Prekid NBA sezone natjerao je fanove da potrebu za dnevnom dozom NBA fiksa zadovolje na neki alternativni način. Klasici su u modi. Proučavaju se velike playoff bitke, individualne predstave i rivalstva. Opet se proživljavaju možda već proživljeni događaji dok naviru sjećanja i emocije. Nakon što se iz 1960-ih, 1980-ih, 1990-ih ili iz perioda od prije samo 15-ak godina vratimo u sadašnjost i usporedimo ono što smo upravo odgledali s onim što gledamo danas, glavna misao koja će nam proći kroz glavu je kako ništa nije isto. Zapitat ćemo se radi li se uopće o istom sportu.
Osnovna ideja košarke je uvijek ista — i dalje su tu po petorica igrača s obje strane, kao i tabla s obručem na svakoj strani. Ostalo je bitno drugačije. I opet vrijedi ponoviti, ne moramo ići u prapovijest, dovoljno je pogledati 2000-te. Stilovi igre su modificirani, tendencije u igri također, fizički izgled igrača, pravila… I gdje su, dovraga, nestale prave petice? U pitanju je ništa drugo nego evolucija, intuitivna i samorazumljiva pojava. Pojava ekstremne situacije uzrokuje ekstremne promjene u okolini koje kod živih bića zahtijevaju prilagodbe. Oni koji se ne prilagode, proždire prirodna selekcija. I to je odgovor što se dogodilo ‘teretnim’ peticama.
Centre se često apostrofira kao poziciju koja je doživjela najveću promjenu, što je možda i istina, ali niti jedna pozicija u NBA ligi nije doživjela više prilagodbi kako bi opstala od one razigravača.
Playmakeri, jedinice, point guardovi su u doslovno svakoj košarkaškoj eri doživljavali preobražaje. To je vrsta koju bi prirodna selekcija uvijek prvu testirala, uglavnom zbog same prirode igre po kojoj su najviši igrači, mahom centri, bili bogovi, a najniži igrači na parketu u pravilu uvijek bili razigravači.
Budući playevi će puno češće izgledati kao Dončić, Simmons ili Giannis, a puno rjeđe kao Young, Chris Paul ili Ja Morant
Visina se, već odavno znamo, ne može naučiti, niti steći treningom. Zato su plejevi preživljavali koristeći vještinu s loptom i košarkaški IQ. Bili su produžena ruka trenera koja prenosi loptu preko centra, poziva ili — kako sam naziv playmaker sugerira — organizira akciju kojoj je cilj da lopta dođe do najboljeg strijelca u ekipi. U počecima NBA lige taj strijelac u pravilu nikad nije bio sam play.
To su bili takozvani pass-first razigravači.
Trica donijela veliku podjelu
Prvi veliki play u ligaškoj povijesti bio je Bob Cousy, ikona Boston Celticsa. U nekim sezonama Bob je, doduše, bio i najbolji Bostonov strijelac, ali to što je osam sezona zaredom bio najbolji asistent u ligi najviše govori o njegovom pass-first mentalitetu. No, Cousy je imao jedan problem. Veliki problem koji će kasnije dugo vremena pratiti gotovo sve vrhunske playeve — nije mogao do naslova, barem ne kao najbolji igrač franšize. Ali kada se takvom beku priključio centar Bill Russell, zajedno su uzeli šest titula.
Oscar Robertson, koji je obilježio 1960-e, odudarao je od tadašnjeg prototipa razigravača. Bio je visok 196 cm poput tadašnjih krila, što mu je između ostalog omogućavalo da dolazi do skokova i nameće brzi tempo igre. Takav stil donio mu je triple-double prosjek u sezoni 1961./62. što će tek 2016./17. ponoviti Russell Westbrook. Bekovi su u 1960-ima svakako dobili više slobode u egzekuciji, iako su centri i dalje bili nedodirljivi. Big O nije mogao do naslova bez Kareema Abdul-Jabbara.
Brzi tempo i sve veća uloga bekova u napadu prenijeli su se i u 1970-e, kada se pojavljuje veliki broj vrhunskih razigravača: Nate Archibald, Walt Fraizer, Jo Jo White, Calvin Murphy i drugi. Frazer je možda bio idealni predstavnik tog razdoblja jer je bio puni paket a ne više samo pass-first bek. Jednako dobro je asistirao i zabijao, usto je igrao i obranu koja dotad nije bila rezervirana za bekove. Walt — ili Clyde, kako su ga zvali suigrači i navijači, čak je sedam puta izabran u najbolju obrambenu petorku lige.
