Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je razotkriven Pep Guardiola

Analiziramo učinak trenerskog 'Mesije' nakon njegove prve engleske sezone

Zadnja izmjena: 8. lipnja 2017. Profimedia

We’ve got Pep Guardiola, now we’re gonna win everything! – bio je usklik oduševljenja mladog dječaka s kojim je sam Guardiola snimio reklamu za klub, koja je prije svega služila kao obećanje. I to ono obećanje kojim se htjelo upravo zaraziti navijače kluba (i one koji bi to možda htjeli postati) kako je sada doveden onaj trener koji garantira uspjeh, trofeje i dominantni stil igre.

Na kraju sezone, ništa se od toga nije dogodilo. City je u posljednjim kolima spašavao treće mjesto koje mu daje direktni plasman u Ligu prvaka, gdje je ove sezone bio poražen od Monaca u osmini finala, a zaustavljen je i u polufinalu FA Cupa protiv Arsenala. Osim Wolfsburga i Valencije, vjerojatno ne postoji klub koji je ove sezone odigrao toliko ispod razine očekivanja.

Dojam je kako su Građani u obje eliminacijske utakmice (kako protiv Monaca, tako i protiv Arsenala) vrlo lako mogli proći dalje, a protiv Arsenala su i oštećeni sudačkim odlukama. Ali na kraju, kada se podvlače crte i zbrajaju računi, nitko neće pitati za detalje i isprike.

A Pep Guardiola je, po prvi put u karijeri, spao upravo na to… Na isprike. Ako je doista tako, onda pitanje – je li razotkriven kao foler ili šarlatan – više niti ne djeluje kao samo pitanje za žutu štampu. Upravo ćemo na njega pokušati dati odgovor. Ali ne samo je li ili nije, nego i koliko…

Jesu li očekivanja bila realna?

Prije svake sezone, navijačima treba obećanje. Treba razlog zašto još jednom kupiti godišnje karte te popuniti stadion svakog vikenda. Sponzorima također treba obećanje, tj. dobar razlog zašto bi baš svoj brand vezali uz vaš. Zato je, naravno, uvijek bolje ponuditi više – pa ako se ostvari manje, uvijek se obećanje može prebaciti na novu sezonu. City je ponudio Guardiolu kao garanciju osvajanja trofeja, ali nije samo do njega.

U nogometu, osobito ligaškom, ali i kontinentalnom, najveći faktor korelacije s uspjehom je budžet za plaće. Razlog je jasan. Vi možete prepoznati talentiranog nogometaša i dovesti ga za malu odštetu (ili proizvesti nekog u vlastitoj akademiji), ali kad-tad ćete mu morati dati iznimno visoku plaću ako je iznimno dobar nogometaš. Baš su zato klubovi poput Ajaxa ili Lillea, veliki proizvođači talenta, osuđeni na stalnu prodaju. Ne mogu im dati niti približnu plaću kao oni koji dolaze po njih.

Graf 1: Prosječna plaća po igraču prve momčadi

Kako graf pokazuje, Cityjev budžet za plaće tek je zanemarivo manji od Unitedova, a još je samo Chelsea usporediv. To je vrlo jasan indikator kako bi i snaga momčadi trebala biti na razini one koja mora konkurirati za naslov. A kada imate najboljeg trenera (ili barem prodajete da imate), onda to uopće nije upitno. Dodatno, kada se pogleda europska ljestvica, u istom su rangu još samo Real Madrid i Barcelona, tako da je očekivanje europskog uspjeha nešto što također ne bi smjelo biti nerealno. „Imamo Pepa Guardiolu i sad ćemo osvojiti sve“ – ne čini se kao baš tako nerealan zahtjev iz te perspektive.

Dodatno, iako nisu bitni kao plaće, Cityjevi iznosi za transfere u posljednjih su pet godina (pogotovo kada se gleda koliko je igrača prodano) usporedivi uglavnom s Manchester Unitedom i PSG-om, iako su i drugi europski velikani (očekivano) u istom kvartu.

Graf 2: Potrošnja na transfere posljednjih 5 sezona

Ako se pogleda treća bitna stvar, a to je kultura kluba, riječ je o klubu koji je već navikao pobjeđivati, iako je prošla sezona bila nešto lošija. Prije toga, City je četiri sezone bio bilo prvak ili viceprvak te je ostvario od 70 do visokih 80 bodova. Nije, dakle, riječ o klubu koji je tek u izgradnji, nego je već neko vrijeme u vrhu engleskog nogometa.

Činilo se kako klub koji izgrađen arapskim novcem konačno postaje spreman za onaj konačni iskorak među elitu. To je samo trebao potvrditi Pep Guardiola…

Gdje je zapelo?

Znalo se da će prva sezona biti teška. Generacija koja je došla do dvije titule prvaka i dva puta bila viceprvak dobrim je dijelom zagazila u svoje tridesete (Yaya Toure, Gael Clichy, Pablo Zabaleta, Aleksandar Kolarov…), a dobar dio kadra (Fernando, Nicolas Otamendi, Fabian Delph…) ionako nije bio idealan za sustav kojeg se znalo da će forsirati Guardiola. Kao svojevrsni ‘kec na desetku’ došla je i rana ozljeda Vincenta Kompanyja, ali s obzirom na njegovu povijest, to treba začuditi jednako kao i činjenica da je Man City na kraju sezone imao najviše posjeda od svih momčadi Premier lige. Jer svima je poznat Pepov moto – nije bitno samo pobjeđivati, već i način kako se pobjeđuje.

