Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Pepa napustio Eros

Cityjev menadžer je porazom od Chelseaja izgubio više od samih bodova i šansi za naslov

Zadnja izmjena: 6. travnja 2017. Profimedia

U nogometu postoji sva sila mjerljivih stvari. Jasno je koliko je netko fizički spreman, možemo brojčano izraziti gotovo sve vezano uz igru s loptom, možemo promatrati taktiku i donositi zaključke, ali to nije cjelina nogometne utakmice. Postoji i onaj psihološki dio, koji se temelji na samopouzdanju i motivaciji, na grupnoj koheziji i individualnoj spremnosti, a o tome možemo samo nagađati. Međutim, to što ama baš nikako ne možemo pouzdano znati psihološki aspekt, ne znači da ga trebamo zanemariti.

Dapače, taj mentalitet lovca i lovine često bude presudan i za taktičke postavke.

Derbi kola odigran je na Stamford Bridgeu, a Manchester City je eventualnom pobjedom mogao zakomplicirati englesko prvenstvo. Za očekivati je da Chelsea postane lovina, barem na jednu utakmicu, da ih City stavi pod pritisak i pokuša uhvatiti zadnji vlak u borbi za prvenstvo. Ipak, situacija na vrhu ostaje prilično komforna za Chelsea, a Pep Guardiola je prvi put u trenerskoj karijeri izgubio dvije ligaške utakmice protiv istog suparnika u sezoni.

Antonio Conte je odlučio na teren poslati već karakterističnih 3-4-3. Zbog izostanaka je ipak malo morao doraditi standardnu postavu. Na klupi je ostavio Nemanju Matića, a umjesto njega je zaigrao Cesc Fàbregas, dok je César Azpilicueta s desnog stopera prebačen na poziciju desnog bočnog igrača, a priliku od prve minute dobio je Kurt Zouma. Victor Moses je zbog ozljede bio izvan kadra, tako da je ovakva prilagodba bila sasvim logična, Azpilicueta je idealan igrač za markiranje Leroya Sanéa, koji je počeo na lijevom krilu i nakon lošeg starta pokazao zašto je za njega plaćena onolika odšteta.

Manchester City se, s druge strane, postavio u 4-2-3-1, s time da su bazu veznog reda činili Fernandinho i Fabian Delph; Kevin de Bruyne se često s desnog krila ubacivao u sredinu ili se rotirao sa Sergiom Agüerom, koji se spuštao prema sredini.

Ako će Guardiola igrati onako kako igra Conte, onda pristaje biti lovina i ulazi na teren na kojemu se očito ne snalazi. A to zbilja nema smisla

Ako pogledamo kombinaciju Fernandinho-Delph, jasno je da s njima Guardiola teško može loviti na način na koji je navikao – posjedom lopte i kombinatorikom. Jednostavno, kombinacija ove zadnje linije i njih dvojice ne daje gotovo nikakvu opciju kontrole ritma utakmice ni kreacije u izgradnji napada. Ponovno je Conte mogao preuzeti ulogu lovca. Doduše, nije trebao ganjati rezultat, ali savršeno mu je odgovaralo čekati i vrebati grešku ekipe koja je unaprijed po sastavu i formaciji bila osuđena da bude lovina.

Jedini plan pao u vodu

City je praktički imao šest igrača koji su isključeni iz prave izgradnje napada i prijenosa lopte u napadačku trećinu. Naravno, taj im je pristup pružao defenzivnu sigurnost, lakše su branili kontre i uspješnije kontrolirali otvaranja koja je Chelsea radio, ali to se materijaliziralo na način da su imali samo jednu opciju za gradnju napada.

