Thomas Tuchel bio je vidljivo iziritiran nakon što je Chelsea prije desetak dana izgubio utakmicu u Southamptonu: “Krenuli smo dobro, radili smo ono što želimo sve dok nismo primili gol. Odmah nakon toga smo se počeli mučiti”, rekao je. “Nisam siguran je li zabrinutost prava riječ, ali ovo nam je drugi poraz ove sezone i nimalo mi se ne sviđa to što ne treba puno da bi nas se pobijedilo. Mekana, mekana, mekana obrana. Ne pokazujemo superiornost prema suparniku. Nema potrebe da dopuštamo udarce kakve smo dopustili. Moramo otvrdnuti kao momčadi i pokazati drugačiji mentalitet, borbeniji.”
Treneri rijetko kada, bez obzira na to koliko su stvarno živčani, budu potpuno iskreni kada daju izjave. Obično to bude samo serija fraza koje su plod PR treninga koji prođu čim potpišu za veliki klub, ali Tuchel je bio toliko gurnut preko ruba da je sve probleme koje Chelsea ima sažeo u jednu jedinu rečenicu: suparnik ne treba pokazati puno da bi pobijedio Chelsea.
To ne znači da Dinamo na otvaranju Lige prvaka nije pokazao puno.
Dapače, odigrao je utakmicu s jasnim planom i egzekucijom koja je tražila ogromnu koncentraciju te funkcioniranje na rubu savršenstva. To samo znači da je Ante Čačić shvatio gdje je meki trbuh Chelseajeve obrane i da je znao kako ima oružja kojima ga može efikasno napasti, a onda nije ni trebao dodatne taktičke manevre. Sve što je trebao bilo je forsirati spoj Brune Petkovića i Mislava Oršića, a to je ono na što je Dinamova igra u Europi naslonjena već četiri godine.
Lopte su se pumpale prema Petković s ciljem da se poklopi situacija u kojoj će on dobiti duel s onom da Oršić napada dubinu. Točno to se dogodilo
Čačić se odlučio za recept koji je Nenad Bjelica koristio na utakmici protiv Atalante, a kasnije su varijacijama tog recepta pribjegavali i ostali treneri u svim velikim utakmicama koje je Dinamo igrao u protekle četiri sezone. Čačić nije bio iznimka. Promijenio je formaciju u 3-5-2, s Josipom Mišićem i aktivno postavljenim bočnim stoperima zaštitio prostor između linija, a naprijed je ostavio Petkovića i usko postavljenog Oršića kao napadački tandem.
Wesley Fofana je plaćen 80 milijuna eura, ali je dosad odigrao samo jednu utakmicu za Chelsea. Kalidou Koulibaly je odigrao nešto više, ali svaka minuta koju je dosad odigrao za Chelsea bila je uz Thiaga Silvu, koji je ostao u Londonu. Fofani, Koulibalyju i Césaru Azpilicueti je ovo bila prva zajednička utakmica, a Petković i Oršić su prije Chelseaja odradili 157 utakmica u kojima su bili zajedno na travnjaku. Odmah je bilo jasno kako Dinamova šansa leži u činjenici da se ova trojica tek navikavaju jedni na druge, a Petković i Oršić se poznaju toliko da nalaze jedan drugoga i zatvorenih očiju.
Petkovićev rekord
Upravo je na tome Čačić gradio Dinamovu igru; sve što je trebalo napraviti bilo je spojiti Petkovićev dobiveni duel i Oršićevo utrčavanje u prostor iza leđa zadnje linije. To je najveća Dinamova snaga. Petković je natprosječno jak u duelu čak i na ovoj elitnoj razini, a Oršić je natprosječno brz i njihova kombinacija se savršeno poklapala s mekim trbuhom o kojem je Tuchel pričao nakon poraza od Southamptona. Ne trebate izvoditi komplicirane taktičke manevre da biste naudili Chelseaju, koji je još u procesu preslagivanja. Dovoljno je znati što radite i tu jednostavnu stvar raditi dobro, a Petković i Oršić itekako dobro funkcioniraju u tandemu. Čačiću je ostalo samo forsirati taj mehanizam.
U proteklih sedam sezona Lige prvaka, za koje Opta ima detaljne podatke, nijedan se igrač nije našao u više od 36 duela na utakmici — računajući i knockout fazu natjecanja u kojoj se svako toliko odigra po 120 minuta. Čisto da bismo dobili okvir koliko je zapravo 30+ duela na jednoj utakmici, recimo da je neki okvirni prosjek duela koje prosječan igrač napravi na utakmici negdje između pet i devet duela; ovisno o poziciji, razini natjecanja i stilu igre momčadi. Konkretno, u finalu Lige prvaka između Liverpoola i Real Madrida nastupilo je ukupno 28 igrača, a bilo je ravno 100 duela. Petković je protiv Chelseaja imao 45 duela i to je najbolja ilustracija toga koliko je Dinamo bio fokusiran na plan.
Imao je Petković već dovoljno sličnih utakmica. Recimo, u onih 4:0 protiv Atalante u Zagrebu, što je postala tema čije su varijacije koristili svi Dinamovi treneri od samog Bjelice do Čačića, Petković se našao u 30 duela, što je već abnormalno visoka brojka. Protiv Chelseaja je to još dodatno naraslo, i to ne za malo; Petković je imao za četvrtinu veći broj duela od dojučerašnjeg rekorda.