On spada među najbolje jer može izgraditi dominantnu momčad ako mu se stvari poslože. Velika većina ne može niti tada

Vjerojatno je dosta pogrešaka napravljeno tijekom prijelaznog roka. Znalo se da je City prilično tanak u obrani, pogotovo na bekovskim pozicijama; sa starim, isluženim igračima, koji još nisu niti ‘Pep profil’ tip igrača. Doveden je John Stones (dakako, uz dodatnu maržu predviđenu za engleske igrače), koji se pokazao istim igračem kakav je bio u Evertonu; odlične fizikalije i dobra tehnika, ali mentalno fragilan i sklon pogreškama. On nije mogao nadoknaditi izostanak Kompanyja, a eksperiment s Kolarovom na stoperu imao je koncepcijski smisla, ali je zapravo bio i ostao potez hazardera, ako već ne očajnika.

Potreba za prostorom, za ostvarenjem identiteta i ‘tiki-taka’ stilom Pepova je najveća inspiracija i snaga. Ali kako to često biva, naša najveća vrlina (s druge strane novčića) postaje naša najveća slabost. Kako bi osigurao prvu i drugu fazu distribucije, Guardiola je doveo novog golmana, novog stopera te napravio nekoliko taktičkih rošada poput one s Kolarovom. Ništa se nije pokazalo kao osobit uspjeh, a navijače je i dodatno zažuljao pogreškama skloni Claudio Bravo, koji je zamijenio miljenika tribina Joea Harta.

Kad ti je suđeno…

Kad ti je suđeno da si j..en, onda i gaće same padnu – odlična je narodna mudrost koja se dobrim dijelom može primijeniti na ono što se dogodilo Guardioli. Dakako, njegov neuspjeh u prvoj sezoni nije bio predeterminiran, nego je splet okolnosti koje su išle iz loših u gore. Na spomenute transfere koji su se izjalovili, nakalemila se (a tako to često biva) i nesreća.

Najbolje se to vidjelo na presici poslije utakmice protiv Evertona u kojoj je City poražen 4:0, a Guardiola je skoro pukao…

U osnovi, sve se svodi na sljedećih nekoliko rečenica, koje je ponovio nekoliko puta tijekom sezone:

„Stvaramo puno prilika i puno promašujemo. Samo u dvije utakmice, protiv Burnleya i Crystal Palacea, nismo stvorili puno prilika a zabijali smo golove. U svim drugim utakmicama, stvorili smo više prilika od suparnika. Mi brdo svojih prilika ne zabijemo, oni sve svoje zabiju. Svaku utakmicu je isto…“

I doista, činilo se kako je svaku utakmicu – isto! Statistika potvrđuje ono o čemu govori Guardiola; City je momčad koja je u Premier ligi stvorila najviše prilika (drugi je United), a ujedno ima i daleko najlošiji omjer postignutih golova iz situacija koje nisu izrađene šanse za gol. Graf (iako pomalo nespretno napravljen) to pokazuje: City je ekipa koja je daleko najviše (do četiri kola prije kraja) golova postigla iz izrađenih prilika, te gotovo da ne mogu zabiti iz situacija koje nisu stvorene prilike (omjer 45-20). Kod Chelseaja je, recimo, potpuno drugačije…

Graf 3: Omjer golova zabijenih iz stvorenih prilika (X-os) te bez stvorenih prilika (Y-os)

Dal’ je sve bilo samo fol?

Pitanje slavnog kantautora (iako cirkus još nije otišao iz Manchestera) je isto ono koje se postavlja i po pitanju dolaska Pepa Guardiole – dal’ je sve samo jeftin trik? Jer malo koga, a vjerojatno ponajmanje Upravu i one kojima su obećani trofeji (navijači, sponzori), zanimaju stvari poput konverzije prilika, sudačkih pogrešaka, nesreće i sličnih stvari. Sve to spada u isti koš. U onaj na kojem piše – ISPRIKE…

A ‘Mesiju’ Guardiolu se ne dovodi da bi se smišljale isprike.

Međutim, Guardiola nije prevarant. Napravio je s ovom momčadi vidljiv korak unaprijed i pritom je imao jako, jako puno nesreće. Da, unutar jedne sezone upravo nesreća može biti odlučujući faktor neuspjeha. Napravljeno je i nekoliko grešaka s transferima koji se mogu popraviti ovoga ljeta dolascima igrača kakav je, recimo, Kyle Walker.

Pep je ipak razotkriven.

Ali ne kao foler, nego kao čovjek. On nije Mesija. Nije onaj kojeg možete dovesti i onda osvojiti sve. Treba mu vremena, treba mu izgrađen kadar i treba mu sreća. Baš kao što treba i svim drugim trenerima. On spada među najbolje jer može izgraditi dominantnu momčad ako mu se stvari poslože. Velika većina ne može niti tada.

Kada stvari ne idu, počet će napadati novinare, postat će nervozan, uvest će čitavu plejadu tikova u komunikaciji. Kao što mu se dogodilo ove sezone. Kao što bi se dogodilo vjerojatno svakome od nas. Jer smo ljudi.

I stoga, odgovor je – ne! Nije sve bilo samo fol, Pep je i dalje jedan od najboljih. Ali ako išta, na sreću ili na žalost, čovjek je kao i svi mi. To je svakako razotkriveno.

Ne propusti top članke