Kako smo ono izgubili od Srba

Prisjećamo se klasika iz četvrtfinala Olimpijskih igara

Zadnja izmjena: 1. travnja 2020.

Predsjednik MOO-a Thomas Bach i japanski premijer Shinzo Abe dugo su ustrajali da se Olimpijske igre u Tokiju održe u predviđenom terminu, ali ipak su, uslijed brojnih pritisaka, pristali odgoditi Igre za sljedeću godinu. Time je automatski odgođen, ako ne i otkazan, košarkaški kvalifikacijski turnir u Splitu.

Novi olimpijski san Bojana Bogdanovića i ostatka društva stavljen je na čekanje i ovog nas ljeta umjesto očekivanog dvostrukog programa čeka velika praznina. Nema veze, ovo nije vrijeme za razmišljanje o sportu, reći će mnogi, ali opet, ima dosta nas kojima sport nikada ne izlazi iz glave. Štoviše, sad čak i intenzivnije nego inače, kao kad naprasno prestanete pušiti pa stalno razmišljate o povlačenju barem jednog dima.

U nedostatku aktualnosti odlučio sam se prisjetiti četvrtfinalnog olimpijskog ogleda Hrvatske i Srbije, jedne od najgledanijih košarkaških utakmica ikad na ovim prostorima. Budući da je susret odigran par mjeseci prije pokretanja Telesporta, sada ćemo pokušati razjasniti što se to dogodilo u ovoj drami punoj obrata.

Podatak da je snimka susreta na YouTube postavljena prije devet mjeseci i već skupila preko 200.000 pregleda dovoljno govori o statusu ove utakmice, a zamislite kako je tek bilo za vrijeme izravnog prijenosa. Nema veze što je početak bio poslije tri ujutro po srednjoeuropskom vremenu; pola Balkana budno je pratilo svaku minutu ovog trilera.

Vrući Hezonja zadržava loptu i, u trenutku kada Jokić odlazi s njega, šiba tricu s osam i pol metara. Lopta udara u prvi obruč, tablu, drugi obruč pa opet prvi…

Zbog kasnih termina tih sam se dana držao taktike spavanja u ratama: otišao bih leći nešto prije ponoći pa bi me alarm budio uoči utakmica, da ne bih slučajno od prevelikog umora došao u iskušenje zaspati tijekom poluvremena. Međutim, sjećam se da mi u ovom slučaju san od uzbuđenja nikako nije dolazio na oči, satima sam se prevrtao po krevetu razmišljajući kakvu ćemo Hrvatsku gledati te noći: u furioznom izdanju kao protiv Litve i Brazila, kilavom kao protiv Nigerije i Argentine ili će se, pak, opet dogoditi dobro poznata mentalna blokada u nokaut fazi. Samo da odigramo ozbiljno, mrmljao sam glave zagnjurene u jastuk, samo da se skroz ne raspadnemo.

Pa, je li se Hrvatska raspala? I je i nije. Svaka četvrtina bila je priča za sebe: prva praktički egal (-1), u drugoj (+7) i četvrtoj (+11) Hrvatska je bila znatno bolja, ali ponovo je presudio blackout u trećoj (-20).

Jako dobra obrana

Prva četvrtina nije bila osobito kvalitetna; dapače, siguran sam da su se mnogi Brazilci na tribinama sarkastično zapitali “tko je ove pustio u zemlju?”. Mnogo pogrešaka i promašaja, grč je bio vidljiv kod obje strane. Saša Đorđević odlučio je na otvaranju žrtvovati napadačku lepršavost ostavljanjem Bogdana Bogdanovića i Nikole Jokića na klupi; plan je bio iskoristiti siromaštvo Hrvatske u kreaciji pritiskanjem Roka Lenija Ukića, kojeg je Stefan Marković potpuno odvojio od lopte, dok je isti zadatak Nikola Kalinić nešto manje uspješno odrađivao na Bojanu Bogdanoviću.

Međutim, Hrvatska je napadački doprinos dobila preko Mire Bilana koji se iznenađujuće dobro nosio s Miroslavom Raduljicom. K tome su Srbi rano uvedeni u bonus, a naposljetku se i Babo zahuktao. Sve to donijelo je respektabilnih 19 poena na kraju četvrtine, ali opet nije bilo dovoljno za vodstvo zbog kriminalne zaštite reketa unutarnje linije (prvenstveno Dario Šarić i Bilan) — Srbija je imala šest napadačkih skokova i čak 10 šutova na koš više od Hrvatske (22 naspram 12), čime je anulirala nemuštost napadački skromnije postave.

