Otkad je šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan preuzeo klub, Manchester City je četiri puta postao prvak, a osvojio je još 10 domaćih kupova. Za to vrijeme Liverpool je završavao dvaput osmi, dvaput sedmi i dvaput šesti, borio se, hvatao je zrak, ali City nijednom od šeikova preuzimanja kluba 2008. nije pobijedio Liverpool na Anfieldu.
Zapravo, City je na Anfieldu pobijedio samo jednom u zadnjih 40-ak godina, još tamo 2003. Međutim, treba uzeti u obzir da je Liverpool veći dio tih 40 godina bio osjetno jači klub i teški favorit za uzimanje bodova. Tek u zadnjih desetak godina je City postao konkurentan za vrh prvenstvene ljestvice — u nekim sezonama i dosta jači od Liverpoola, koji je taman u tom periodu prolazio jedno od najtežih razdoblja u klupskoj povijesti — ali nije mogao do pobjede na Anfieldu, čak ni kada je bio favorit.
Jučer se to promijenilo, Pep Guardiola je s Manchester Cityjem napokon osvojio Anfield.
Ključna stvar je bila ta što Guardiola nije odlučio igrati na suparničke slabosti nego na vlastite snage. Jürgen Klopp ima velike probleme u zadnjoj liniji, ozljede su mu pokosile stopere — a to je indikativno, jer bekovi i napadači se ne ozljeđuju; Sadio Mané, Mohamed Salah, Roberto Firmino i Trent Alexander-Arnold su odigrali preko 80 posto minuta u Premier ligi, a Andy Robertson, dok ga Klopp nije izvadio u 85. minuti, odigrao je svaku prvenstvenu minutu ove sezone. Zbog toga Liverpool u obrani koristi Jordana Hendersona i Fabinha.
Guardiola je pokazao da je dobar Plan A najbolji Plan B koji možeš imati. Odlučio igrati na vlastite snage, a ne na suparničke slabosti i slomio je Liverpool na Anfieldu
Većina trenera bi napala upravo tu, prilagodili bi igru i pokušali opteretiti priučene stopere te graditi svoje šanse preko njih. Pep se odlučio za drugačiji pristup.
Sergio Agüero vuče ozljedu i nije bio dostupan za utakmicu, ali Gabriel Jesus je ostao na klupi. Protiv Liverpoola koji nema stopere Guardiola je odlučio poslati momčad koja nije imala centralnog napadača. Njegova ideja nije bila testirati Hendersona i Fabinha i vidjeti koliko su sposobni individualno se braniti tako što će na njih baciti igrače koji će tražiti kontakt i napadati dubinu. Guardiola je zaključio da su Henderson i Fabinho itekako sposobni dobivati duele i odlučio je testirati ne to koliko su dobri stoperi, nego to koliko dobro komuniciraju kao stoperi.
Figura viška u sredini
Da bi to napravio, na teren je poslao Phila Fodena kao lažnu devetku.
Nominalno je City igrao u formaciji 4-3-3. Na papiru je Foden bio napadač između dva klasična krila, četvorka u zadnjoj liniji i trokut u sredini terena. U praksi je City gradio napade tako što je João Cancelo (označen strelicom) s pozicije desnog beka ulazio u sredinu terena kao centralni vezni, trojica originalnih veznjaka (povezani linijom) bila su jako udaljeni jedan od drugoga jer je İlkay Gündoğan odlazio visoko, a Bernardo Silva je koristio Cancelov ulazak u sredinu i ostajao široko u zonama u kojima nije bilo pritiska i u kojima je mogao slobodno primati loptu.
Uza sve to, Foden nije ostajao visoko kako bi opteretio Fabinha i Hendersona; on se kao lažna devetka spuštao primiti loptu iza leđa veznih igrača i razigravati Bernarda Silvu ili Gündoğana koji su prenosili loptu u završnicu, a Fabinha i Hendersona je opterećivao na način da ih je tjerao da komuniciraju i moraju izlaziti iz zadnje linije.
Sve u svemu, Manchester City je imao jako dobru strukturu u kontroli posjeda i ritma utakmice. S Cancelom i Fodenom je bilo dovoljno opcija za dodavanje u sredini terena, a Bernardo Silva je bez problema pronalazio džepove praznog prostora na desnoj strani.
To je bilo sistemsko rješenje, jer Thiago Alcântara kao centralni vezni nije mogao iskakati prema njemu s obzirom na to da je Foden ulazio u njihovu zonu. Fodena nije mogao preuzimati nitko drugi budući da su Curtis Jones i Georginio Wijnaldum bili zauzeti čuvanjem Cancela i Gündoğana, dok je bek predaleko i previše okupiran Riyadom Mahrezom da bi pokrio Silvu.
