Pep Guardiola osvojio je svoj prvi trofej u Engleskoj. Uz to što je Manchester City uvjerljivo vodeći na prvenstvenoj ljestvici, pobjedom protiv Arsenala u Carabao Cupu njegov je menadžer pokazao da vodi momčad koja igra zbilja najdominantniji nogomet na Otoku.
Doduše, trebalo mu je godinu dana da posloži sustav igre kakav je zamislio te uvjeri igrače u sustav igre i kompleks razmišljanja o nogometu u kojem on funkcionira. Mijenjao je stvari iz samog temelja i to se osjetilo. Trebalo mu je neko vrijeme adaptacije na uvjete igre, ali trebalo mu je i vrijeme u kojem je sebe vratio na pravi put nakon nekarakterističnih lutanja prošle sezone, kad se odlučivao na neke kompromise i polovična rješenja žrtvujući svoje ideale igre kako bi se prilagodio kadru i to se osjetilo.
Ove sezone, nakon što je sve posložio onako kako se od njega očekivalo, City izgleda odlično.
Istina, putem je u 19 igrača uložio oko pola milijarde eura, ali i drugi vrhunski klubovi troše novac i ne izgledaju ni blizu ovoliko dominantno. Novac pomaže uspjehu jer gomila talent, ali nije ni blizu presudan za dobivanje utakmica kao što su to mehanizmi koje momčadi moraju prikazati unutar sustava igre.
Uostalom, osjetio je to Arsenal kojeg je neusporedivo jeftiniji Östersunds FK prilično namučio u Europskoj ligi. Prolaz već bio riješen, ali gosti su imali neka prilično dobra rješenja kako pokušati zakomplicirati utakmicu.
City iskoristio poklon
Zato je Arsene Wenger u otvaranju utakmice odlučio kopirati njihov pristup s presingom na bočne pozicije.
İlkay Gündoğan, David Silva i Fernandinho imali su svoje čuvare koji su se trudili stajati blizu, dok je Aaron Ramsey zonski pokrivao rješenja iza prve linije presinga. Okidač presinga bilo je dodavanje prema bočnom igraču, posebno kad bi loptu dodao vezni igrač koji je blizu tako da i njegov čuvar može pomoći u iskakanju. Pierre-Emerick Aubameyang je imao zadatak odsijecati bližeg stopera i vrebati priliku da pogrešku Cityjeva beka pretvori u kontranapad, baš kako je to Östersunds napravio Arsenalu na početku utakmice.
Međutim, City zbog geometrije momčadi i strukture koju nudi napadačka postavka ima prilično bolji izbor rješenja nego Arsenal. Oba beka mogu bez problema odigrati s daljnjim stoperom jer im veznjaci odvlače igrače koji mogu presjeći loptu, tako da su se bez velikih problema nosili s presingom koji je Arsenal pripremio.
Ne samo da su se nosili, nego su taj presing iskoristili protiv Arsenala.
City je ciljano spustio svoje veznjake nisko u poziciju u kojoj mogu mirno primiti dodavanje od vratara. Sa sedmoricom igrača unutar svojih 30 metara prisili su suparnika da donese odluku. Arsenal je morao odustati od presinga i dopustiti im dovoljno opcija za mirnu kontrolu posjeda u prvoj fazi, ili pak riskirati s visokom zonom. Wenger se nije odlučio za zonu, svojim je igračima dao upute da u tom slučaju svi izađu naprijed prema svojim igračima. Suludo, jer time je otvorio pola terena, ostao je bez strukture u presingu koja bi omogućila pokrivanje leđa nakon izgubljenog duela ili probijanja prve linije i osudio zadnju liniju da igra tri protiv tri sa suparničkim napadom.
Naravno, Manchester City je iskoristio upravo zadnji poklon. Claudio Bravo je poslao loptu prema Sergiju Agüeru, koji dobiva duel sa Shkodranom Mustafijem i zabija gol Arsenalu petu utakmicu u nizu.
Neshvatljivo i za Wengerove standarde
Realno, čak i kad oduzmemo Mustafijevu groznu reakciju, iz ove situacije Arsenal nije mogao izaći bolje, sve da je stoper i dobio duel. Ostatak momčadi naprosto je grozno postavljen, a Bravo će odigrati dovoljno dobru dugu loptu tako da će barem pogoditi dovoljno blizu svog igrača da stoper mora ući u duel i da je ne može mirno štopati i staviti pod kontrolu. A kad bi Mustafi odbio loptu, opet bi na naplatu došla odluka da uništi sam sebi strukturu veznog reda visokim man markingom – jer u koju god zonu je odbio, Cityjevi su igrači zbog pozicije i položaja tijela u prednosti.
City ima strukturu i po odbijenoj lopti, jer je Mustafi predaleko za eventualno vraćanje vrataru, može bez problema stvoriti pritisak i duplirati Arsenalova igrača koji krene po loptu. Dakle sve da je Mustafi dobio duel za koji je bio užasno postavljen i u koji je ušao previše mlako, Arsenal bi se vrlo vjerojatno opet našao u situaciji da trojica stopera moraju igrati protiv trojice napadača, jer nitko ne kontrolira 40 metara prostora u središnjici terena između zadnje linije obrane i prve linije pritiska. Ondje se nalazi samo Granit Xhaka, kojeg David Silva odvlači prema svom golu i time stvara još više brisanog prostora ispred zadnje linije.
Za moderni nogomet i 18. minutu utakmice finala kupa u kojoj je rezultat izjednačen – apsolutno neshvatljivo. Čak i za standarde koje je Wenger postavio zadnjih nekoliko godina.
U tom je trenutku utakmica bila gotova. Kao da nakon prvog gola ni sami Arsenalovi igrači nisu vjerovali da mogu napraviti nešto da je preokrenu. Aubameyang je imao izvrsnu šansu na samom otvaranju utakmice kad je iz peterca dvaput pokušao ugurati loptu u mrežu; da je Arsenal tada poveo, možda bi stvari ispale nešto drugačije. Barem zanimljivije, jer ovako je bilo samo pitanje rutine. City ima strukturu i rješenja kojima može držati loptu protiv ovako nedorečenog presinga koliko god želi, njegovi igrači znaju gdje mogu tražiti višak, a kad imaju pozitivan rezultat onda su praktički nedodirljivi.
Na stranu prvi trofej na Otoku i velika prednost u prvenstvu, Pep Guardiola je ponovo pokazao da vodi trenutno najdominantniju momčad u engleskom nogometu.
I hope they're proud of themselves. pic.twitter.com/2r9UuFaASG
— John Brewin (@JohnBrewin_) February 25, 2018
