Dinamu nije bilo svejedno. Petar Bočkaj, čovjek koji je na polusezoni plaćen gotovo tri milijuna eura, ostavljen je na klupi. Željko Kopić je na lijevog beka odlučio staviti Kévina Théophilea-Catherinea, što je bio jako dobar indikator s kakvim ambicijama ulazi u susret s Hajdukom.

Na prethodnoj međusobnoj utakmici odigranoj prije samo mjesec dana, Dambrauskas je izveo momčad koja je u prvih 20-ak minuta dominirala utakmicom konstantnim pritiskom na suparničku zadnju liniju i zatvaranjem presing zamki upravo oko Bočkaja koji je gubio lopte u pokušaju prijenosa posjeda na suparničku polovicu. Hajduk je iz tih situacija dolazio do oduzetih lopti koje su kulminirale odličnom prilikom Darija Melnjaka koju je Dominik Livaković obranio. Kopić je odlučio kako neće riskirati da mu se i ovaj put ponovi ista stvar jer četiri ili sedam bodova razlike nije ista stvar. Izračunao je da mu, s obzirom na bodovnu prednost, pobjedanije imperativ i da je u situaciji koja mu omogućava luksuz čekanja, tako da je postavio momčad s ciljem da ubije utakmicu i otupi Hajdukov pritisak u prvih 20-ak minuta.

Dambrauskasovom je prilagodbom Kopićev plan pao u vodu. Preostala mu je samo opcija stihijskog napada

Da bi ostvario cilj, prešao je u formaciju s četvoricom natrag kako bi zrcalio Dambrauskasovu taktiku. To je naprosto smanjenje rizika koje se sastoji od izbjegavanja toga da suparnik može negdje ostvariti koncepcijski višak. Da je Kopić na teren poslao onih svojih 3-4-1-2, Hajduk bi s 4-2-3-1 stvarao situaciju u kojoj ima višak na boku; Stefan Ristovski bi ostajao sam protiv suparničkog beka i krila. Dinamo bi zauzvrat imao figuru viška u zadnjoj liniji i sredini terena, ali bi riskirao da Hajduk stvara višak po bokovima. Ovako se Kopić osigurao. Prilagodio se, zrcalio je Hajdukovu taktiku i prešao je u formaciju s četvoricom u zadnjoj liniji.

Tu je zadnju liniju je dodatno pojačao tako što je na lijevog beka stavio stopera. Nije mu bilo bitno što će Dinamo napraviti prema naprijed — jer da je razmišljao o tome, stavio bi Bočkaja. Bilo mu je bitno da zatvori Hajduk, sačuva nulu i maksimalno uspori utakmicu.

Dambrauskasova adaptacija

I možda to ne izgleda tako s obzirom na to da je izgubio utakmicu, ali Kopićev plan je u prvom poluvremenu potpuno uspio. Pomoglo je to što je Igor Pajač potpuno uništio ritam utakimice cjepkanjem igre sitnim prekršajima te dopuštanjem da se pomoć igračima koji su se izležavali ukazuje na travnjaku, a ne izvan njega. Pajač je u prvom poluvremenu dosudio 18 prekršaja i dodao 10 minuta nadoknade. Netko tko to čuje sa strane vjerojatno bi očekivao da je na Poljudu bila opća tučnjava, ali nije bilo niti jednog jedinog oštrog starta. Koliko je god Dario Bel ‘europski’ postavljenim kriterijem na prethodnom derbiju podigao ritam utakmice, toliko je Pajač svojim alibi odlukama usporio igru, što je išlo na ruku Kopićevu planu da ne talasa previše i da primarno ne dopusti Hajduku da se razmaše.

Ipak, Hajduk se razmahao u drugom poluvremenu kada je Dambrauskas napravio iznimno važnu taktičku adaptaciju.

U suštini, Hajduk je u prvom poluvremenu igrao u rombu. Kalinić i Livaja su bili naprijed, Krovinović iza njih, a Mlakar je de facto bio lijevi vezni u rombu. U drugom dijelu Dambrauskas je to nadogradio postavljanjem Livaje prema lijevoj aut liniji.

