Možda to i nije bjelodano jasno, ali od onog trenutka kad kroči na teren, Rafael Nadal pokušava nametnuti svoja pravila igre, odnosno ponešto sporiji ritam. Dok obavlja svoj ritual između poena, čupka se po stražnjici i ostalo, ili dok opsesivno namješta bočice na pauzi, logičnim se čini zaključiti da mu takvo što pomaže da ostane fokusiran i koncentriran samo na sljedeći poen i u tome sigurno ima istine.
Međutim, Rafa istovremeno nameće i taj svoj sporiji ritam igranja i kontrolira dinamiku meča — suparnici ga manje-više stalno moraju nešto čekati, a onda postoji i nešto veći rizik da eventualno razviju kakve ‘maligne’ misli i osjećaje. Možda se to toliko ne primjećuje, ali dok su suparnik i sudac već spremni za bacanje novčića, Rafa obično još namješta svoje bočice; dok nije uveden shot clock, između poena je uzimao nešto malo više od 26 sekundi, što je više i od Novaka Đokovića, a događa se i da ga onaj koji servira mora čekati dok ne odradi ritual i na reternu. Bilo da se radi o nečemu svjesnom i proračunatom, ili možda samo o nehotičnoj posljedici te duže pripreme, Nadal i na taj način uvlači suparnika u svoj mlin, samo da bi ga počeo nemilosrdno mljeti.
Pojam “ritam igre” je zapravo nešto što vrlo često čujemo pa samo ukratko o tome.
Primjerice, nekim igračima naprosto odgovara da ima više ritma i brzine u poenu, a onda i općenito u meču; uvjetno rečeno, oni vole jednolične poene. U kontekstu jučerašnjeg meča, postalo je jasno tamo negdje sredinom drugom seta da Đokoviću on ubrzano klizi iz ruku, dok se još, karikirajmo, nije ni pošteno zagrijao. Završio je s čak 52 neforsirane pogreške, Nadal ih je imao svega 14, a jedan od razloga za to, uz ono da je koncepcijski morao preuzeti više rizika, bio je upravo taj što se nije igralo u ritmu koji njemu odgovara. U nekim trenucima igralo se baš užasno sporo, s maksimalno dugom pauzom između poena; a ako bi fulao prvi servis, Rafi je bogami trebalo i 10 do 15 sekundi da udari drugi. Neke to možda i iritira, ali naprosto je tako.
Mnogi su sumnjali u Rafu, i što se dogodi? Čovjek osvoji naslov bez izgubljenog seta i još se u finalu na ovakav brutalni način obračuna s Đokovićem
Đokovića bi jedna stvar trebala posebno brinuti — već treći meč zaredom u finalu Grand Slama ima nekarakteristično loše periode u igri koji i traju duže nego što bi trebali. Teško je odgonetnuti zašto mu tako padne fokus, ali sad već možda možemo pričati o tome da nervoza ipak dopire do njega i da je ranjiviji nego što se to općenito misli. U finalu lanjskog Wimbledona poklonio je dva seta Rogeru Federeru i bio na rubu poraza, dok je i protiv Dominica Thiema na ovogodišnjem Australian Openu imao podulju krizu zbog koje je lagano mogao izgubiti meč; ovaj put nije bilo oprosta. Jednostavno, ne možete ući tako sporo i tromo u meč protiv Nadala na Roland Garrosu i očekivati pobjedu.
Naravno, pritom ne treba umanjivati Rafine zasluge — čovjek je bio bezgrešan u prva dva seta, napravio je samo šest neforsiranih, a do 4-1 u drugom setu njih samo tri. Uostalom, Rafa je dobro znao što radi na terenu i zašto to radi.
Umrtvljivanje Đokovića
Jedan od načina da razigrate Đokovića je taj da mu dajete dovoljno brzine u loptici kojom se on zapravo hrani, ali i da ga imate u pokretu cijelo vrijeme, da ga razvlačite po terenu – to jest da idete u otvoreniji dio terena, često i po paralelu, a što zbog svojih defenzivnih sposobnosti Nole može dobro vraćati, nerijetko i uz još neugodnije i veće kutove.
Jučer te brzine baš i nije bilo toliko, a Rafa nerijetko nije ni išao u otvoreniji dio terena, već je htio umrtviti Đokovića, učiniti ga statičnim i igrati u takvom, malo sporijem ritmu. Pogledajmo sljedeći poen — od 3:16 do 3:39 — koji puno toga kazuje o igri obojice.
