Kaže se da nitko nije beskoristan, jer može poslužiti barem kao negativan primjer. Upravo ovaj detalj može svima poslužiti kao primjer kako ne igrati presing, kao dokaz da elitni igrači na vrhunskoj razini imaju nedopustive i zaista početničke greške.
Riječ je o utakmici Chelsea – Totteham.
Chelsea s novim trenerom igra 3-4-3, a o revoluciji pod ravnanjem Antonia Contea i neočekivanom glavnom liku smo već pisali.Danas se koncentriramo na Totteham i njihov pokušaj zaustavljanja gradnje Chelseajevog napada iz obrane.
Dakle, Chelsea standardno s trojicom stopera i dva bočna igrača, uz Nemanju Matića i N’Gola Kantéa, pokušava izići s loptom. S druge strane Tottenham odlučuje napasti zadnju liniju u formaciji 4-3-3, gdje svaki od napadača ima svog stopera.
Problem nastaje kad lopta odlazi Cesaru Azpilicueti, praktički neometano. Heung-Min Son je izvan svoje pozicije, nije ni blizu Azpilicueti, ali ipak pokušava istrčati prema njemu i staviti ga pod pritisak. Međutim, čak i amaterski igrač bi s ovoliko vremena uspješno iskontrolirao loptu i dodao je u zonu između linija Tottenhamova presinga.
Tu nailazimo na drugi problem. Tottenham u svojem presingu nema ni kompaktnosti ni siline, a onda Chelseajevi igrači bez problema mogu naći dovoljno vremena i prostora. Posebno je opasno što se mogu kretati i primati lopte između linija, te od tamo tražiti nova rješenja za progresiju napada.
A postoji treći i četvrti problem, a oba su čista matematika.
Treći je algebra: ako je čak šest igrača Tottenhama na protivničkoj polovici okupirano s pet igrača Chelseaja (četiri na grafici i Gary Cahill izvan kadra) onda je jasno da na vlastitoj polovici imaju brojčani deficit jer igraju pet protiv pest plavih. Četvrti je geometrija. Rekli smo da Chelsea ima dva bočna igrača koji su uz sami aut. Dakle, nemoguće je iskontrolirati njih ako je prednja šestorka ovako usko, naprosto netko mora ostati sam.
I treći i četvrti problem savršeno dočarava jedan kadar koji je uhvaćen u razvoju situacije.
Ogroman prostor koji je otvoren na lijevoj strani napada za Marcosa Alonsa ne može obraniti baš nitko i jedina stvar koja je spasila Tottenham je loše Alonsovo završno dodavanje te Eden Hazard koji je zbog toga utrčao u zaleđe.
A vratimo se sad na početnu poziciju.
Son mora prepoznati situaciju, shvatiti da nisu zadovoljeni preduvjeti za presing i povući se.
Jednostavno, Son mora vidjeti da ne može pritisnuti Azpilicuetu, stoga mora oduzeti opcije Azpilicueti bez da ga napada. Najefikasnije je spuštanje gdje može zonski zaštiti zonu između linija i tijelom blokirati dodavanje prema Kantéu, dopuštajući da Mousa Dembélé preuzme Victora Mosesa na desnom boku, Christian Eriksen i dalje prati Matića, dok Victor Wanyama služi kao zonski korektor presinga. Takav raspored bi dopustio da zadnja linija Tottenhama bude puno fleksibilnija i da se uspije raširiti prema desnoj strani, tako da ima pokrivene sve igrače Chelseaja.
Azpilicueta bi i dalje imao slobodu na lopti, ali ne bi imao nikakvu opciju osim povratka vrataru ili duge lopte u napad koja bi izazvala duel, a svaki duel igri oduzima kontrolu, što je temeljni cilj ovakvog izlaska s loptom. Bila bi to za Tottenham mnogo bolja opcija, jer ovako je Dembélé ostao u nemogućoj misiji da čuva i dodavanje Mosesu uz liniju i Kantéu u sredinu, ostavljen u situaciji u kojoj mora birati veću opasnost, dok i zadnja linija također mora odlučiti rotirati prema jednom beku ili drugom.
Na kraju, ispada da su i Dembélé i obrana odlučili da je veći prioritet pokriti Mosesa kojemu je bilo lakše uputiti dodavanje, odlučujući riskirati dijagonalu dugu 40 metara prema Alonsu. I obrana i Dembélé su ispravno procijenili rizik, ali su istodobno krenuli prema Mosesu, što je otvorilo dovoljno vremena Kantéu da to dodavanje više ne bude toliko teško. Tako ne samo da su nastradali zbog krive Sonove reakcije, nego i zbog ispravnih reakcija obrane i Dembéléa, koje su bile nesretno tempirane u identičnu stotinku. Ipak, koliko su imali nesreće u tome, toliko su imali sreće sa završnicom u kojoj su se spasili iz naizgled nemoguće situacije.
Ova situacija, koja na kraju nije bila odlučujuća, jednostavan je prikaz zašto je nogomet toliko zanimljiv. Čitava momčad je jedan lanac i reakcija jednog uzrokuje lančanu reakciju. Za odigrati presing potrebna je izrazita koncentracija, jer greške u odlukama koje se donose nevjerojatno brzo za posljedicu mogu imati totalni raspad linija.
Uspješan presing je dokaz da je agresivni napad najbolja obrana. Sonov primjer je dokaz da je ponekad plansko povlačenje ipak korisnije.
