NBA kao multinacionalna kompanija radi sve da svoj proizvod dobro pozicionira na tržištu i još ga bolje unovči. Zaključak je još od početka 2000-ih, kada je uvedeno pravilo o defenzivne tri sekunde (2001.) i ukinut hand checking (2004.), da će liga to najbolje postići igranjem na koš više. Pravila, ali i upliv analitike zbog koje obrane danas moraju pokrivati više prostora no ikad, napredak u razvoju igrača i medicini, te pojava novih vrsta igrača razlozi su zbog kojih danas imamo utakmice u kojima igrači ne mogu falit, a obrane izgledaju preloše. Ali treneri i njihovi defenzivni asistenti ne sjede skrštenih ruku. Sva ova oružja uperena protiv njih natjerala su ih da u traženju obrambenih rješenja budu kreativniji nego ikad.

Hrvatski košarkaški stručnjak Igor Miličić, koji kotira kao jedan od najperspektivnijih trenera u Europi, poznat je po korištenju nekoliko različitih tipova obrana, uglavnom zonskih. U podcastu za specijaliziranu košarkašku stranicu Basketball Immersion Miličić je iznio vrlo zanimljivu tezu da treneri zapravo mogu puno više utjecati na obrambenu igru svoju momčadi nego na napadačku. U napadu treneri ovise o tome hoće li šutovi upadati ili ne — dakle, često o sreći. U obrani je egzekucija također bitna, ali treneri koji su stigli uigrati alternativne obrane mogu suparniku napraviti pravi nered iz jednostavnog razloga što su napadi često nespremni na drugačije tipove obrane od uobičajene čovjek-na-čovjeka.

“U osnovi, većina NBA momčadi nema pojma što raditi kada naiđu na zonu”, govori veliki Gregg Popovich

Igrači se u utakmici često ponašaju kao prosječni vozači automobila. Znaju ga pokrenuti, upravljati njime, parkirati ga, znaju prometna pravila, a u gradu kojeg odlično poznaju voze mehanički i gotovo napamet. Igrači imaju vještine, znaju pravila i igraju napamet jer su već sve ponovili tisuću puta. Ako te na pick and rollu udvoje, razigraj visokog; ako ti idu ispod bloka, šutni; napadni ulazom ako idu preko bloka. Međutim, što se dogodi kad se prosječni vozač nađe u drugom gradu ili se promijene znakovi na velikom raskrižju kroz koje svaki dan prolazi? Što se dogodi ako moraš igrati protiv zonskog presinga 2-2-1, zone 1-3-1 ili matchup zone 2-3?

U oba slučaja odgovor je isti: izbacit će te iz ritma i trebat će ti vremena za prilagodbu na nove okolnosti jer više nisi u stanju reagirati po automatizmu.

Legitimno oružje

Miličićevo gostovanje u podcastu datira iz ožujka 2019. Par mjeseci kasnije Toronto Raptorsi su postali NBA prvaci dobrim dijelom i zbog toga što je njihov trener pronašao način kako utjecati na obrambeni dio igre. Miličićeva teza je verificirana.

Nick Nurse se nije libio Golden State Warriorsima servirati najrazličitije alternativne zonske obrane: 2-3, 3-2, box-and-one, triangle-and-two. I dok se dobar dio američkih medija pomalo i sprdao s Nurseovim “srednjoškolskim obranama”, Raptorsi su zahvaljujući njima išli prema tituli. Njihov napad nije izgledao dobro zbog zonskih varijanti i, treba biti pošten pa reći i to, zbog ozljeda Kevina Duranta i Klaya Thompsona. Njihovi suigrači jednostavno nisu imali iskustvo igranja protiv takvih obrana da bi pravovremeno i precizno odgovorili na njih.

Nurse nije bio prvi koji je titulu uzeo zahvaljujući kombiniranju čovjeka i zone. Zadnji koji je to uspio prije njega bio je Rick Carlisle 2011. koji je u finalu ozbiljno usporio Miami Heat zonom 2-3, koja je i danas standardni dio obrambenog repertoara Dallas Mavericksa. Zonom je Carlisle uspio limitirati ulaze i napadanje obruča Dwyanea Wadea i LeBrona Jamesa, ali i obrambeno sakriti neke svoje igrače poput Dirka Nowitzkog. Carlisle je odradio svoj posao, ali njegova zona 2-3 nije uspjela pokrenuti trend među trenerima u ligi.

