Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je propala hrvatska košarka

I zašto je bivše igračke zvijezde ne mogu spasiti

Zadnja izmjena: 28. prosinca 2016. Sanjin Strukic/PIXSELL

Prije malo više od četiri godine u Muzeju Mimara održana je svečanost povodom dva desetljeća najvećeg reprezentativnog uspjeha hrvatske košarke. Radilo se, naravno, o osvajanju srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni, gdje je naša reprezentacija igrala u finalu s originalnim, Jordanovim Dream Teamom.

Na proslavu u Mimaru nije, međutim, došao baš ni jedan igrač sastava koji se  suprotstavio Amerikancima. Bio je to simbolični izraz dugogodišnjeg sukoba između veteranskih košarkaških zvijezda i Hrvatskog košarkaškog saveza, kojim je cijelo ovo stoljeće, do prije godinu i pol dana, bio vladao Danko Radić.

Reprezentativni veterani, nezadovoljni  stanjem u našoj košarci, započeli su akciju za preuzimanje HKS-a još 2005., kad je skupina igrača i trenera koja se nazvala Generacija 92 pokrenula širu lobističko-medijsko-političku akciju da bi preuzela Savez. Među istaknutim protagonistima te akcije bili su Dino Rađa, Stojko Vranković, Toni Kukoč, saborski zastupnik HDZ-a Franjo Arapović,  ali i Aco Petrović te Pero Skansi, koji je kasnije, u Milanovićevoj Vladi, postao doministar za sport.

Radilo  se, dakle, o nadstranačkoj i nadideološkoj operaciji koja je zaista željela dobro hrvatskoj košarci. Zanimljivo je, međutim, da  je Danka Radića, bivšeg košarkaškog suca iz Šibenika, žestoko branio Mirko Novosel, najuspješniji naš košarkaški trener uopće.

U svakom slučaju, akcija Generacije 92 doživjela je neuspjeh, dok je hrvatska košarka u proteklih desetak godina nastavila propadati.

Hrvatski klubovi zadnji su put donekle ravnopravno igrali u Euroligi dok je za Cibonu nastupao izvrsni Alan Anderson, dok u proteklih nekoliko godina ne postižu baš nikakve važnije rezultate u međunarodnoj konkurenciji. U regionalnom su natjecanju naši klubovi uglavnom inferiorni srpskima – izuzevši onu sezonu kad je Dario Šarić Ciboni donio dosta senzacionalni trijumf u ABA  ligi.

No, najgore je od svega što se hrvatska košarka svela na dva kluba, Cedevitu i Cibonu.

Split, trostruki europski šampion, danas je trećerazredni lokalni klub, dok se  Zadar, svojedobno klub s najboljom publikom u zemlji, uporno trudi dosegnuti takav Splitov status. Reprezentacija, kako znamo, nije osvojila niti jednu medalju ni na jednom natjecanju još od 1995. godine, tako da se ovogodišnji nastup na Olimpijskim igrama može smatrati priličnim uspjehom.

Ipak, 20 godina bez medalje?!?

O dubinski katastrofalnom stanju u našoj košarci svjedoči i činjenica da nijedan hrvatski klub već cijelo desetljeće nije uspio proizvesti playmakera koji bi bio kadar igrati za reprezentaciju. Ako kompletan  košarkaški pogon jedne zemlje nije sposoban odškolovati košarkaša koji igra na tehnički i taktički najkompleksnijoj poziciji u petorki, što to govori o radu tog pogona?

Pet razloga za pesimizam

Danko Radić preklani je napokon morao otići, da bi ove godine neki pripadnici Generacije 92 na čelu s Dinom Rađom i Stojkom Vrankovićem, koji je izabran za predsjednika Saveza, napokon preuzeli vlast u hrvatskoj košarci.

Čini se, nažalost, da se niti do njih ne može očekivati ništa dobro. Evo zašto.

Prvo, strateška polazišta i dosadašnji potezi Vrankovića i Rađe najblaže su rečeno začudni. Njih su dvojica skeptični prema regionalnoj ligi, premda je to jedino natjecanje u kojem naši klubovi mogu igrati donekle ozbiljnu košarku.

Drugo, Rađa i Vranković pobornici su odigravanja hrvatske košarkaške lige u punom formatu, što se pokazalo potpunom besmislicom. Naime, do ove su sezone hrvatski članovi regionalne lige igrali tek završnicu domaće košarkaške lige. Od ove sezone oni igraju kompletnu nacionalnu ligu, što je Cibonu i Cedevitu natjeralo da formiraju dva sastava, od kojih onaj slabiji igra niz nevažnih utakmica  protiv klubova koji naprosto financijski  i organizacijski ne mogu  podnijeti vrhunsko sportsko natjecanje.

