Kako je PSG razbio Barçu

Blaugrana je troma i nemoćna. Mbappé je nezaustavljiv

Zadnja izmjena: 18. veljače 2021.

Prizor Kyliana Mbappéa kako trči pored nemoćnog Gerarda Piquéa dok ga ovaj grčevito hvata za dres u pokušaju da ga obori s nogu obišla je društvene mreže. Baš ta fotografija savršeno opisuje njihov jučerašnji dvoboj te dvoboj njihovih momčadi.

Piqué predstavlja Barceloninu jezgru koja je stara, spora i daleko od svojih najboljih dana dok je Mbappé budućnost koja joj polako bježi iz dosega. Mbappéu su samo 22 godine, a sinoć je u svega 64 dodira — 31 dodavanje između njih — zabilježio šest udaraca, od kojih su četiri išla u okvir gola, a čak tri zatresla mrežu Marc-Andréa ter Stegena. Mbappe je sad već redom u gostima u Ligi prvaka zabijao Barceloni, Real Madridu, Bayernu, Borussiji Dortmund, Manchester Unitedu, Manchester Cityju i Liverpoolu. Mbappé je tijekom svoje mlade karijere sudjelovao pri ukupno 41 pogotku u Ligi prvaka u samo 41 utakmici za PSG i Monaco te to napravio uz 24 pogotka i 17 asistencija.

No, protiv Barcelone je ipak imao malu pomoć — kako svoje ekipe, tako i suparničke.

Mauricio Pochettino odlučio je Mbappéa i Moisea Keana povući uže i tako ostaviti krila za Layvina Kurzawu i Alessandra Florenzija. Ideja je bila vrlo jednostavna na papiru, a vrlo uspješna u egzekuciji: Mbappé i Kean bi svojim kretnjama zaokupili pažnju Barceloninih stopera te tako osigurali svojim bekovima izolirani duel jedan-na-jedan sa suparničkim bočnim igračima.

Barcelonin je problem mnogo dublji od jednog trenera koji urla na igače s ruba igrališta, pa zvao se on Koeman, Valverde ili Guardiola

Prije početka utakmice glavno je pitanje bilo kako će se Barcelonina troma i spora zadnja linija nositi s energijom i brzinom u PSG-ovu napadu. Ronald Koeman odlučio je vratiti Piquéa u prvih 11 kako bi nekako vratio borbeni duh u palog diva. No, baš kao što je to slučaj i s njegovim partnerom Clémentom Lengletom, Piquéu nedostaje brzine u koraku i to se itekako osjetilo tijekom utakmice.

Barcelonina je obrana bila posložena u varijaciji 4-5-1 koja se mijenjala u 4-4-2 kada su veznjaci agresivnije izlazili na čovjeka u posjedu. To bi često činili u srednjem bloku te jedan po jedan izlazili iz obrambene strukture kako bi pritisnuli suparnika. Ako bi taj inicijalni pres bio probijen, a to je bilo često, Koeman bi svoja krila, u ovom slučaju Antoinea Griezmanna i Ousmanea Dembéléa, povukao skroz u zadnju liniju, stvarajući pritom neku vrstu formacije 5-4-1.

Nestabilni posjed

No, problem je bio baš u tom tranzicijskom periodu kada je Barcelona morala pokrpati rupe i vratiti se u kompaktnu jedinicu ispred svog vratara. PSG-ovi veznjaci bez prevelikih su poteškoća primali lopte između linija, okretali se i onda se dodavanjima ili samo nošenjem lopte kretali prema zadnjoj trećini.

Barcelonin presing bio je nešto agresivniji u prvom dijelu, ali bez prevelikih rezultata. Svaka lopta koja je prolazila prvu liniju otpora značila je čisti put do gola za PSG.

Marco Verratti i Leandro Paredes odigrali su nevjerojatnu utakmicu te je prvi sa 79 dodira, 90 posto točnih dodavanja i jednim ključnim pasom u potpunosti dominirao sredinom terena. Njegova asistencija za prvi pogodak Parižana opisuje kakvom lakoćom Talijan igra ovu igru.

Zanimljivo je način na koji su došli do prva dva gola. I jedna i druga sekvenca počinju s dugim dodavanjem prema krilima, gdje PSG ima osiguranu izolaciju za svoje bekove. S te pozicije Pochettinove trupe kreću prema sredini terena prije nego što ih domaćin uspjeva pokrpati. Rezultat je zapravo i vrlo lagan pristup suparničkom kaznenom prostoru. No, gosti su Barcelonu pobijedili u oba smjera i u oba slučaja je vezni red igrao ključnu ulogu.