Livaja (označen zvjezdicom) se spušta u označeni prostor između dviju suparničkih linija i prilazi lopti koju kontrolira Krovinović. David Čolina je treći čovjek s kojim Livaja i Krovinović mogu zatvoriti trokut i razigrati situaciju na lijevoj strani, a Mlakar koristi situaciju u kojoj Livaju prati Rasmus Lauritsen te dubinskom kretnjom napada prostor koji se otvorio.

Hajduk je točno u ovoj zoni i točno na ovaj način odigrao najbolji segment utakmice. Spuštanjem Livaje i asimetričnom postavkom bekova, pri čemu je Čolina ostajao niže kako bi pomogao Krovinoviću u izgradnji napada, a podizanjem Dina Mikanovića visoko, Hajduk je dobio kontrolu nad utakmicom i podizanje tempa. Igra više nije bila toliko rascjepkana kao u prvom poluvremenu, zaigralo se tečnije i Dinamo je sve teže zatvarao rupe koje su se otvarale. Théophile-Catherine je stajao usko kako bi pomogao Josipu Šutalu, Josip Vuković je odvlačio Josipa Mišića i obrambena struktura bi se potpuno poremetila u svakom malo dužem posjedu koji je Hajduk vrtio preko stopera i Krovinovića.

Na kraju krajeva, do pobjedničkog gola dolazi nakon što je Mikanović vratio loptu povratno do Lovre Kalinića, on ju je predao Josipu Elezu, on dalje Krovinoviću koji se našao u identičnoj situaciji kakva je ova gore. Mlakar je bio pozicioniran široko i odvukao je Ristovskog, Čolina je ušao prema sredini i ponovo se zatvorio trokut Krovinović-Livaja-Čolina. Livaja šalje dijagonalu na Vukovića kojom prebacuje težište igre, priključuje se Mikanović koji ispred sebe ima otvoren prostor jer Théophile-Catherine izlazi prema Vukoviću, kombinira s Kalinićem i ovaj zabija za 1:0.

Kopić na kraju pokušao igrati

Dambrauskasovom je prilagodbom Kopićev plan pao u vodu. Kopiranje formacije je prestalo davati ploda kad su Čolina i Livaja počeli prilaziti Krovinoviću da bi stvorili trokut preko kojeg je Hajduk izlazio i mirno dolazio u završnicu napada. Figura viška u sredini terena, neovisno o tome dolazila ona s boka ili iz napada, potpuno je poremetila Dinamov raspored.

Nije Hajduk stvorio bezbroj šansi, ali je odradio taman dovoljno. Odradio je posao u obrani, pronašao je mehanizam kojim je prebacio momentum na svoju stranu, stvorio višak, a iz njega je zabio i gol.

Kasnije je Kopić pokušao igrati. Uveo je Bočkaja i Marka Tolića, a pokušao je i svojim omiljenim manevrom kada umjesto Ristovskog gurne Darija Špikića na bok da bi dobio dodatnu probojnost kroz dribling i ulazak u završnicu. Međutim, veći dio utakmice je potrošio čekajući i kalkulirajući, a nije baš da nogometna momčad ima prekidač koji se može pritisnuti i koji može okrenuti sve što se dotad događalo. Dambrauskas je trenirao za pobjedu, a Kopić je planirao ubiti utakmicu, što mu je veći dio prvog poluvremena prolazilo. Kasnije, kada mu je trebalo drugačiji raspored snaga, preostala mu je samo opcija stihijskog napada koji je Hajduk predvođen Elezom i Ferrom rutinski kontrolirao.

Nakon točno 213 dana od originalnog termina, odgođeni je derbi Dinamovu prednost od sedam bodova smanjio na četiri, s Osijekom koji se smjestio točno na pola puta. Prvenstvo je još uvijek u Kopićevim rukama. Dinamo je, bez obzira na to što je Hajduk upisao pobjedu, još uvijek osjetni favorit. Ali Kopić će dobro zapamtiti ovu utakmicu i način na koji ju je postavio, jer ostat će zapamćeno da ponovo nije odigrao ama baš ništa i time si je na kraju potpisao i otkaz.