City je imao figuru viška u sredini koju je dosta lako otvarao usprkos tome što je Kloppova prednja linija igrala aktivno i pokušavala zaustaviti prilaz veznoj liniji. Robertson i TAA su bili zauzeti krilima koja su ostajala visoko i široko, a Henderson i Fabinho su u toj fazi ostajali bez zadataka jer nisu željeli riskirati i pratiti lažnu devetku u sredinu. Doslovno su stajali i držali zadnju liniju čekajući da City prenese loptu i da se Foden vrati u njihovu zonu da bi se ponovo aktivirali.
Guardiolina prilagodba
Onog trenutka kada se Liverpool adaptirao i kada je Fabinho počeo agresivnije iskakati i pratiti Fodena ili aktivnije zatvarati distancu prema Gündoğanu ako bi Foden otišao predaleko na svoju polovicu, Guardiola se adaptirao. Uveo je Jesusa, Fodena pomaknuo na krilo i podignuo dvojicu centralnih veznjaka više u teren.
Opet je ključna uloga Joãa Cancela (označen strelicom) koji je desni bek u fazi obrane, ali u fazi napada igra centralnog veznog i konstantno je figura viška u sredini terena na koju Klopp nije imao odgovor. James Milner ga preuzima kao što bi vezni igrač obično napravio, Jesus napada zadnju liniju s loptom u nogama i obojica stopera su fokusirana na njega kao što bi stoperi obično napravili, ali tu se javlja problem za Liverpool.
Na daljnjoj strani terena od lopte ostaje Robertson protiv Bernarda Silve i Fodena. Cancelo je ‘pokupio’ Milnera i više nema veznog koji bi preuzeo Bernarda Silvu. Mané je daleko i traži desnog beka kojeg obično prati, Silva je pozicioniran previsoko i Robertson mora istovremeno pokrivati i njega i Fodena. Ukratko, dovodi ga u poziciju da konstantno mora donositi odluke što će napraviti. Robertson ostaje uže u zadnjoj liniji jer je svjestan da je Silva veća prijetnja. Jednostavno, bliže je, lakše će lopta doći do njega i Robertson mora zatvarati koridor između sebe i stopera, što otvara prostor za Fodena koji utrčava, prima loptu i završava utakmicu.
To je samo zadnji gol, donekle i nebitan element utakmice u kontekstu rezultata. Ali upravo taj gol je savršena ilustracija onoga što je City radio cijelo drugo poluvrijeme nakon što je Guardiola pomakao Fodena na krilo i podigao Bernarda Silvu visoko u desni halfspace. Bitan je element u kontekstu onoga što je odlučilo pobjednika.
Nakon pomalo dosadnog prvog poluvremena, utakmica se otvorila kad je Guardiola odlučio riskirati. Međutim, to nije bila nimalo laka odluka.
U prvom dijelu City je taktički stajao dobro, dolazio je onamo gdje je želio i s Fodenom kao lažnom devetkom je dobro otvarao napade. Zapravo, kontrolirao je utakmicu iako, izuzev kaznenog udarca, nije stvarao čiste prilike. U drugom dijelu je pomaknuo Fodena na krilo i podigao Silvu, ali je nastavio držati Cancela u sredini terena.
Najbolji Plan B
Ono što nije bilo lako i što je bilo riskantno najbolje se vidi na slici iznad. Bernardo Silva i Foden imaju dva-na-jedan protiv Robertsona jer Mané ne prati ni krila ni centralne veznjake. Njegov posao je desni bek ili eventualno zadnji vezni kad Firmino usmjeri suparnički napad na lijevu stranu, a Pep je desnog beka pretvorio u centralnog veznjaka. Međutim, samim time je Guardiola riskirao, maknuo je igrača iz zadnje linije koji bi trebao braniti tog istog Manéa kad Liverpool prijeđe u napad. Protiv najbolje kontraške ekipe na svijetu i protiv klase kao što je Mané izvadio je desnog beka da bi dobio igrača više u sredini terena.
Guardiola je pokazao da je dobar Plan A najbolji Plan B koji možeš imati. Odlučio je igrati na vlastite snage, a ne na suparničke slabosti i slomio je Liverpool na Anfieldu. Bio je svoj i riskirao je, jer je vjerovao u svoj plan i njegove inačice, a time se odlijepio na vrhu tablice na pet bodova u odnosu na Manchester United i s utakmicom manje učvrstio ulogu prvog favorita za osvajanje naslova prvaka. Naslova koji je još uvijek prilično daleko u sezoni u kojoj samo jedan zaraženi može potpuno poremetiti raspored snaga, ali ako City nastavi igrati u svom ritmu i na vlastite snage, teško ga itko može stići u ovoj utrci.
