Jučerašnji derbi na Mundobasketu čekao se s nestrpljenjem još od izvlačenja kuglica, ali nije završio kao što se očekivalo. U utakmici od iznimnoga značaja za nastavak natjecanja Španjolska je pobijedila Srbiju i osigurala si lagodnije četvrtfinale (Poljska) i vjerojatno izbjegavanje Amerikanaca sve do potencijalnog finala. Srbi su si ovim kiksom za vrat nakačili jako neugodnu Argentinu u četvrtfinalu; ako to prođu, slijede im još teža iskušenja.
Srbija je u dosadašnjem dijelu turnira izgledala zastrašujuće, dok je Španjolska bila prilično neuvjerljiva, ali ne tako davna iskustva mogla su nas upozoriti da to ništa ne mora značiti. Sjetimo se samo Eurobasketa 2015., kada su Srbi jednako dominantno odradili prvi dio natjecanja, pa potom igrali sve slabije i slabije do konačnog posrtanja protiv Litve u polufinalu, a Španjolci su tada jedva prošli skupinu da bi potom uhvatili ritam i redom sve pobijedili do kraja.
Tempiranje forme često je ključno za dvotjedna turnirska natjecanja, ali u slučaju reprezentacije Srbije nije samo to bio uzrok poraza. U dosadašnjem tijeku natjecanja nitko nije uspio iskoristiti slabosti momčadi Aleksandra Đorđevića i njene gotovo neprestane igre s dvije petice u reketu, ali to je bilo ili zbog prevelike ukupne razlike u kvaliteti (Angola, Filipini i Portoriko) ili zbog velikog visinskog deficita na centarskim pozicijama kakav muči Italiju. Španjolska je imala potrebno oruđe da po tom pitanju napravi ono što prethodni srpski suparnici nisu uspjeli i upravo to je i napravila.
Krajnje je vrijeme da Đorđević svog najkvalitetnijeg čovjeka na rosteru učini produktivnijim, a time i sretnijim
Naravno, Đorđević je očekivao da će takva igra biti primarna meta španjolske strategije, stoga je susret započeo u klasičnoj postavi s pravom četvorkom (Stefan Jović — Bogdan Bogdanović — Vladimir Lučić — Stefan Birčević — Nikola Milutinov), dok je Sergio Scariolo odgovorio s petorkom Ricky Rubio — Rudy Fernandez — Juancho Hernangomez — Pierre Oriola — Marc Gasol.
Ovdje dolazimo do problema koji sam već naveo u analizi srpskog kadra: Stefan Birčević (kao i Marko Simonović) kvalitetom nije na razini svojih suigrača i svaka njegova minuta protiv jačih suparnika može skupo koštati Srbiju. Scariolo ga je odredio kao primarnu metu španjolskih napada, dok je u obrani uspješno pokušavao usmjeriti loptu prema njemu. Birča je u svojih svega par minuta, doduše, pogodio tricu, ali je i izgubio loptu te mu je Oriola utrpao šest koševa za uvodno španjolsko vodstvo 6:4.
Đorđević ga brže-bolje vadi i stavlja Nikolu Jokića, pa dolazimo do standardne srpske postave s dvije petice. Scariolo se već nakon prvog primljenog koša odlučuje prilagođavati i umjesto Oriole stavlja centra Willyja Hernangomeza s Gasolom u reket. Za razliku od Srbije, Španjolska nije navikla tako igrati i zato je iskontrirana, pa Srbi vrlo lako grade prednost od sedam razlike do kraja prve četvrtine.
Teška kao nosač aviona
A onda je na scenu stupio Đorđević. Već je postavljanje Nemanje Bjelice na tricu uz Milutinova i Jokića u reketu bilo izazivanje sreće, a ono što je napravio potom izgledalo je izvan svake pameti.
Sada je vrijeme da se spomene događaj koji je prethodio utakmici. Na presici je jedan kineski novinar upitao Saleta kako misli spremiti momčad za Španjolsku, na što mu je ovaj odgovorio “Nadam se dobro”, a kada je novinar priupitao da spomene neke taktičke varijante, Đorđević mu je odvratio: “Nije vrijeme da pričam o taktici, a ti to ionako ne bi razumio, to je vrlo komplicirano”. Isprva sam pomislio da je Đorđević bio bezrazložno bahat i bezobrazan prema novinaru i domaćinima općenito, ali sada vidim da je samo bio realan. Naime, malo tko iz košarkaškog svijeta može razumjeti ideju da se u istu petorku uvrste Bjelica, Jokić i Boban Marjanović, i to protiv Španjolske.