Međutim, košarka 2012. i 2020. izgledaju potpuno različito. Ono što možda u široj slici nije uspio Carlisle, jest Nurse. Brojke nam sve govore. U regularnoj sezoni 2017./18. ekipe su ukupno odigrale 718 zonskih posjeda. Iduće sezone ta brojka je narasla na 3.824 posjeda, a ove godine (uključujući bubble) zona se ukupno igrala u 5.361 posjedu. Konačno je skinuta stigma sa zone, koja se desetljećima smatrala alibi-obranom iskoristivom samo u srednjim školama i na koledžu, ali ne i u NBA-u. Od četiri preostale momčadi u playoffu samo je Denver Nuggets nisu zaigrali u konferencijskim finalima.

Zona više nije samo rješenje slabijih i autsajdera koja se vadi iz stražnjeg džepa u očajničkim trenucima utakmice. Nije više samo obični trik bacanja pijeska u oči suparniku. Zona je postala legitimno oružje za pobjedu. Ono što je možda nekada podsjećalo na eksperiment, danas je trend.

Ali što je uopće zonska obrana?

To je tip obrane u kojem igrači umjesto ‘svog’ čovjeka brane određene zone na parketu. Pomicanjem lopte s jedne na drugu stranu igrači se sinkronizirano također pomiču i svaki ima svoju ulogu u svojoj zoni operiranja, ovisno o tome koji se tip zonske obrane igra. Za zonsku obranu se treneri često odlučuju kada igraju protiv superstar igrača kao Carlisle protiv Heata. Ove sezone protiv zone su najčešće igrali Houston Rockets i Milwaukee Bucks, jasno i zašto. Zona se koristi i protiv šuterski slabijih ekipa, protiv ekipa s dobrom dribble drive igrom ili u specijalnim situacijama kada treba igrača obrambeno sakriti, zaštititi od osobnih pogrešaka ili odmoriti.

Odvlačenje u blato

“Zonom pokušavam postići nekoliko stvari”, objašnjava Nurse: “Prvo, promijeniti ritam utakmice. Drugo, limitirati suparničku pick and roll igru. Treće, zaštititi svoje visoke igrače koji ne moraju izlaziti prema perimetru.”

Dakako, zona je s razlogom alternativna obrana, osim ako niste legendarni trener Jim Boeheim sa sveučilišta Syracuse koji u svom programu igra isključivo zonu 2-3. Najveća mana zonske obrane je uigravanje. Treneri u kalendaru uglavnom nemaju vremena za uigravanje puno alternativnih obrana i često moraju odlučiti hoće li više vremena posvetiti detaljima u obrani čovjeka ili će nauštrb nje uigravati zonske varijante. Osim toga, zona zahtijeva visoku razinu komunikacije i razumijevanja među suigračima, a ne ide joj u prilog ni to što su moderni napadi izgrađeni oko trice koju zonska obrana provocira kako bi zaštitila obruč, zatim to što u NBA-u postoje defenzivne tri sekunde koje otežavaju zonski raspored te što, u konačnici, igrači čuvaju prostor, a ne čovjeka pa je teže kontrolirati obrambeni skok.

Međutim, kao što je već rečeno, zonska obrana je u ovom playoffu ozbiljan faktor.

Prvo smo je na djelu vidjeli u seriji Raptorsa i Boston Celticsa, u kojoj je Nurse opet s njom pravio probleme suparniku. Raptorsi su uigrani i znaju kako se to radi. Bio je to Nurseov pokušaj da miksanjem zonskih obrana uznemiri Bostonov napad i izbaci ga iz ritma, ali i pokušaj da utakmicu odvuče u blato kako bi maskirao manjak napadačkih opcija. Toronto je najčešće igrao zonu 2-3 u kojoj su prednji igrači dvojica aktivnih buldoga Fred VanVleet i Kyle Lowry, kornere i stranu su pokrivali atletični Pascal Siakam i OG Anunoby, a obruč i sredinu Marc Gasol.

