Spektakularni pothvati dolaze, kako je to jednom rekao bivši NFL igrač Roger Staubach, iz nespektakularnih priprema.
Nakon što je pobijedio Goricu adaptacijom svoje ideje iz prvih četiriju kola i povratkom momčadi u romb, Damir Burić je i protiv Osijeka momčad postavio na sličan način. Naprosto, figura viška koju je dobio s dodatnim veznim igračem pokazala se ključnom u održavanju kompaktnosti u sredini terena i borbi za druge lopte protiv Gorice, koja u normalnim okvirima dominira u tom segmentu, a način na koji mu je momčad igrala bio je previše privlačan da mu ne bi pružio još jednu šansu. Jedina promjena za utakmicu protiv Osijeka bio je ulazak Stefana Simića umjesto Oleksandra Svatoka i Burić je u suštini želio replicirati utakmicu s Poljuda u kojoj je pomeo Goricu s 3:0.
“Osijeku je ova igra maksimalno odgovarala”, izjavio je Burić poslije utakmice. “Stali su kompaktno kod kuće u dvije jako uske linije. Bilo je teško proći i naći pravu loptu u dubinu. Tu su nas malo iznenadili, ali morali smo imati više strpljenja u toj igri.”
Igra u rombu protiv Osijeka zahtijeva pripremu za vrlo specifičnog suparnika, pripremu koju Hajduk ovaj put nije odradio
Činjenica da je Burić priznao da ga je suparnik iznenadio – sasvim nebitno radi li se o kritici zbog defenzivne postavke na domaćem terenu koja se čita između redova ili iskrenom iznenađenju odabirom taktike na koju se odlučio Dino Skender — automatski znači da se Hajduk nije pripremao na ono što ga je u stvarnosti dočekalo na travnjaku.
A nije se dogodilo ništa neobično ili neočekivano.
Rupetina u sredini
Za razliku od Gorice koja teži duelu, drugoj lopti i kontroli kaosa koji se događa u takvim uvjetima, Osijek ima sasvim drugačiju formaciju i sasvim drugačije načine otvaranja napada koji se očituju u puno urednijoj strukturi igre. Zbog toga priprema utakmice protiv Osijeka traži i sasvim drugačija taktička rješenja od onih koja su bila dobra protiv Gorice.
Jedan od karakterističnih mehanizama Skenderova Osijeka je struktura 3-2 u otvaranjima napada. To znači da se ispred trojice stopera spuštaju dvojica veznih igrača, u ovom slučaju Mihael Žaper i Marin Pilj, kako bi zauzeli formu slova M. Iz takve pozicije u otvaranju Osijek bez velikih problema stvara trokut i prenosi loptu na bočnu poziciju, odakle preko Petra Bočkaja radi progresiju u suparničku polovicu.
Osijek naprosto ima odličnu poziciju u otvaranju, pri kojem se dvojica Hajdukovovih napadača i Mijo Caktaš ne mogu nositi s pet figura koje u tu zonu postavlja Skender. Što god njih trojica napravila, Osijek će tu stvoriti višak, tim više što je Boško Šutalo dobar, a Ante Majstorović i Mile Škorić odlični dodavači lopte.
Takva karakteristična struktura 3-2 u otvaranju se naslanja na to da se László Kleinheisler i Mirko Marić pozicioniraju u međulinijski prostor i za sebe vežu dvojicu Hajdukovih igrača, a to onda znači da onaj treći iz romba mora rotirati prema bočnim pozicijama i istrčavati dionice u kojima uvijek ima startni zaostatak i nakon kojih ostaje rupetina u sredini terena, koju Žaper iskorištava za priključivanje napadu. Jednostavno, Osijek je imao koncepcijsku prednost na terenu i stvorio je manjak kompaktnosti u suparničkim linijama.
Na kraju, bilo je to očito i u cijelom prvom poluvremenu, ili barem nakon prvih 15-ak minuta. Osijek je imao veći posjed lopte, više udaraca prema golu i u okvir gola, više kornera i više opasnih napada od Hajduka.
I to ne znači da se protiv Skenderove postavke ne može igrati u rombu. Može, ali to zahtijeva vrlo precizne rotacije veznog reda koji će reagirati na unaprijed dogovorene okidače za presing i vrlo dobro postavljanje napadačkog trojca u usmjeravanju napada kako bi skratio teren koji je Osijek na ovaj način maksimalno raširio. Ukratko, zahtijeva pripremu za vrlo specifičnog suparnika, pripremu koju Hajduk ovaj put nije odradio i puno logičnije bi bilo da se kroz formaciju 4-2-3-1 spuštao u zonu 4-4-2 pri čemu će napadači blokirati dvojicu veznaihigrača i planski prepustiti loptu stoperima kako bi se kontrolirale bočne zone, što je već dovoljno puta dokazano rješenje koje Skenderov Osijek čini bezidejnim i pomalo dosadnim.
Luksuz iznenađenja
Nakon što je Antonio Mance zabio gol — koji, doduše, dolazi iz individualne pogreške Ivana Dolčeka, ali u kojem se očituje i činjenica da romb u sredini uvjetuje pomicanje ‘osmica’ zbog čega ostaju džepovi prostora u koje se može spustiti jedan od napadača i kroz koje se može kombinirati s bočnim igračem — Osijek se do kraja utakmice povukao i branio prednost u dvije kompaktne linije kako bi se zaustavilo Caktaša, vrebajući priliku za kontru i prostor iza bočnih igrača.
Što je, valjda, logično i posve očekivano u utakmici podjednakih suparnika.
I koliko god Dolček i Anthony Kalik odradili individualno užasne utakmice, Hajduku nije nedostajalo samo inspiracije pojedinaca i suparnik koji će ponuditi prostor aktivnijim napadanjem na domaćem terenu, ili čak strpljenje koje naglašava Burić. U fazi napada je nedostajala prava ideja u kombinatorici, prepoznatljiv način kako i gdje napraviti pritisak na suparnika kako bi se sistemski napravio višak. To je donekle razumljivo, jer razrađeni napadački sustav je najteža stvar u nogometu i Buriću će trebati dati puno više kredita od šest utakmica kako bi u tom segmentu ostavio svoj potpis i eventualno razvio mehanizme na koje se može osloniti.
Ali dok se to ne dogodi, rezultat će mu ovisiti o nespektakularnim pripremama i sitnim prilagodbama na specifične uvjete koje stvara svaka utakmica, a tu onda nema luksuz da ga suparnik iznenadi. Pogotovo kad, kao što je to napravio Skenderov Osijek, taj suparnik ne odigra ništa drugačije nego obično.