Na kraju krajeva, još dok je igrao u Serie B, Petković je bio jedan od trojice najboljih igrača po broju duela, bez obzira na to što se konstantno hrvao sa stoperima u duboko postavljenim zonama, a to je, u pravilu, negativni kontekst za napadača. Koliko je bio dominantan najbolje ilustrira to da je za Trapani zabio samo tri gola, ali je svejedno bio prvi izbor za napadača. Snaga koju ima u duelima s obrambenim igračima naprosto daje novu dimenziju momčadi. Čak i kada nije u formi, Petković svejedno ima preko 190 centimetara i odlično podnosi duel, tako da je često dovoljno napucati loptu blizu njega i on će je zadržati.
To je bio jedini plan koji je Dinamo imao i njega se fanatično držao, uvjeren da će jednom proći. U fazi obrane Oršić se dodatno spuštao kako bi Dinamo u formaciji 5-4-1 imao bolju kontrolu bočnih pozicija i kako bi pokušao ograničiti utjecaj koji donosi Reece James, a u fazi napada je bila jednosmjerna ulica: Dinamo je imao 32 posto posjeda lopte jer se napadi nisu ni pokušali graditi; gotovo sve osvojene lopte išle su okomito na Petkovića.
Dinamo je vjerovao i nije paničario
Kada se podvuče crta, Petković je protiv Chelseaja izgubio 30 duela. To je donekle očekivano jer je volumen akcija koji je išao na Petkovića bio enorman, a s druge strane su bili Fofana i Koulibaly koje je Chelsea ovog ljeta platio 120 milijuna eura i koji nisu bezveznjaci. Međutim, Dinamov se plan nije bazirao na tome da Petković osvoji svaki duel. Lopte su se pumpale prema njemu s ciljem da se poklopi situacija u kojoj će on dobiti duel s onom da Oršić napada dubinu. Točno to se dogodilo u 13. minuti.
Robert Ljubičić je prihvatio jedno loše dodavanje koje je Raheem Sterling pokušao prebaciti na suprotno krilo, drugim dodirom je poslao okomitu loptu na Petkovića, a on je ušao u duel s Koulibalyjem još debelo na svojoj polovici. Koulibaly nije dovoljno blizu da mu zasmeta već pri odrazu s tla, Petković je spusio loptu Oršiću koji je istrčao iz obrane i odjednom je ispred sebe imao 70 metara brisanog prostora.
To su uvjeti s kojima se Oršić susreće u Europi. U HNL-u nitko protiv Dinama neće staviti zadnju liniju na centar niti će ostaviti prostor koji je ostavio Chelsea, a prije njega Tottenham, Sevilla ili Atalanta. To je ono na što je Čačić računao — da će Oršić barem jednom ostati u situaciji da u kontri napada suparničku polovicu i da se ispred njega nalazi 50 ili više metara praznog prostora. To je naprosto idealna situacija za Oršića i to je ono na što je Čačić ciljao: sinkronizirati Petkovićev osvojeni duel s Oršićevim utrčavanjem u prostor.
Dinamo je to dočekao to već na otvaranju utakmice i u ostatku se bilo potrebno obraniti od momčadi koja je višestruko skuplja od njegove. Tu je do izražaja došao drugi najveći problem kojeg Tuchel ima. Osim toga što je obrana tek u fazi privikavanja i suparnici ne moraju napraviti ništa posebno da joj stvore probleme, Chelsea i dalje nema napadača.
Timo Werner i Romelu Lukaku masno su plaćeni kako bi zabijali golove, ali su obojica ovog ljeta otpisana i Tuchel je još uvijek bez klasične devetke. Pierre-Emerick Aubameyang je doveden kao privremena zakrpa i u Maksimiru je debitirao u novom dresu, ali čeka ga još puno uigravanja sa suigračima i učenja međusobnih navika kako bi se sinkronizirali do te mjere da mogu rješavati ovakve utakmice.
Dinamo je stavio Mišića kako bi kontrolirao prostor između linija, spustio je obranu duboko i uvijek je imao dovoljno ljudi između lopte i vlastitog gola, a najvažnija stvar u držanju rezultata bilo je to da nije paničario. Nekoliko puta su Ljubičić ili Sadegh Moharrami imali lopte na rubu gol linije koje su gradili i nisu željeli pristati na nabijanje u korner ili u aut. Riskirali su i bili su pod pritiskom objektivno kvalitetnijih igrača, ali svaki su put u takvim situacijama uspješno prebacili težište igre daleko od vlastitog gola i nisu dopustili Chelseaju da nastavi stezati obruč.
“Ova je ekipa naučila igrati ovakve utakmice”, izjavio je kapetan Arijan Ademi nakon pobjede. “Puno više samopouzdanja imamo, puno više izlazimo s mišlju da ćemo ih pobijediti. To se vidi na terenu.”
I vidjelo se. Dinamo je imao jasan plan za napad. Čačić se oslonio na jednostavan mehanizam između Petkovića i Oršića koji se dovoljno puta pokazao efikasnim na najvišoj razini. Ostatak utakmice bilo je držanje koncentracije i kontroliranje Chelseajevih napada, a da bi se to napravilo bilo je potrebno vjerovati da je pobjeda moguća.
To je Dinamo napravio. Ovo je momčad koja je od one Atalante naučila igrati ovakve utakmice i kojoj su suparnici poput Chelseaja postali rutina. Dinamo u takvim utakmicama nije favorit, ali može igrati i zna da ima svoje adute koji mu daju šansu, a iz tog samopouzdanja dolaze ovakve pobjede.