Magic Johnson dominirao je u 1980-ima kao glavni ‘ideolog’ Showtimea u Lakersima, iako ne treba zaboraviti da je pored sebe ipak imao Kareema. Magic je dominirao visinom, mogao je igrati svih pet pozicija te je pojavom i stilom igre punio dvorane. Njegov pandan bio je Isiah Thomas u Pistonsima, važan zato jer je predstavnik rijetke vrste point guardova koji su do titule došli kao glavne napadačke opcije. Početkom 1980-ih uvedena je trica pa su se bekovi trebali naviknuti na novo pravilo te drugačije postavke u igri koje su od njih zahtijevale uvrštavanje novih vještina u napadački repertoar.
U 1990-ima igra se bitno usporila i postala predvidljiva s hrpom izolacija za bekove šutere i krila ili čestim post-upovima za visoke. Popularizacija trice, ali i nepokretni napadi s tek nekoliko temeljnih napadačkih opcija doveli su do velike podjele playmakera.
I dalje su postojali pass-first razigravači poput Johna Stocktona, Marka Jacksona ili Jasona Kidda. Novost su bili bekovi koji su se uklapali u tvrdi mačo stil igre 1990-ih, momci koji su radili razliku obranom a da su istovremeno bili korisni i ofenzivno. Primjeri su Gary Payton, Mookie Blaylock, Derek Harper, Nate McMillan i Sam Cassell. Treći su bili oni koji su mogli podjednako dobro i trpati i razigravati, Thomasovi nasljednici poput Roda Stricklanda, Tima Hardawayja ili Kevina Johnsona.
Napadačka eksplozija
Dok se početkom drugog milenija razbijalo glavu tko će popuniti rupu odlaskom Michaela Jordana, hoće li to biti Kobe Bryant, Vince Carter ili Tracy McGrady, istovremeno se događala mini-revolucija na poziciji jedinice.
Pojavio se Allen Iverson, pripadnik nove vrste razigravača (ili “razigravača”) koji će dobiti etiketu shoot first, pass later. The Answer je imao samo 183 cm, zbog čega nikako nije bio predodređen da dominira ligom. Ali nitko nije računao na njegovu brzinu, scorerski gen, eksplozivni prvi korak i karizmu. Bio je prvi koji se drznuo ukrasti loptu divovima oko sebe i u potpunosti je privatizirati. Kada je 2001. vodio Sixerse do velikog finala uzevši MVP titulu u regularnoj sezoni, ubacivao je prosječno 31,1 poen i bio vodeći strijelac lige. Trošio je čak 38 posto napada, pa je drugi strijelac momčadi bio Eric Snow s 12,1.
Mišljenja o Iversonu bila su podijeljena. Prigovaralo mu se da je sebičan i kao takav ne može igrati jedinicu. Mjerili su mu se šuterski postoci i proglašavalo ga se neefikasnim. Trener Larry Brown ga je prebacio na poziciju beka šutera, ali u osnovi se ništa nije promijenilo na parketu. Lopta je pripadala AI-u.
Za bekove je, pak, bio svjetionik. Posebno za one koji su tek dolazili u ligu. Za sve Davide koji su dolazili među Golijate, Iverson je bio inspiracija i uzor, pravi odgovor na zapostavljene jedinice. I dan-danas je obožavan i poštovan u ligi među razigravačima koji su svoju igru modelirali prema njemu. Uskoro će zbog njega uslijediti plimni val shoot first point guardova koji nemaju imperativ biti najbolji dodavači u ekipi. Dotad nezamisliva činjenica da atletske nemani poput Westbrooka ili Derricka Rosea igraju istu poziciju kao nekada Stockton, Kidd ili Cousy postat će realnost.
Revolucija je u Iversonu dobila zaštitno lice, a za zakonski okvir se pobrinula sama liga.