Način na koji je Nadal ‘štopao’ brzinu bili su ovi spori i ponešto teški baloni, koje je slao većinom sa svog bekenda na Đokovićev bekend, a za promjenu ritma u poenu upotrebljavao je i slice, ali i da uvlači Đokovića u teren, zove ga na mrežu ili ga pak depozicionira i tjera da igra niske loptice, koje mu nisu baš omiljene. Također, u ovom poenu jako je bitno i to što vidimo da Rafa gotovo uopće ne pomiče Đokovića, odnosno drži ga samo na bekend strani, baš zato što ga ne želi razvlačiti i ulaziti u takvu dinamičniju izmjenu; osim toga, izbjegava s bekendom ući u cross-court izmjenu jer je tu Nole opet u prednosti i može ga bacati izvan terena.
Đokoviću je ‘izlaz’ iz poena tražio drop shotom koji je zapravo često upotrebljavao, ne samo u ovom meču, i ne samo on, već se drop pokazao kao jedan od najbitnijih alata u miksanju igre u ovim teškim, sporim i iscrpljujućim uvjetima. Također, vidimo da se Nole u poenu trudi izbjegavati Nadalov forhend, iako to tijekom meča nije bio takav problem; jednostavno, već duže vrijeme Noletov bekend jako dobro apsorbira Nadalov forhend, pogotovo na ovakvoj zemlji gdje se slabije hvata top spin, i veći je problem bio taj što je Rafa započinjao poene onako kako bi htio, tj. forhendom.
Inače, u meču je odigrano 26 posto poena s devet i više izmjena (od nula do četiri 43 posto, od pet do osam 31 posto); naravno, dinamika poena bila je različitija od ovog što smo izvukli, ali jedna je stvar ostala ista — Rafa nije toliko išao u otvoreniji dio terena, nije išao toliko po velike udarce, već je htio učiniti Noleta umrtvljenim i statičnim i držati ga što pasivnijim, uglavnom u bekend kutu.
Iako je možda prošlo ispod radara, jedan od bitnijih trenutaka dogodio se kod 4-0 u prvom setu. Nole je servirao, imao je 40-0, kad je drugi servis išao udariti kao prvi te napravio dvostruku pogrešku. Okej, očito se osjećao dovoljno sigurnim da to napravi, ali na koncu će ga Rafa i tada brejknuti i još više se razgoropaditi. A ako je i bilo nervoze kod Španjolca, ona je nakon početka meča vrlo brzo isparila.
Prilagodljivi Nadal
Treba reći da su uoči turnira mnogi sumnjali u Rafu.
Donekle je to bilo i s pravom, jer puno toga nije mu baš išlo u korist. Na turnir je došao sa samo tri zemljana meča, a što će reći i tri u šest mjeseci. Nikad manje nije igrao uoči Roland Garrosa, a onda je još i došao u uvjete koji mu stvarno nisu odgovarali i koji su znatno utjecali na to da se igra veći broj dužih i fizički isrcpljujućih poena. Koliko mu je sve to na prvu odgovaralo rekao je i poraz koji je doživio u Rimu od Diega Schwartzmana. Nije, dakle, imao baš ni samopouzdanja, a i Đoković je bio još žedniji krvi nakon one diskvafikacije na US Openu, te je imalo rezona biti skeptičan.
I što se na kraju dogodi? Čovjek osvoji naslov bez izgubljenog seta i još se u finalu na ovakav brutalni način obračuna s Đokovićem.
Tu činjenicu da se tako brzo i dobro prilagodio možemo opet povezati s načinom na koji ga je odgajao stric Toni Nadal. On je od malih nogu stvari činio težima za Rafu, a između ostalog su znali trenirati s praznim lopticama i na lošim terenima. U čisto igračkom ili pak tehničkom smislu, tjerati dijete da se bori s takvim glupostima zvuči pomalo besmisleno, pa i sadistički. Međutim, i Toni, a onda kasnije i sam Rafa, uvijek su stvari gledali malo šire — znali su da u tenisu, baš kao i u životu, štošta toga nije idealno, a Nadal se danas brzo prilagođava i prihvaća novu realnost, kakva god ona bila.
