake pameti.

„Nama je kasnije pala fizika, onda i koncentracija, ali šteta što nismo izdržali s igračem manje. Takav pad koncentracije u 93. minuti je na ovakvoj razini nedopustiv“, objasnio je Kek. Elezova greška, ma koliko god katastrofalna bila, samo je posljedica pritiska na koji je Rijeka pristala u drugom poluvremenu. Bilo to povlačenje pred gol plansko – zbog pokušaja kontre; instinktivno – u cilju očuvanja rezultata; ili nužno – zbog manjka snage, poanta je kako je donijelo samo probleme.

S obzirom na to da ni u prvom poluvremenu iz vlastitog posjeda Olympiakos nije bio previše opasan – mnogo opasniji je bio u tranziciji po oduzetoj lopti nakon grešaka Eleza i Filipa Bradarića – nije bilo razloga za strah od njihovih mehanizama u pozicijskog igri na čitavoj širini terena. Međutim, ako te suparnik pusti da dođeš visoko i ti dovoljno dugo igraš pred suparničkim kaznenim prostorom, šanse se počinju gomilati same od sebe.

Svemu je kumovao i Leonard Zuta, svojim zbilja nepotrebnim crvenim kartonom. U svim analizama, suparnički treneri redovito označe upravo njega kao najslabiju kariku Rijeke. Sam Kek je na kraju prošle sezone u bitnim utakmicama radio rošadu kojom bi zatvarao poziciju lijevog beka Vešovićem jer mu je bitnije bilo zakrpati obranu nego održati osovinu koju je Vešović na desnoj strani činio sa Stefanom Ristovskim.

Sam Zuta nije pao s kruške, jasno mu je što se događa i osjeća nepovjerenje. Logična nuspojava je manjak samopouzdanja, čime su greške poput onog sasvim nepotrebnog igranja rukom još mnogo vjerojatnije nego da vjeruje u vlastite sposobnosti. Međutim, ništa ne može opravdati stupidnost prvog žutog kartona koji je dobio bez ikakve potrebe i logike nogometne igre. Rezultat toga je bio da ionako previše pasivna Rijeka zadnjih desetak minuta nije mogla izvan svog kaznenog prostora. A kad je takav pritisak, greške poput Elezove se dogode.

Više nema bekova

S igračem više, Olympiakos je odigrao školski.

S dva igrača centralno u kaznenom prostoru opteretili su Rijekinu zadnju liniju, a krilne igrače su stavili na rub šesnaesterca, odakle mogu sudjelovati u završnici zatvarajući drugu stativu ili mogu formirati trokut na strani s bekovima, pomoću čega će stvoriti višak protiv Rijekine osovine bek-krilo. Ako se momčad s igračem manje prebaci na jednu stranu, ostavili su dva veznjaka da drže zonu pomoću kojih mogu izvanredno brzo i precizno prebaciti težište igre i prebrojiti obranu kao na rukometu. Jednostavan i klasičan plan protiv suparnika koji nema snage za prave agresivne izlaske. Na kraju ostaje samo pitanje egzekucije, a to su uspjeli u zadnjem času uz malu pomoć Eleza koju su dobrano isprovocirali dominantnim drugim poluvremenom.

„Ako mi budemo pravi, onda je na Rujevici sve moguće“, izjavio je Kek. „No, za takve stvari moramo bolje, puno bolje trčati. Čestitam Olympiakosu, a meni je žao što mi nismo bili pametniji i koncentriraniji.“

I opet je sasvim u pravu. Za pozitivni rezultat Rijeka mora bolje trčati. Ne više, jer je – usprkos desetak minuta igre s igračem manje – Olympiakos pretrčao svega kilometar i pol više, nego stvarno bolje. Uz pamet i koncentraciju, Rijeci je nedostajalo i malo hrabrosti, pozitivne sportske drskosti u kojoj trčanje nije da se pokrpa rupa, nego da se isprovocira suparnikova greška i da se iskoristi meki trbuh kojeg suparnik nudi.

Na kraju, Rijeka još uvijek ima aktivni rezultat i ozbiljne šanse za prolazak, za što je u velikoj mjeri zaslužan zbilja odlični Simon Sluga. Problem je što više nema bekova. Zuta je otpao, a Vešović još jednom dokazao da njegova agresivnost često zna biti itekako kontraproduktivna na iznimno osjetljivoj poziciji što se tiče iskakanja iz okvira i ispadanja u duelu. A možda i najbitnije, igrači moraju prelomiti u glavama kako ovakav Olympiakos zbilja nije neprelazan protivnik i kako šanse ovise o njima i tome da su „pravi“, kako kaže Kek. Ishod ovisi o njihovoj drskosti i tome kako će trčati. Ako će trčati samo da pokrpaju rupu, neće biti dovoljno.