Utakmica između Hajduka i Rijeke na Poljudu se promijenila i prije nego što je zapravo počela. Igrala se 12. minuta kada je Gergő Lovrencsics morao napustiti igru nakon ozljede koju je zaradio u duelu s Domagojem Pavičićem. U igru je ušao Lumbardh Dellova i Goranu Tomiću je od tog trenutka posao postao puno lakši.
Lovrencsics je bio impresivan u dosadašnjem dijelu sezone i prometnuo se u ključnog Hajdukova igrača. Jednim dijelom to je zbog toga što ima zaista odličan učinak pri ulasku njegove momčadi u završnicu napada. Lovrencsics je kralj centaršuta i, iako neće stvoriti višak driblingom, ta specifična napadačka kvaliteta dolazi do izražaja. Drugim dijelom, možda još i većim od njegova igračkog kapaciteta gledanog izolirano i izvan momčadskog konteksta, Lovrencsics je ključni Hajdukov igrač zbog načina na koji ga Jens Gustafsson koristi. Lovrencsics je zapravo dodatni playmaker; njegove mane su u toj ulozi skrivene, a do izražaja dolaze vrline koje Hajduk sustavno iskorištava koristeći ga kao ispušni ventil za sredinu terena u kojoj operiraju Marko Livaja i Filip Krovinović.
Međutim, problem je kada gradite sustav igre i kada razvijate mehanizme koji se temelje na igraču za kojeg nemate niti približnu zamjenu.
Naravno da je Livaja najbolji Hajdukov igrač i naravno da bi njegova ozljeda bila potencijalni problem za Gustafssona. Zamjene su uvijek lošije od prve postave, da nisu ne bi bile na klupi. Poanta je u tome što bi na njegovo mjesto mogao uskočiti, recimo, Emir Sahiti i igra se ne bi puno promijenila. Zamjena bi bila manje kvalitetna; efikasnost akcija bi vjerojatno pala za određeni postotak, ali sam stil igre i taktički zadaci bi ostali vrlo slični, tako da mehanizmi ne bi toliko patili. Ono što vrijedi za Livaju kao najboljeg igrača, vrijedi i za sve druge — jer ako iz igre ispadne Krovinović, ući će Jani Atanasov ili Mario Čuić i dat će manje točnih lopti, ali će pokušavati slične stvari.
Hajduk je Lovrencsicsevim izlaskom izgubio ravnotežu lijevo-desno, ali je izgubio ravnotežu i u posjedu
Odnosno, vrijedi za sve, osim za Lovrencsicsa. Upravo zato je potencijalno opasno razvijati mehanizme za ulazak u zadnju trećinu preko desnog boka. Dok je Lovrencsics tu, sve funkcionira. Međutim, čim on izađe, Hajduk nema nikoga tko može replicirati nešto slično jer Dellova je stoper. Najlakše je pribiti momka na stup srama, ali nerealno je od njega očekivati doprinos sličan Lovrencsicsevom, dok korištenje Ivana Dolčeka ili Davida Čoline znači da desno imate ljevonogog beka i to automatski mijenja geometriju napada te ponovno dovodi do manjka širine, jer oni svaku primljenu loptu guraju prema sredini kako bi se okrenuli na lijevu nogu, što ponovo skraćuje distance obrambenim igračima.
Na stranu što je Dellova ispao kod primljenog gola nakon što ga je Prince Ampem ostavio iza sebe i što je generalno gledano jako teško parirao brzini Tomićevih krila; naglasak treba staviti na ono što je Lovrencsicsev izlazak značio za Rijeku u fazi obrane.
Zagušena sredina
“Lovrencsics je kvalitetan igrač. Sigurno nam je to olakšalo, ali ne bih rekao da je to ključni detalj”, rekao je nakon utakmice Tomić, komentirajući stanje na travnjaku nakon izmjene. “Mi smo kao ekipa danas bili bolji. U nastavku smo energetski pali, ali mogli su zabiti gol samo iz prekida ili slučajno.”
Tomić stavlja naglasak na momčad, kao što bi svaki trener i trebao raditi, ali Lovrencsicsev izlazak jest bio ključni faktor koji je gostima omogućio da se efikasno brane tijekom cijele utakmice.
Ovdje je bitno primjetiti tri stvari. Prva je Tomićeva odluka da se brani u formaciji 5-3-2. Druga je koliko usko stoje trojica centralnih veznih igrača i treća je pozicioniranje riječkih bočnih igrača.