Drugim Jordanovim umirovljenjem liga nije samo da je izgubila ikonu, nego je postala svjesna koliko njen proizvod na parketu gubi smisao. Nakon desetljeća statičnosti, predvidljivosti, tromosti i pretjerane grubosti, NBA je počela gubiti fanove. Zbog toga se 2000. u Phoenixu sastao specijalni odbor čije je članove imenovao David Stern, kako bi odlučio u kom smjeru će se liga razvijati. Cilj je bio atraktivna košarka kao u 1980-ima, pa su doneseni setovi novih pravila koja su implementirana u sezoni 2000./01. Zonska obrana više nije bila ilegalna, uvedene su defenzivne tri sekunde, a u napadu se lopta morala prenijeti u suparničku polovicu za osam, umjesto dotadašnjih 10 sekundi. Tri godine kasnije, zabranjen je hand-checking. Namjera novih pravila bila je jasna: ubrzati igru, otvoriti parket, povećati broj poena.
Dakle, ista ona pravila koja su nepovratno promijenila centarsku poziciju isto su napravila s pozicijom razigravača. Razlika je u tome što se centrima napadačka uloga počela smanjivati, a bekovi doživjeli napadačku eksploziju. Bez centra u reketu i bez čuvarove ruke u tijelu dobili su ogromni prostor za manevriranje i šansu da dominiraju s loptom u rukama kao nikad ranije. Centri su detronizirani i više nisu ti koji gutaju glavninu posjeda. Počeli su ovisiti o milosti bekova koji polažu pravo na loptu.
Klasična podjela više ne postoji
Istovremeno, blagodati zonske obrane prvi su iskoristili Celticsi s Tomom Thibodeauom kao defenzivnim koordinatorom. Thibs je kreirao hibridnu zonsku obranu koja se fokusirala na gomilanje igrača na stranu s loptom i zaštitu reketa, dok se na strani bez lopte igra zona. Takav tip obrane izluđivao je elitne strijelce poput Bryanta i LeBrona Jamesa, naviknute na izolacije ili juriše na obruč koji su sada postali puno teži. James je u drugoj rundi doigravanja 2008. šutirao 35 posto iz igre protiv Kelta, a Bryant u finalu 40 posto.
To je bio početak kraja izolacijske i predvidljive košarke. Tek su Lakersi u još dvije sezone uspjeli prevariti sistem, ali od 2011. su svi prvaci su igrali dinamičnu košarku oslonjenu na pick and roll i pokretne napade. Da bi pobijedio zonske i hibridne zonske obrane treba ti brzi protok lopte i prenošenje lopte sa strane na stranu, a u tom poslu ključni su bekovi.
Na dodatnoj važnosti razigravači su dobili uplivom analitike i sve važnijim šutom za tri poena.
Spacing, odnosno, rastezanje obrane pozicioniranjem šutera na trici, postalo je ključna stvar na parketu i glavni preduvjet za efikasan napad. Isto kao što je Iverson postavio zlatni standard za bekove poput Westbrooka ili Rosea, isto je napravio i Steve Nash za jedinice koji se oslanjaju na šut za tri kao temeljno oružje i nemaju limit odakle je mogu potegnuti. Nash i Phoenix Suns su inspirirali Stepha Curryja i Golden State Warriors, ali i Damiana Lillarda, Traea Younga i druge. Koliko god bio sjajan dodavač, bek koji ne može zabiti tricu danas ne može opstati u ligi. Ne može kreirati iz pick and rolla jer će mu ići ispod bloka. Ne može igrati bez lopte jer ga nitko neće čuvati.
Od Iversona do danas, (r)evolucija je protekla jako dobro za igrače na poziciji point guarda. U tom periodu je MVP titula ukupno sedam puta pripala jedinicama, a osvajala su je petorica različitih igrača: Iverson, Nash, Rose, Curry i Westbrook. To je značajno povećanje u odnosu na period od 1956., otkad se dijeli nagrada, do Iversonove MVP titule 2001. U tom razdoblju razigravači su uzeli ukupno samo pet MVP titula, i to njih trojica: Cousy, Robertson i Magic.
Iako su MVP titulama stekli priznanje i ugled u ligi, a zahvaljujući Stephu, pa i Kyrieju Irvingu, skinuli stigmu da shoot first bekovi ne osvajaju titule, razloga za opuštanje na poziciji nema. Novi veliki evolucijski izazov je pred njima. Liga je već debelo zakoračila u position-less košarkašku eru koja ne poznaje klasične podjele po pozicijama u kojima visina određuje ulogu i poziciju na parketu.