Sergio Agüero je opet rotirao s De Bruyneom, koji je također isključen iz izgradnje napada. Marcos Alonso ga preuzima i prati, dok s druge strane Sanéa prati Azpilicueta. N’Golo Kanté pokušava napraviti pritisak na loptu, a jedini način na koji City može napraviti nešto je preko genijalnog Davida Silve. On se učestalo uvlačio iza leđa Cesca Fàbregasa i iz prostora između linija tražio opcije za dodavanja. Cesc je iznimno fin igrač, odličan na lopti i jako ga je dobro imati, posebno kad po osvojenoj lopti treba poslati upotrebljivu loptu prema naprijed. Međutim, istodobno je i ogromna obrambena rupetina.

Upravo to je City pokušavao iskoristiti.

Antonio Conte to prepoznaje i već na poluvremenu povlači potez kojim će kompenzirati problem. Razmišlja reaktivno i vadi Zoumu, Pedra vraća na bočnu poziciju, Azpilicueta prelazi na stopersko mjesto, dok 3-4-3 pretvara u 5-4-1.

U ovakvoj formaciji Cesc je sasvim desno, pokriva prostor halfspacea, dok Kanté i Matić kontroliraju centralnu zonu i prostor među linijama kojeg Silva, De Bruyne i Agüero pokušavaju iskoristiti. Međutim, zbog manjka kreacije i drvenosti na lopti šest igrača u zadnjoj liniji i vezi, njih Chelsea iznimno lagano kontrolira.

S tim pada u vodu jedini plan koji je City imao za zabijanje gola; osim neke goleme greške kao što je bila ona Thibauta Courtoisa, do prave šanse nisu mogli nikako. To je dio igre u kojem Conte vrhunski pliva, u kojemu je stravično dobar. On će uvijek napraviti prave prilagodbe kojima će ograničiti suparnika i ostaviti ga bez organizirane prilike. Naizgled je u podređenoj poziciji, što pokazuje statistika šuteva, ali uvijek je lovac.

Pepov Eros i Thanatos

I upravo u tome i jest glavni problem kojeg City i Guardiola moraju analizirati. Na stranu stupidne izmjene u kojima vadi prve igrače sposobne kontrolirati utakmicu i dati dio kreacije, Guardiola je postao lovina. Postavio je ekipu reaktivno, traži mane protivničke momčadi koje pokušava iskoristiti na vrlo bazičan način. To je pomalo prejednostavno, ispod renomea Pepa Guardiole i plaće koja mu pripada. Zapravo, to je ono što mu dosad nikad nije bio prvi nagon niti njegova jača strana.

Prema Sigmundu Freudu, ljudi imaju životni nagon – Eros, te smrtni nagon – Thanatos. Eros je pozitivan, on stvara i budi vrijednost. S druge strane, autodestruktivnost je odraz našeg Thanatosa. Svijet funkcionira kroz projekciju, privlačimo ono što jesmo. Kod Pepa je kroz cijelu karijeru bio razvijen Eros, on je tražio igru i kreaciju, nije pristajao na kompromise. Bio je proaktivan i to ga je činilo najskupljim i najtraženijim trenerom na svijetu. Valjda samim time i najboljim.

Međutim, kad se prebaci i kad traži destrukciju i sigurnost u igri, onda je daleko od sve klase i utakmice može dobiti samo slučajno. Ako će igrati onako kako igra Conte, onda pristaje biti lovina i ulazi na teren na kojemu se očito ne snalazi.

A to zbilja nema smisla.

Ako traži način u kojem neće izgubiti i u kojem će racionalizirati priliku da ga Chelsea izbuši kontrama, onda gubi svoju posebnost i postaje kopija. Guardiola ne zna razmišljati kao Conte, postaviti se reaktivno i uvesti igrača koji će zatvoriti Silvu i kriznu zonu. Gledati Guardiolu koji umjesto Delpha vadi De Bruynea znači imati čovjeka kojem je sasvim jasno kako je lovina i kako nema ideju čime bi to promijenio. Jer protiv Contea se možda i može Thanatosom – ali ako ste Pep Guardiola, onda baš i ne.

Ne propusti top članke