Naivno je misliti da bi se košarka mogla oporaviti zbog toga što je vraćena košarkašima. Geslo ‘sport sportašima’ jedna je od najvećih sportskih predrasuda

Treće, novo vodstvo Hrvatskog košarkaškog saveza nije kadro imenovati novog izbornika, premda za devet mjeseci počinje Europsko košarkaško prvenstvo. Zanimljivo je  što Dino Rađa i Stojko Vranković nipošto ne žele da reprezentaciju i dalje vodi Aco Petrović, premda je baš Petrović zaslužan za solidan rezultat na Olimpijskim igrama i još zaslužniji za plasman na Igre, kojemu se malotko nadao.

Rađa i Vranković ne žele Petrovića, iako ga podržavaju Dario Šarić i Bojan Bogdanović, dva naša najvažnija reprezentativca.

Četvrto, momci koji su sada preuzeli vlast u hrvatskoj košarci veliki su ideološki protivnici angažiranja američkih igrača , što otvara dva pitanja: načelno i praktično. Načelno – ako Španjolska, sa svim silnim medaljama što ih je osvojila unatrag petnaestak godina, može angažirati strance poput Sergea Ibake i Nikole Mirotića, zašto Hrvatska, zemlja bez medalje, ne bi smjela angažirati strance? Praktično – tko će igrati playa u idućih nekoliko godina? Rok trajanja Roka Ukića bliži se isteku, a nema, ponovimo, baš ni jednog mladog playmakera koji bi bio kadar igrati vrhunsku međunarodnu košarku.

I peto, Stojko Vranković, novoizabrani predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, još će neko vrijeme živjeti u Sjedinjenim Državama. Uza svo poštovanje prema Vrankovićevim zaslugama za hrvatsku košarku, prihvatiti se zahtjevnog posla u Hrvatskoj, a živjeti u Americi, više je nego neozbiljno.

Košarka nema realne materijalne osnove

Zbog svih ovih razloga, treba pretpostaviti kako će se stanje u hrvatskoj košarci nastaviti pogoršavati.

Čak ni eventualni uspjeh reprezentacije na Europskom prvenstvu neće moći ni prikriti, a kamoli sanirati dubinu krize, jer je ta kriza prije svega financijske naravi. U Hrvatskoj zasad gotovo nitko nije zainteresiran financirati profesionalnu košarku, što se najbolje vidi na primjerima propasti Zadra i Splita.

Klubovi u Šibeniku ili Rijeci kadri su povremeno  dosegnuti kakvu-takvu poluprofesionalnu razinu, ali za iskorak prema stvarnim sportskim uspjesima uvijek nedostaje novca. Hrvatska košarka, zbog nepostojanja realne materijalne osnove, funkcionira na samo dva nivoa.

Ona funkcionira kao tvornica igrača, koji već vrlo mladi postaju suvlasništvo svojih  menadžera, pa onda menadžeri u potpunosti upravljaju njihovim karijerama, uključujući i odlučivanje o tome hoće li i pod kojim uvjetima određeni igrač nastupati za reprezentaciju.

Drugi nivo funkcioniranja košarkaške baze čine dva kluba, Cedevita i Cibona, koji opstaju isključivo zahvaljujući entuzijazmu i financijskoj snazi Emila Tedeschija, odnosno skupine obožavatelja košarke koja je izvukla Cibonu iz golemih dugova te joj omogućila da koliko-toliko normalno djeluje.

Zbog svega ovoga, prilično je naivno misliti da bi se hrvatska košarka mogla oporaviti zbog toga što je, evo, naposljetku vraćena košarkašima. Geslo ‘sport sportašima’ zapravo je jedna od najvećih sportskih predrasuda, koja je, valjda, nastala u odveć entuzijastičkim sportskim medijima.

Što je, primjerice, Michel Platini pokazao kao predsjednik UEFA-e, osim da je i sam vrh te organizacije duboko korumpiran? I kako se Davor Šuker ponaša kao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza?

Nasuprot tim primjerima, činjenica je da je NBA ligu, jedno od najprofesionalnijih natjecanja na svijetu, u vrijeme njene najveće ekspanzije vodio David Stern , pravnik  koji nikada nije igrao profesionalnu košarku.

Ne propusti top članke