Oni napad grade na brzini, fantastičnoj okomitosti i intenzitetu igre. Time su stvarali velike probleme Cityju, koji je tražio izgradnju napada kroz izlaske od vratara. Presing se zasnivao na unaprijed pripremljenoj zamci: okidač je bila situacija u kojoj bi lopta došla do bočnog igrača, a zadatak napadača bi bio markirati stopere, blokirati prolaz kroz sredinu i iznuditi povratak lopte vrataru na riskantno dodavanje. Willy Caballero je imao nekoliko pogrešnih dodavanja, a iz jednog takvog pao je i prvi gol Monaca.

Leonardo Jardim je odlično pripremio utakmicu. Detektirao je da je zadnja linija velika slabost Cityja i dizajnirao je kretanja koja donekle odstupaju od onoga što Monaco uobičajeno igra.

Inače jedan od napadača u pravilu vrši spuštanje prema lopti, u prostor između linija, dok drugi napada dubinu iza zadnje linije. Ovdje su u Monacu odlučili koristiti ono što im je suparnik pružio: oba napadača odlaze široko, s vanjske strane stopera, napasti zone koje ostaju iza njihovih leđa. Kroz čitavu je utakmicu Monaco iskorištavao te kanale i kroz njih je radio najviše problema suparniku koji nije mogao kvalitetno odgovoriti.

Bočni su igrači, osim u presingu i u defenzivnoj tranziciji, bili Cityjev problem i u postavljenom napadu. Fernandinho se uvlačio s lijevog boka u sredinu, dok je Bacary Sagna odlazio visoko. Krilni igrači bili su postavljeni široko, dok su David Silva i Kevin de Bruyne bili previsoko i daleko od lopte. A onda je Monaco lagano kontrolirao Cityjeve opcije u izgradnji napada.

Dva napadača su usko, ne idu u presing kad za to ne postoje uvjeti, nego blokiraju dodavanje kroz sredinu. Krila preuzimaju Sagnu i Fernandinha, a Yaya Touré je isključen iz igre. City veći dio utakmice nije imao nikakvu kontrolu nad prostorom, nije uspijevao tražiti prilike kroz kontinuirani posjed, a svi viškovi koje je napravio došli su kroz fantastičnu individualnu igru Leroyja Sanéa i Raheema Sterlinga.

Pep Guardiola zatim radi izmjenu koja je promijenila sve.

Izmjena je prije svega bila taktička, a tek onda kadrovska. Pablo Zabaleta je ušao umjesto Fernandinha, a Sagna je promijenio stranu i prešao na lijevog beka. Ključ je bio u tome da je City povlačenjem Touréa dobio sasvim drugačiju strukturu u izgradnji napada. Silva i De Bruyne dolazili su bliže po loptu, dva Monacova napadača više nisu mogla blokirati centralnu zonu jer ih se lako zaobilazilo pomoću bočnih stopera. Bekovi su odjednom od velikog utega za igru Manchester Cityja postali snaga, jer su svojim kretanjem stvarali višak. I to sasvim neovisno od toga otišli u sredinu ili visoko uz aut liniju po spuštanju Silve i De Bruynea. A ulaskom Sterlinga i Sanéa prema sredini, donosili su brojčanu prednost i lomili Monacovu strukturu markiranja krilnim igračima.

Odjednom, jednostavnom taktičkom promjenom koja je naizgled izvan logike – jer kako igrač više u zadnjoj liniji može dati više rješenja prema naprijed – City je proigrao. Riješeni su problemi strukture u posjedu, s loptom su odjednom imali mnogo više opcija, a i po izgubljenoj lopti mnogo su lakše kontrolirali protivnika koji nije imao slobodne koridore koje je prije toga napadao. Stoper viška Cityju je dao priliku da u zadnjih 20 minuta zabije tri gola i potpuno okrene utakmicu.

Monaco ide doma s dva gola zaostatka koja sasvim sigurno nije zaslužio.

Danijel Subašić je odigrao lošu utakmicu, Kamil Glik katastrofalnu, a primili su dva gola iz prekida. Pružili su sjajnu utakmicu, stvorili više šansi i imali više udaraca, pokazali stil i sjajnim golom Radamela Falcaa i savršenom minijaturom Bernarda Silve, ali su na kraju poraženi. Nekad nogomet jednostavno nije fer, ali za tri tjedna imaju šansu nadoknaditi razliku kod kuće. Trebat će im partija na gornjoj granici njihovih mogućnosti i još malo dodatne sreće, ali pokazali su kako dva gola zaista nisu previše za momčad koja je brza, okomita i nemilosrdna.