“Duži posjed! Trčimo kao luđaci!”, urlao je Piqué dok su nevjerojatno brze suparničke snage radile krugove oko Barcelonine obrane. Naravno, Barcelonu su glave došli nespremnost u obrani i rupe koje nije uspjela pokrpati, ali momčad je također popustila u ključnom aspektu koji je jezgra njene stabilne igre — u posjedu lopte.

Još od slavnih dana s Pepom Guardiolom Barça se uvijek branila kroz dvije ključne stavke: brz i efikasan kontrapresing te obranu u posjedu, što znači da je kroz stabilnu fazu posjeda omogućavala dobru obrambenu tranziciju. Guardiola nikada nije bio poznat po odličnoj obrambenoj fazi igre, pa makar on i popularizirao “pravilo šest sekundi” koje nalaže kako će njegova momčad nakon svake izgubljene lopte manijakalno pokušati vratiti posjed unutar prvih šest sekundi; tek ako to ne uspije, vraća se u svoju ukalupljenu obrambenu strukturu. Jučer nečega takvog nije bilo, a sve to proizlazi iz nestabilnog posjeda lopte.

Pochettinov masterplan

Pa ipak, zasluge idu i Pochettinu koji je osmislio odličan plan kako zaustaviti Lea Messija i ekipu.

PSG se u fazi obrane povlačio u srednji blok 4-5-1 te nije agresivno prilazio Barceloninoj prvoj liniji. Cilj je bio zatvoriti sve kanale koji su vodili prema domaćim veznjacima, prvenstveno prema Sergiju Busquetsu. Taj je pristup dao dva značajna rezultata.

Prvi je bio taj da je Barceloni ugušen svaki pokušaj vertikalne progresije kroz sredinu terena te su tako Katalonci stjerani prema rubu igrališta. Druga stvar jednako je važna. Kompaktni srednji blok značio je da je Messi teško dolazio do lopte u svojoj ulozi lažne devetke te se Argentinac često morao izvlačiti duboko izvan druge linije kako bi uopće preuzeo posjed.

Naravno, to su ipak bili Barcelonini najbolji trenuci jer Messi je i dalje Messi i njegova nevjerojatna vertikalnost i gravitacija na lopti otvarali su prostor u drugim zonama na terenu. I njihov je cilj u principu bio jednostavan — izolacija Dembéléa ili Jordija Albe na bokovima ili pronalazak Pedrija, Griezmanna ili Frenkieja de Jonga između linija ili, što se mladog Nizozemca tiče, iza suparničke linije u punom trku. De Jong se podizao visoko i tražio eventualne rupe u PSG-ovoj strukturi kada god bi Messi bio u dubljoj poziciji na terenu. Tako je, naposljetku, i stvoren Barcelonin jedanaesterac uz De Jongovo dobro kretanje i nespretnu reakciju gostujućeg zadnjeg reda.

U nekoliko navrata se domaćin uspio probiti kroz more bijelih dresova i baš je tada Barcelona imala prilike šutirati po golu Keylora Navasa. Primjerice, Griezmannova kretnja prema lijevom halfspaceu značila je više slobode za Albu, a Messi bi onda odmah krenuo prema svom najdražem suigraču.

Sličnim principom služio se i PSG i to s mnogo više uspjeha, a glavna razlika bila je u veznom redu. Gosti su se fizički nametnuli te je, osim zatvaranja svih kanala, njihov presing bio podosta bolji od onog katalonskog. Ponekad bi ta struktura prešla u neku varijaciju između 4-2-3-1 i 4-3-3, pri čemu je Verratti imao slobodniju ulogu, a PSG se držao povišene pozicije koja je i dalje zadržavala sve osnove kompaktnosti, vertikalne i horizontalne.

Vjerojatno će Koeman biti taj kojeg će mase razapeti, baš kao što su to napravile i Quiqueu Setiénu i Ernestu Valverdeu prije njega. No, Barcelonin je problem mnogo dublji od jednog trenera koji urla na igače s ruba igrališta, pa zvao se on Koeman, Valverde ili Guardiola. Momčad je izrazito neuravnotežena i zato već godinama plaća. U ožujku na vlast dolazi novi predsjednik, vrlo vjerojatno staro lice Joana Laporte, i tada, uz novi početak i praznu stranicu novog poglavlja, Barcelona se možda može početi nadati. Dotad bi Katalonci mogli samo nastaviti padati sve dublje u rupu iz koje ih ni Messi više ne može spasiti.

S druge strane, PSG predvođen generacijskim talentom Mbappéom održao im je još jednu lekciju i sad već gleda dalje u natjecanje u kojem je lani ostao na pragu raja. Tko ga može zaustaviti?

Ne propusti top članke