Ampem (označen strelicom) je u fazi obrane često preuzimao poziciju beka. I tu do izražaja dolazi da na terenu nema Lovrencsicsa. Usporedite to kako on čuva Dellovu s onime kako Ivan Tomečak čuva Čolinu na bližoj strani kamere. Ampem može mirne duše stajati blizu svog stopera i zatvarati sredinu terena jer zna da nema opasnosti s desne strane. Krovinović ima, za svoje standarde, gotovo pa potpuno otvorenu liniju dodavanja prema Dellovi, ali Ampem i dalje ostaje nisko te Dellovi dopušta ogromni prostor koji može napasti.
Bi li Rijeka tako reagirala da je Lovrencsics bio u igri i bi li Tomić držao krila ovako postavljena kao dio originalnog plana? Možda i bi, ali Lovrencsics bi onda bolje koristio ovakav prostor. Ne bi možda probijao, ali s ovoliko vremena na lopti birao bi dobra rješenja za dodavanja u međuliniju. U trećoj minuti je iz slične situacije proigrao u dubinu Sahitija, koji je nabacio loptu u kazneni prostor za Livaju, a on je loše pucao glavom; u osmoj minuti je Ampem opet ostao duboko i Lovrencsics je poslao dugu loptu naprijed koju je Anton Krešić loše očistio, tako da se lopta odbila Livaji na udarac s ruba kaznenog prostora.
Upravo ta dva pokušaja — onaj iz treće minute glavom i onaj iz osme nakon odbijene lopte — bili su jedini Livajini udarci prema golu na utakmici. Imao je još dva pokušaja i oba su bila blokirana jer su došla iz gužve.
Razlog je vrlo jednostavan. Samim time što je Hajduk ostao bez opasnosti na desnoj strani i bez sekundarnog playmakera pomoću kojeg ulazi u zadnju trećinu terena, Rijeka je još efikasnije mogla zatvarati sredinu terena. Centralna trojka je stajala još uže i bolje je kontrolirala međuprostor, Ampem je bio dodatni čovjek koji je zatvarao sredinu i Hajduk je bio zagušen jer nije imao nikoga tko će dati širinu na desnoj strani te razvući obranu kada se Ampem zalijepi za Sahitija.
Okomitost nije univerzalno rješenje
“Ovaj rezultat je za nas veliko razočaranje”, rekao je Gustafsson komentirajući svoje viđenje utakmice. „U prvom dijelu smo bili loši. Izgubili smo balans i svoj način igre. Morali smo rano napraviti izmjenu, ali to je nogomet. U drugom dijelu smo bili puno bolji, pokušali utakmicu odvesti na našu stranu. Kontrolirali smo utakmicu, zabili smo jedan gol, tražili smo drugi, ali nije bilo lako kreirati 100-postotnu šansu s ovakvom postavkom Rijeke.“
Hajduk je Lovrencsicsevim izlaskom izgubio ravnotežu lijevo-desno, ali je izgubio ravnotežu i u posjedu. Nije to neki pretjerano kompliciran koncept, isto vrijedi otkako se počeo igrati nogomet; kada se napada dobro postavljeni defenzivni blok, potrebne su okomite lopte koje će probijati liniju i s kojima će se otvarati igrači između dviju linija, jer onda se blok mora adaptirati i preslagivati. Ako ne otvarate prostor između linija, onda obrana igra slično kao u rukometu, samo se kreće lijevo-desno kako bi oduzela prostor. Dodavanjem treće dimenzije takvoj se obrani stvaraju problemi. Međutim, najgore što možete napraviti je igrati okomito po svaku cijenu.
Dodavanje prema naprijed može biti progresivno samo onoliko koliko je sigurno. To je ono zbog čega je Pep Guardiola nekome zabavan, a nekome smrtno dosadan. Da biste odigrali naprijed protiv obrane koja se kreće lijevo-desno prvo morate pripremiti dodavanje i stvoriti prostor u koji ćete odigrati tako što ćete kratkim dodavanjima vrtjeti loptu oko zone koliko god treba dok se ne otvori pukotina. Hajduk je u prvom poluvremenu, a pogotovo nakon primljenog gola, bio nestrpljiv. Previše je pokušavao okomitim loptama i previše je tražio vertikalna rješenja ondje gdje je Rijeka bila najgušća.