Iako su je minimalno koristili u regularnoj sezoni, zonu smo vidjeli i kod Lakersa u trećoj i četvrtoj utakmici protiv Denvera. S Rajonom Rondom, Anthonyjem Davisom i Jamesom funkcionirala je sjajno u posljednjoj četvrtini treće utakmice, kada su Lakersi u manje od pet minuta zaostatak od 20 smanjili na tri poena, upravo zahvaljujući njoj. U četvrtoj je Vogel zaigrao raritet čak i za europske parkete, zonu 1-2-2 s Davisom kao prednjim igračem. To je izgledalo dosta lošije nego klasičnih 2-3, jer su korneri bili izrazito ranjivi u takvoj postavci, što je Denver kažnjavao tricama.

Miami izgleda sjajno

Ekipa koja je u finalu konferencije koristila zonu i dodatno je popularizirala je Miami, i to opet protiv Bostona.

Erik Spoelstra je na zonu nabasao sasvim slučajno. Prije dvije godine na gostovanju protiv LA Clippersa Heat je došao s osmoricom igrača. Kad su do poluvremena četvorica upala u probleme s osobnim pogreškama, Spo je pozvao zonu i gotovo preokrenuo utakmicu. Od tada je redovito koristi, i još važnije, uigrava tijekom regularne sezone. Miami također preferira 2-3 zonu, ali ona se od ostalih razlikuje po tome što Spoelstri prednju dvojicu igraju najatletičniji igrači s perimetra: Jae Crowder, Jimmy Butler, Derrick Jones Jr. ili Andre Iguodala. S njima Spoelstra jače pritišće na suparnički napad i forsira izgubljene lopte. Niže igrače i bekove Spo drži u kornerima gdje imaju manje odgovornosti, a Bam Adebayo je sjajan kao korektor u sredini.

Miamijeva zonska obrana u takvoj postavci izgleda sjajno. Igrači komuniciraju, pokrivaju jedan drugog i kreću se usklađeno kao da su na koncu. Bostonov napad je opet izbačen iz ritma i natjeran na improvizaciju. Boston protiv Miamijeve zonske obrane zabija 105 poena na 100 posjeda, a protiv obrane čovjeka čak pet poena više na 100 posjeda, što je enormna razlika u seriji u kojoj je Heat uzeo tri pobjede s ukupnom koš razlikom od samo +11.

Bostonovi igrači su izbačeni iz zone komfora i natjerani učiti u hodu kako napasti Miamijevu obranu. U zadnje dvije utakmice su odlično demonstrirali rješenja, s razlikom što u četvrtoj nisu mogli ništa zabiti, a u petoj utakmici ipak jesu. Ali plan je dobar, bez obzira na egzekuciju. Koriste takozvane gapove u zonskoj obrani koji ostaju nečuvani, poput visokog posta ili kratkog kornera, odakle kreiraju otvorene šutove. Kroz ball-screen akciju stvaraju višak na jednoj strani ili otvaraju koridore za ulaz. Koriste flare blokove na strani bez lopte ili jednostavno opterete jednu stranu parketa kretanjem lopte i igrača i tako stvore višak.

Zona nije jedina stvar zbog koje Miami vodi 3:2 u seriji, ali bi se mogla pokazati jednim od ključnih detalja, baš kao i u slučaju Raptorsa lani. I to je druga godina zaredom da zona igra važnu ulogu, zbog čega je sve više momčadi uigrava u regularnoj sezoni. Pametno planiranje kao kod Spoelstre i Nurse dođe na naplatu u playoffu.

“U osnovi, većina NBA momčadi nema pojma što raditi kada naiđu na zonu”, govori veliki Gregg Popovich, koji je i sam ove sezone igrao više zonske obrane nego ikad. “Lopta se malo kreće oko obrane, netko odigra high-low ili optereti stranu, i to je to. Zapravo, igrači upadnu u blato. Zato mislim da će zona postajati sve jače oružje.”

Naravno, s popularizacijom zonske obrane veću važnost u napadačkom playbooku će imati i napadi na zonu. Već sada većina trenera u ligi ima akcije nakon timeouta u slučaju zonske obrane. Ekipe će učiti ne samo kako igrati zonu, nego kako je i napasti. Zona zato vrlo vjerojatno nikada neće postati primarno obrambeno oružje neke NBA franšize. Priroda NBA lige, karakteristike igrača i taktičke inovacije to neće dopustiti. Zato zona, pokazuje ovaj playoff, ipak može biti sjajno rješenje za narušavanje napadačkog ritma, ali i sredstvo za trenersku intervenciju u događaje na parketu.

U playoffu, kada svaki posjed vrijedi zlata, nekoliko minuta zonske obrane može činiti razliku između pobjede i poraza.