Najniži igrač više ne mora organizirati igru, a najviši čuvati obruč. Najviši na parketu danas je možda najbolji šuter. Krila čuvaju obruč kao nekada centri. Najniži su prve napadačke opcije. Klasična podjela na play, bek šuter, nisko krilo, visoko krilo i centar praktički više ne postoji. Danas u ligi postoje tri pozicije: bek, krilo i visoki. Svaki od njih mora biti sposoban odrađivati više uloga na parketu: šuter, ball-handler, screener, post igrač, sekundarni kreator, pouzdani obrambeni igrač u switch obrambenom sistemu.
Totalna košarka
Košarka bez pozicija kao nova evolucijska faza prvo je, dakako, udarila na poziciju playa. Dok su slijedili trend i uzimali sve veći dio kolača u potrošnji napada, istovremeno su prosječni ligaški razigravači lagano počeli gubiti primat u kreiranju napada. Sve više momčadi ulogu glavnog ball-handlera dodjeljuje svojim najboljim igračima, bez obzira na to koju poziciju igraju i koje su visine.
Brojke potvrđuju taj trend.
U sezoni 2014./15. među top 20 najboljih asistenata u ligi samo LeBron nije imao oznaku guarda, a samo James Harden i Tyreke Evans nominalno nisu bili razigravači nego bekovi šuteri. Pet godina poslije, ako pogledamo današnju sezonu, u top 20 — osim Jamesa (i opet beka Hardena) koji je najbolji asistent lige — imamo centra Nikolu Jokića te Luku Dončića i Bena Simmonsa kao idealne nositelje position-less košarke pored čijih imena stoji oznaka G-F (guard-forward). Ovakvih imena će biti sve više i više, jer najbolji igrači momčadi uzimaju loptu u svoje ruke i nisu više samo egzekutori nego i organizatori napada.
Ako proširimo priču izvan top 20 asistenata lige, onda dobijemo još potpuniju sliku. Giannis Antetokounmpo je najbolji asistent u Bucksima, Jimmy Butler i Bam Adebayo u Heatu. Kawhi Leonard je drugi najbolji asistent Clippersa, Kevin Love drugi najbolji u Cavsa. Draymond Green je u četiri uzastopne sezone bio najbolji dodavač Warriorsa. Blake Griffin u Pistonsima je također dokazani point forward. Sličnu ulogu u budućnosti će sigurno imati Brandon Ingram, Zion Williamson i Karl Anthony Towns, možda i Pascal Siakam.
Dok su u prošlosti uglavnom bekovi bili majstori driblinga, kontrole lopte i organizacije napada, zbog košarkaške evolucije koja nagrađuje multidimenzionalne igrače oni više ne posjeduju monopol na te vještine. Centar više nije centar napada, bek više nije mozak napada. Krila kreiraju, centri razigravaju i još pored toga imaju visinu kao komparativnu prednost u odnosu na bekove. To znači da znaju driblati, šutirati, asistirati, ali su i pouzdani skakači i obrambeni igrači, što bekovi po nekom košarkaškom pravilu uglavnom nisu.
Budući playevi će puno češće izgledati kao Dončić, Simmons ili Giannis, a puno rjeđe kao Young, Chris Paul ili Ja Morant. Ne treba vam bolji primjer bliske budućnosti od draft klase ove godine. Po većini boardova najveći talenti na poziciji point guarda ove godine su Killian Hayes (195 cm), LaMelo Ball (200 cm) i Tyrese Haliburton (195 cm).
To ne znači da će minijaturni bekovi u potpunosti izumrijeti. Young i Morant su transcendentalni playevi koji imaju vještine da opstanu i dominiraju ligom. Međutim, u opasnosti su one prosječne jedinice koje se ne izdvajaju vještinama i visinom. LeBronu i Giannisu ne treba play, trebaju im šuteri i obrambeni igrači. U budućnosti Dončiću, Simmonsu i Zionu neće trebati playevi od 183 cm, već šuteri i defenzivci od 200 cm. Napad je danas ili u rukama jednog čovjeka i svi ostali rade za njega, ili je toliko dinamičan i pokretan da svi igrači sudjeluju u totalnoj košarci kretanja, asistiranja i zabijanja.
Hoće li position-less košarka postati point guard-less košarka? Za 10-ak godina kada nas zbog dokolice opet pukne nostalgija za klasicima, hoće li nam kroz glavu prolaziti pitanje — gdje su, dovraga, nestali pravi playevi?
