Nakon gola Dinamo nije bio dominantan niti je prijetio razbijanjem suparnika koji je bio u zaostatku, ali je, u punom smislu te riječi, kontrolirao utakmicu i suparnika koji jednostavno nije mogao doći u prave pozicije. Gol kojim je Izet Hajrović donio prednost Dinamu značio je da se utakmica nastavlja u uvjetima koji puno više odgovaraju onome što je Nenad Bjelica zasad naučio svoju momčad. Disciplinirana i vrlo kompaktna zonska obrana koju je Dinamo već demonstrirao ove sezone bila je kombinirana s efikasnim i prilično agresivnim okidačima za presing. Takav već rutinirani pristup pretvorio je posjed koji su Young Boysi imali u jalovo dodavanje u kojem je Dinamo vrlo lagano dolazio do cilja čuvanja rezultata. Dinamo je držao dobar ritam, fizički je odlično parirao suparniku i nije se uvlačio u krilo vrataru Danijelu Zagorcu. Ukratko, Bjelica je mogao biti sasvim zadovoljan razvojem događaja i načinom na koji Dinamo kontrolira događanja na terenu.

A onda se dogodilo nešto što je izvan kontrole i što je potpuno poremetilo plan igre. Ključni trenutak utakmice vjerojatno nije bio penal koji je skrivio Marin Leovac, niti ulazak Rogera Assaléa koji je bez konkurencije najbolji igrač Young Boysa, nego izlazak Arijana Ademija zbog ozljede.

Polako i neprimjetno, Dinamo je prepuštao metar po metar prostora

Već je utakmica protiv Hapoela demonstrirala kolika je Ademijeva vrijednost za plan igre koji Bjelica forsira. Ne samo da je ključni igrač u davanju agresivnosti prema lopti, nego je nevjerojatno važna karika u postavljanju igre i korekciji pogrešaka koje rade njegovi suigrači, a upravo su njegovi ulasci iz drugog plana najopasnije sistemsko rješenje koje Dinamo ima u fazi napada. Utakmica protiv Young Boysa je samo potencirala njegovu važnost. Bez sistemski ključnog kotačića u obrambenim mehanizmima, ali i bez karakternog vođe na terenu, Dinamo se povlačio prema Zagorcu. Polako i neprimjetno, ali opet konstantno, Dinamo je prepuštao metar po metar prostora. A bez Ademija je bilo iznimno teško krpati nastale rupe.

Napad je još uvijek improvizacija

Ivan Šunjić je prošle sezone odigrao sjajnu sezonu u Lokomotivi, kapetanski je vodio momčad i sigurno se nameće kao jedna od ozbiljnih opcija za budućnost. Međutim, još uvijek ne može Bjelici dati ono što ima u Ademiju.

U ovoj situaciji je Šunjić daleko od glavnog krivca. Prostor između dvojice stopera je golem jer Emir Dilaver prati igrača široko. Istovremeno, sredina je otvorena jer su obojica centralnih veznjaka iskakala na bočnu poziciju. U selidbi stopera i veznih igrača svoju ulogu gubi Leovac kao bočni igrač jer niti može preuzeti napadača, niti može igrati prema krilnom igraču. Međutim, Šunjić ne prepoznaje situaciju.

Djibril Sow prilazi u poziciju u kojoj može mirno primiti loptu i onda ili napasti cenralnu zonu u kojoj ga čeka samo Šunjić na velikom brisanom prostoru, ili može prebaciti loptu na drugo krilo za izolaciju Miralemu Sulejmaniju. Bez stopera koji može ući u korekciju, to je strašno opasna situacija u kojoj bi se od Ademija očekivalo da reagira mnogo prije i bude aktivniji nego što je to bio Šunjić.

A kad nema takve čvrstine i pravovremenosti u sredini, onda je logično očekivati da Young Boysi počnu preuzimati konce igre u svoje ruke, a to je nešto što si Dinamo nije mogao dopustiti jer je time do izražaja došla razlika u fizičkoj snazi i brzini koja je bila na strani Švicaraca, posebno nakon što se Dinamo ispuhao u prvom dijelu.

Ni loša partija koju je pružio Dani Olmo s tek 20 točnih dodavanja u 90 minuta nogometa i tek tri osvojena duela nije pomogla, ali tek se nakon što je Dinamo upao u rezultatski zaostatak vidjelo da je pred Bjelicom veliki posao. Obrambena faza igre štima i Dinamo izgleda europski ozbiljno i kompaktno, posebno kad je Ademi na raspolaganju. Međutim, faza napada je još nedorečena.

Bez strukture igre Dinamo je pokušao nešto napraviti na incident, na slučajnost i odbijenu loptu, a to nije nešto čemu bi trener trebao težiti. Više od 10 minuta do kraja, računajući i sudačku nadoknadu, Dinamo nema vezni red ni ideju kako kroz kombinatoriku razbiti zonu 4-4-2 Young Boysa i sasvim olakšava branjenje jednog sasvim obećavajućeg posjeda. I tu se vidi koliko Dinamu nedostaju napadački sustavi igre, jednako kao što se u prvom poluvremenu kroz kontrolu utakmice vidjelo koliko su dobri obrambeni mehanizmi.

U tom kontekstu, puno bolji dio mozaika za hvatanje rezultata u ovoj fazi razvoja ideje trenera Bjelice ispada Mario Budimir nego Mario Gavranović, koji je neosporno bolji igrač. No, Budimirova sposobnost da odigra leđima, dobije duel i posluži kao mantinela puno je veći kapital u ekipi koja se oslanja na improvizaciju u napadu.

Liga prvaka je bila prilično blizu Maksimira. Dijelom zbog stvari koje se nisu mogle kontrolirati, a dijelom zbog loše strukture u posjedu lopte, Dinamo i trener Bjelica će se ipak morati zadovoljiti utješnom nagradom. I onom financijskom i onom sportskom, jer niti Europska liga daje tako izdašan fond novčanih nagrada niti su suparnici tako atraktivni.

Međutim, ako se sjetimo kako je Dinamo izgledao prije nekoliko mjeseci, i ta utješna nagrada je premija.