Naravno, bilo je tu ponešto i individualne briljantnosti i sav dojam utakmice mogao bi se svesti na samo dvije riječi — Mislav Oršić. Heroj utakmice zabio je tri gola, i to iz udaraca koji su zajedno nosili samo 0,72 očekivanih golova (xG)… Dinamov as s brojem 99 nije mogao pronaći bolju utakmicu da pokaže koliko je zapravo dobar igrač. Ne samo da je zabio sva tri gola i tako ispisao povijest, već je i bez toga bio jedan od najboljih na terenu. Uz sedam udaraca, od kojih su četiri završila unutar okvira gola, Oršić je također upisao i pet uspjelih driblinga te četiri uspješna defenzivna starta na loptu.

Iako je Dinamo izašao na teren u gotovo istom sastavu, stručni stožer je za uzvrat napravio nekoliko ključnih promjena, a najveća je bila u pristupu.

Možda je to stvarno bila razlika u mentalitetu, odnosno samom pristupu utakmici, ali Dinamo je svoj dio posla odradio besprijekorno dobro

Umjesto mnogo dubljeg bloka 4-1-4-1, Modre smo češće viđali u čistoj formaciji 4-4-2 koja se pomicala u 4-3-3 bez lopte i agresivno startala na suparnika. Momčad Damira Krznara branila u striktnom sustavu čovjek-na-čovjeka, ali mnogo agresivnije i na mnogo višoj liniji nego što je bio slučaju u prvom susretu. U Londonu se toga nismo nagledali, ali sinoć se Dinamo nije bojao podignuti zadnju liniju i tako gušiti suparnika u posjedu. Nije to uvijek rezultiralo uspjehom, ali inicijativa je svakako bila prisutna. Također valja spomenuti izlaske stopera koji su bili pravovremeni i čvrsti, a lopta se čistila prije nego što je uspjela stići do glavne mete.

Spursi su i dalje imali sličan plan napada — igru bi gradili preko dvojice pivota i stopera, ali ovaj put je Dinamo mnogo bolje krpao sve rupe. Harry Kane je i dalje imao veliku ulogu u prvoj fazi igre, spuštajući se duboko na teren kako bi preuzeo posjed i eventualno sudjelovao u kreaciji. Ipak, razlika je bila u tome što su se Dinamovi kotačići mnogo bolje pomicali u odnosu na igrača kojeg su morali pokrivati.

Brojčana prednost u prvoj fazi napada

Pa ipak, i dalje ostaje dojam da Spursi uistinu nisu pokazali mnogo. Mourinho, naravno, neće priznati da je u utakmicu ušao suviše opušteno, vjerojatno ne vjerujući u mogućnost kiksa, ali upravo to se dogodilo. Glavni cilj je uvijek bio pronaći Kanea, što se posebice vidjelo u završnim dijelovima utakmice kada je vremena ostajalo sve manje. Gotovo svaka duga lopta kretala je prema njemu, a kada je to slučaj, usprkos njegovoj nedvojbenoj kvaliteti takvi napadi postaju predvidljivi.

Eventualne rupe u strukturi Spursi su tražili u trenucima kada bi Modri bili primorani izaći u visoki presing. Osim spuštanja Kanea ili dugim zračnim loptama prema istoj meti, također su pokušavali kroz halfspace, što im je bio cilj i u prvom susretu. Lucas Moura napravio bi kretnju iznutra prema van i tako pokušavao odvlačiti svog čuvara i otvoriti prostor za Kanea ili Delea Allija da utrče u novonastalu rupu u strukturi.

Iako je Dinamo pokazao inicijativu, Spursi su i dalje većinski kontrolirali loptu. Dinamo je svoje prilike tražio kroz brzu tranzicijsku igru preko bokova. Tražilo se Oršića ili Luku Ivanušeca brzom kombinacijom kroz sredinu ili mijenjanjem strana i onda igranjem na brzinu i individualnu kvalitetu duž terena. Tako se veći dio prvog poluvremena sveo na kontraški nogomet domaće momčadi, ali kako je vrijeme odmicalo, šansi je bilo sve više.

No, valja spomenuti da je Dinamo pokazao neke novitete i hrabrost u produženom posjedu. Dominik Livaković i dalje bi preferirao duge lopte koje bi tražile Brunu Petkovića visoko na polovici Spursa, ali Modri su bili strpljivi i kreativni u izgradnji svojih napada.

Često bismo u prvoj fazi igre vidjeli barem trojicu ili čak četvoricu Dinamovih igrača koji bi nadjačali Spurse u omjeru četiri-na-dva ili tri-na-dva te tako lagano vršili progresiju prema sredini terena. Mourinho je u presing odlučio krenuti u formaciji 4-4-2, ali s jako puno prostora između prve dvije linije u toj strukturi.

Upravo je zbog toga Dinamo mogao dobro iskoristiti brojčanu prednost. Ta situacija u prvoj fazi napada omogućila je domaćima da kasnije šalju duge lopte prema krilima ili pak prema Petkoviću praktički neometano. Naravno, nije to uvijek bilo tako jednostavno kao na slici iznad, ali takva se situacija provlačila nekoliko puta kroz utakmicu.

Besprijekorno obavljen posao

Kako se Dinamo probijao prema zadnjoj trećini, vidjeli smo dvije izraženije sekvence.

Prva je bila interakcija između krilnih napadača, bekova te veznih igrača. Oršić i Ivanušec često bi se zabijali u sredinu s vanjskih pozicija, odvlačili svoje čuvare i time stvarali prostor za drugog čovjeka iz veznog reda. To bi ponekad bio bek koji bi pretrčavao duž linije igrališta ili, pak, veznjak iz dubine — baš kao što je to, primjerice, Lovro Majer iskoristio te tako u 50. minuti uposlio Petkovića za udarac na rubu kaznenog prostora koji je obrana na kraju blokirala.

Ona druga napadačka sekvenca koju moramo spomenuti bilo je spuštanje Petkovića u dubinu. Naravno, to nije neka revolucionarna taktika jer svi znamo da Petković ima snagu i kvalitetu primiti loptu leđima prema golu i s braničem odmah iza sebe ako je to potrebno. No, baš je tako počela brza tranzicija za drugi Oršićev pogodak, kada je Petković proslijedio loptu iz sredine prema krilu na desnu stranu.

Mourinho je mogao i možda morao predvidjeti sva oružja koja je Dinamo donio na teren, ali prave reakcije jednostavno nije bilo. Možda je to stvarno bila razlika u mentalitetu, odnosno samom pristupu utakmici, kao što je portugalski trener i sam pretpostavio nakon susreta, ali Dinamo je svoj dio posla odradio besprijekorno dobro.

Sad kad je Dinamo usprkos očekivanjima, pogotovo nakon prve utakmice, uspio proći ovako jakog suparnika — i to potpuno zasluženo, više se nema koga bojati. Što god i tko god došao u četvrtfinalu, imat će svoje šanse da još poboljša ovaj već ionako povijesni rezultat.