U drugu četvrtinu krenulo se bez daljnjeg kalkuliranja, Aco Petrović je poslao na teren svu trojicu NBA igrača (Babo, Šarić, Mario Hezonja) a Đorđević im je sučelio svoj udarni trio koji je uz Bogdanovića i Jokića činio još Miloš Teodosić. U tim trenucima primjećuje se vrlo čudna Petrovićeva odluka da Bojan čuva Teodosića, Ukić Bogdana, a Hezonja obrambenog specijalca Stefana Jovića.

Teo, koji je utakmicu otvorio nizom promašaja s perimetra, prodorima je počeo koristiti to što ga čuva sporiji Babo, ali generalno je hrvatska obrana bila jako dobra jer se bazirala na preuzimanjima, osobito kada je zbog trećeg prekršaja izašao Ukić. Tada je svaki član petorke imao preko dva metra i mogao solidno braniti koga god da mu dođe. Đorđević je mnogo mijenjao u tom periodu, stoga mu momci nikako nisu uspijevali uhvatiti napadački ritam; čini se da ih najviše morilo to što hrvatski centri, inače Ahilova peta sastava, odlično brane leđnu igru Raduljice i Jokića, od koje se očito mnogo očekivalo. Rasplet — mizerna 32 poena na poluvremenu naspram hrvatskih 38.

Ne može se reći da je hrvatski napad bio bajan, ali je bio mnogo učinkovitiji od srpskog (vodstvo od šest razlike s 14 upućenih šutova manje). Više-manje sve se svodilo na blokove za Bogdanovićev izlazak na šut te spuštanje na vrh reketa za Šarića, dok je s ono malo pick igre više rukovodio Kruno Simon nego Ukić, koji je prije odmora skupio tri prekršaja, što je okolnost u kojoj će Aco poslije tražiti uzrok poraza.

Je li to baš bilo tako?

Četvorica kršnih bekova

Hrvatska je otvorila bez pravog razigravača, ali prve dvije minute u takvoj koncepciji bile su jako dobre, isto kao i posljednje dvije u prvom poluvremenu. Činilo se da će se utakmica nastaviti u umrtvljenom ritmu kakav paše Hrvatskoj, ali onda je započeo kobni niz banalnih pogrešaka koji je Srbima otvorio tri vezane kontre (od kojih vam je sigurno u sjećanju ostala ona u kojoj Raduljica brutalno zakucava Šariću u facu) s kojima su ponovo preuzeli vodstvo.

Istina, Simon je kao lažni plej dosta toga zakuhao pretencioznim dodavanjima, ali nakon što se Ukić vratio, Hrvatska je potonula još dublje. Srbija se, ohrabrena Blitzkriegom, napadački oslobodila: protok lopte uvelike se pospješio (što je Sale uporno zazivao na time-outima), a preko Bogdana je konačno proradio i vanjski šut.

Kod Hrvatske je počela pucati strana pomoći — ispratile bi se početne kretnje, ali nakon srpske odgode realizacije (gdje se ranije žurilo), koncentracija je padala te se većini igrača (Simon, Luka Babić, Bilan, Bogdanović, Šarić) dogodilo da ispadnu u završnim sekundama napada. S druge strane, Đorđević je umjesto krila Kalinića na Babu poslao mnogo bržeg beka Stefana Markovića, što se pokazalo kao bingo jer ga je agresivnim pristupom natjerao na više izgubljenih lopti.

Naposljetku se +6 pretvorilo u ogromni zaostatak od 14 razlike, i ne, to nije bilo isključivo zato što Ukić nije startao, već je u pitanju kolektivna krivnja, svi igrači su treći period odigrali ispod razine nakon što su ih Srbi stavili pod veće kušnje nego ranije: tri izgubljene lopte nakon prve četvrtine, osam na poluvremenu, pa čak 15 na kraju treće. Zloglasni eksponencijalni rast bio je koban za hrvatske ambicije, Srbi su 35 posto svojih poena u trećem periodu postigli iz kontri.

Doimalo se da će u posljednjoj četvrtini uslijediti totalni raspad kao godinu dana ranije protiv Čeha te godinu kasnije protiv Rusa, ali ne samo da se nije dogodio potop, nego je Hrvatska umalo preokrenula.