Posebno je teško to objasniti Hajdukovim navijačima koji imaju običaj zviždati na povratnu loptu, ali igrati okomito nije univerzalno rješenje. Odnosno, rješenje je ako želite utakmicu u kojoj će se slagati tranzicija na tranziciju — jer kada je suparnik debelo na svojoj polovici i zatvara sredinu u zoni 5-3-2, onda ste mu svakim krivim okomitim dodavanjem spremili kontru. Ako u obrani imate Kalidoua Koulibalyja i Virgila van Dijka — ili barem Ardiana Ismajlija, u hrvatskim uvjetima — onda još i možete igrati tako jer imate brzinu s kojom branite prostor. Ako imate Josipa Eleza, onda je logično da igrate na stabilni posjed jer to je ono u čemu je najjači, a ne da pristajete na trčanje s jedne strane na drugu, što je točno ono čemu se Tomić nadao.
Hajduku je u prvom poluvremenu nedostajalo strpljenja i volje da se pričeka s okomitim dodavanjem do pravog trenutka, pa da je još stoput nedostajala opasnost s desne strane.
Stabiliziran posjed
“Strpljenje je moć“ izjavio je još prije 50-ak godina Fulton John Sheen, katolički biskup u Americi bez da je uopće razmišljao o nogometu. Međutim, njegova izjava tako savršeno odgovara nogometu kao igri. “Strpljenje nije odsustvo akcije. Čekaj pravi trenutak da djeluješ, za prave principe i na pravi način.”
Jens Bangsbo je profesor sportskih znanosti na Sveučilištu u Kopenhagenu i bivši pomoćni trener u Juventusu. Nakon igračke karijere, u kojoj je kao stoper odigrao preko 350 profesionalnih utakmica, posvetio se znanstvenom radu. Zajedno s Birgerom Peitersenom, koji je također bivši igrač i trener, već 20-ak godina aktivno radi na znanstvenom proučavanju nogometa kao igre. Po njihovim podacima koji su derivirani iz višegodišnjih istraživanja, prosječna momčad za vrijeme prosječne utakmice ima između 230 i 280 napadačkih radnji. Momčadi prosječno zabijaju 1,6 gol po utakmici, a od svih napadačkih radnji u prosjeku se svega pet do osam može definirati kao izravno opasno po gol. Vrhunske ekipe, poput Barcelone i Real Madrida, u dvobojima s inferiornim momčadima imaju oko 420 napadačkih radnji, ali nikad preko 20 opasnih po gol.
Hajduk je proigrao u drugom poluvremenu — uz ogradu da je Rijeka možda i fizički pala — jer je bio strpljiviji. Možda nekome zvuči nelogično, a nekome i na rubu bogohuljenja, ali Hajduk je u drugom poluvremenu imao 12 udaraca i ograničio je Rijeku na samo dva samo zato što je igrao manje vertikalno nego u prvom poluvremenu. Broj okomitih lopti bio je manji za 20-ak posto, više se akcija gradilo u širinu čekajući pravi trenutak za dodavanje naprijed i posjed je bio neuporedivo stabilniji jer se igralo oko riječkog defenzivnog bloka, a ne kroz njega. Automatski se Tomićevoj momčadi nudilo neusporedivo manje opcija za kontranapade.
Dodatni faktor je taj što je Gustafsson u igru uveo Dolčeka s kojim je dobio jednog brzog igrača u obrani koji može odgovoriti Ampemu u izravnom dvoboju, ali ključno je bilo to što je posjed bio stabilniji jer je iz toga proizilazila bolja startna pozicija kada se izgubi lopta.
Međutim, tada je utakmica već bila gotovo riješena. Rijeka je već imala pozitivan rezultat iz prvog poluvremena i bilo joj je potrebno samo da ga sačuva. A Tomić je previše dobar trener da ne bi znao kako. Rijeka je do kraja pokušavala sve isto kao i u prvom poluvremenu: blokirati centralne koridore kroz zonu 5-3-2 i zagušiti prostor oko Livaje. Usto je Tomečak radio jako dobar posao prema Stipi Biuku i Čolini, a Adam Gnezda Čerin je ponovo odigrao iznimno pametnu utakmicu i Rijeka je uzela tri boda.
S obzirom na to kako je izgledalo prvo poluvrijeme, sasvim zasluženo.