Srbija je odjednom postala teška kao nosač aviona, a kada je Scariolo konačno izvadio Gasola i stavio Victora Clavera na četvorku, Španjolci su se na račun brzinskog hendikepa spomenutog trojca u minutu i pol vratili u egal. Pomoglo je i što je na jedinicu došao Sergio Llull umjesto Rubija, koji je dosta usporavao igru.
Akcija iz 11. minute sjajno oslikava kako je Scariolo razgolitio sve slabosti takve postave: Llull dribla loptu blizu polovice terena držeći svog čuvara daleko, zatim Pau Ribas protrčava u suprotni korner odvlačeći i Marka Gudurića, stoga na čitavoj desnoj strani napada ostaju samo Claver i Rudy s Jokićem i Bjelicom. Claver postavlja blok Rudyju za šut, znatno sporiji Bjelica zapinje u njemu, a Jokić ni ne pomišlja da istrči na perimetar i preuzme, stoga Fernandez neometan prima loptu od Llulla i para mrežicu.
Stvari su postale još gore pošto je počela djelovati španjolska zona 3-2 u obrani, pa Đorđević konačno reagira vadeći Bobija i spuštajući Bjelicu na četvorku. Dakle, to je nedvojbeno najjača postava u reketu koju Srbija ima, a paradoksalno je da smo je dosad u prvenstvu vrlo rijetko imali priliku vidjeti na djelu, što je posljedica prekrcanosti kadra peticama. Nije dugo ni sada potrajala, budući da je nakon dvije minute Bjelicu zamijenio Miroslav Raduljica, pa je Španjolska nastavila graditi prednost na isti način.
Španjolci dobili i skok
Sve je jasnije da ovakav sustav igre dovodi Jokića u velike frustracije.
Vrlo je često izravni krivac za primljene koševe, a na drugoj strani parketa je više u ulozi point forwarda nego egzekutora, što je naoko superkul, ali je čovjeku očito dopizdilo budući da je ničim izazvan krenuo pumpati leđnu tehniku sedam metara od obruča i, naravno, izgubio loptu te napravio nesportsku. U kombinaciji s tehničkom nakon izljeva bijesa zbog sudačke pogreške u drugom poluvremenu, to je značilo isključenje.
Španjolska se tijekom druge i treće četvrtine raspucala s vanjskih pozicija, što je razvuklo srpsku obranu koja je odlučila riskirati na Rubijevu šutu, ali ta se kocka nije isplatila budući da je stavio dvije trice i ukupno 19 poena. S druge strane, Španjolci su koristili istu taktiku s Jovićem, ali srpski plej nije iskoristio slobodni prostor (0/3 trice). Zapravo, izuzev Bogdanovića, podbacili su svi iz vanjske linije, zbog čega je Srbija potonula na -21 sredinom treće četvrtine.
Nakon inicijalno kaotičnog perioda nakon Jokićeva isključenja, konačno su se Đorđevićevi momci sabrali s Vasilijem Micićem na jedinici i Raduljicom kao jedinim pravim centrom, ali bilo je prekasno — Španjolci nisu momčad koja će prosuti 20-ak razlike protiv ikoga; rutinski su meč priveli kraju. O nervozi Srba najbolje govori podatak da su trice šutirali 15,8 posto (3/19), dok su u prethodna četiri meča bili na 47,4 posto (45/95). Tako to zna biti kada se igra duže vrijeme u egalu i zaostatku. Đorđević nije imao odgovor na Scariolove konstantne varijacije u obrani — malo čovjek, malo zona, pa malo kombinirana obrana — dok na drugoj strani parketa nije imao dovoljno brzine da zaustavi španjolske najezde, a kao utjehu nije dobio ni prednost u skoku (35>33 za Španjolce).
Argentina može igrati još brže od Španjolske, stoga je krajnje vrijeme da Sale svog najkvalitetnijeg čovjeka na rosteru učini produktivnijim, a time i sretnijim, jer, kako smo vidjeli, Bogdanovićev sjajni šuterski učinak (26 poena) nije dovoljan protiv reprezentacija najviše klase. Jokić mora više vremena provoditi na petici pa makar po cijenu maksimalnog sužavanja rotacije.
A Španjolci? Znate njih kada nanjuše krv… Počeli su tromo, ali sada im se podiglo samopouzdanje i posložio fini raspored, stoga im slobodno već sada možete još jednu medalju objesiti oko vrata.