Odmah na početku zahuktali Bogdan pravi svoj četvrti prekršaj te ga Đorđević povlači, što je Petroviću olakšalo život. Dvije obrambene postavke usmjerile su vodu na hrvatski mlin: nakon što je Teo po tko zna koji put pretrčao Babu, Aco ga konačno miče s njega i stavlja na mnogo manje opasnog Jovića. S druge strane, Đorđević je Teodosića poslao na Hezonju, vidjevši da se Marija dotad uglavnom ignorira u napadu. Međutim, Aco nakon još jedne prodane lopte Simona sklanja s lažne jedinice i na to mjesto postavlja Hezonju, koji to koristi da si preko mekanog Tea kreira par laganih šutova.

Ubrzo Aco odustaje od samozatajnog Šarića pa u vatru gura Babića, što se pokazalo kao pogodak. Dakle, Hrvatska je zaigrala bez pravog pleja, ali s četvoricom kršnih bekova (Simon, Hezonja, Bogdanović i Babić) te Darkom Planinićem pod košem kao osiguračem za Jokića. Ta niža postava nije bila osobito brza, ali je vratila sigurnost pri preuzimanjima iz prvog poluvremena što je, uz klasične Acine igrice na puštanju šuta Markoviću i Kaliniću, otopilo srpsku prednost na samo poen razlike.

Psihološka prekretnica

Dvije minute prije kraja došli smo do situacije koja je prelomila utakmicu, jedne od onih koja ostaje u kolektivnom sjećanju i prepričava se generacijama. Okolnosti za završni udar bile su idealne: Bogdan Bogdanović se netom prije eliminirao petim prekršajem iz završnice te Đorđević na pozicijama 2 do 4 ima redom napadački skromne igrače (Marković – Kalinić – Marko Simonović), Hrvatska zaostaje pola koša i ima napad, a većina Brazilaca na tribinama navija za preokret.

Bojana udvajaju na sredini perimetra, stoga šalje loptu lijevo Hezonji. Srpska obrana u tom je trenutku posve pukla i Mario je u idealnoj poziciji da gurne pas od poda Planiniću na liniji za bacanja, koji se potom mogao sjuriti na 15 cm nižeg Teodosića koji je ostao sam pod košem ili, pak, proslijediti loptu potpuno usamljenom Simonu u desnom kutu. Međutim, vrući Hezonja zadržava loptu i, u trenutku kada Jokić odlazi s njega, šiba tricu s osam i pol metara. Lopta udara u prvi obruč, tablu, drugi obruč pa opet prvi i naposljetku ispada van.

Bila je to psihološka prekretnica koju je Srbija preživjela.

Odmah poslije Teo je pick igrom rutinski pronašao poene za Raduljicu, a Hrvatska se pokušavala u egal vratiti usiljenim tricama i penal završnicom. Nije išlo, Srbi su prošli u polufinale.

Može se reći da je utakmicu odlučila srpska prevlast u skoku dok su na parketu bili Bilan i Šarić te osam olako izgubljenih lopti u trećoj četvrtini. Isto tako, nije pomoglo olakšavanje života Teodosiću na kojem su se mijenjali Babo i Simon, najslabiji obrambeni igrači hrvatske vanjske linije, te kasno uključivanje Hezonje u napadački dio. Osim toga treba izdvojiti i srpsku širinu – Đorđević je koristio 11 igrača, a Aco samo osam, s tim da su mu jedini pravi razigravač i krilni centar bili neraspoloženi.

Međutim, opći dojam u hrvatskoj javnosti bio je jako dobar, iskazano je veliko zadovoljstvo i ponos. Naravno, dobar dio zasluga ide i prethodnim utakmicama, tog su ljeta već bili srušili Grčku, Italiju, Španjolsku i Litvu, ali sve bi to palo u drugi plan da se dogodio veliki potop.

Iako su izgubili od najljućih rivala te pritom nisu odigrali izuzetno kvalitetno, Petrovićevi momci pokazali su zavidnu razinu borbenosti i karaktera — raspali su se kao i inače, ali su se ovaj put uspjeli dići iz pepela i ponovo sastaviti, dovevši utakmicu do samoga ruba. Zbog toga ova utakmica u srcima hrvatskih navijača neće ostati zapisana kao trauma, već kao časni poraz kojim je okončana zaista lijepa olimpijska priča.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.