Od samog starta utakmice Danska je znala po što je došla. Nakon što je Mathias Jørgensen u trećoj sekundi utakmice poslao dugu loptu na desno krilo, lopta je ponovo dotakla travu tek 18 sekundi kasnije.

I to je bilo to, upravo tako je izbornik Åge Hareide zamislio razvoj događaja – puno preskakanja, malo ritma i rasplet događaja u kojem raspucavanje i nije toliko loša opcija. U početnu postavu gurnuo je čak sedmoricu igrača viših od 190 centimetara i od samog starta su Danci pokazali kako nemaju namjere odstupiti od plana igre u kojem je primarna ideja doći u priliku kroz preskakanje igre i duge lopte.

Dapače, taj su pristup dodatno radikalizirali, tako da je priliku u napadu od prve minute dobio Andreas Cornelius koji je visok 193, dok je na klupi ostao inače standardni Nicolai Jørgensen; na lijevom krilu je prednost dobio Martin Braithwaite, dok je na klupi ostao nešto niži Pione Sisto, koji je dosad počeo sve tri utakmice u grupnoj fazi. Sve je bilo podređeno zračnim bitkama.

Igra dugih lopti

Ipak, iako su podredili igru napucavanju, Danci su pokazali ogroman respekt prema Hrvatskoj.

Poanta njihovih dugih lopti prema beku koji je tjelesno inferioran 193 centimetra visokom Yussufu Poulsenu nije u tome da Poulsen dobije zračni duel iz kojeg će dati gol. Plan igre se sastoji u tome da na loptu odbijenu poslije duela Danska izvrši presing, da momčad reagira s puno igrača u blizini duela i tako iskoristi presing kao playmakera koji će ih dovesti u šanse. Međutim, protiv Hrvatske su napravili adaptacije u planu igre.

Obično Danska na ovakvu dugu loptu postavlja momčad tako da centralni napadač okupira stopere, što ovdje Cornelius radi, a da udaljenije krilo napada dubinu, što ovdje Braithwaite ne radi jer shvaća kako je taj trk samo nepotrebno rasipanje snage. Naime, da bi danski plan igre gađanja Poulsena dugim loptama i reagiranja na drugu loptu nakon duela funkcionirao, ključno je da je dovoljno igrača u zoni oko duela. To uključuje potrebu da bočni igrač dolazi u neposrednu blizinu krila i da bliža ‘osmica’ dolazi visoko.

Međutim, iz straha od hrvatskih krilnih igrača i zbog potrebe tranzicije, bek je u pravilu ostajao nisko. Istovremeno je bliža osmica bio Andreas Christensen, koji je po vokaciji stoper i nema naviku takve reakcije na otvoren prostor; on je zonski kontrolirao prostor ispred obrane. Kombinacija takvih reakcija beka i veznog igrača značila je da na drugu loptu poslije duela reagira samo Christian Eriksen i trojica hrvatskih igrača koja su prilično lako kontrolirala zonu oko inicijalnog duela te Danska nije bila toliko opasna.

Problem je u tome što nije bila opasna ni Hrvatska.

Hrvatski igrači su udarili samo dvije duge lopte manje od Danaca. I to je problem

Hrvati kao da nekako kolektivno odbijaju učiti iz pobjeda i kao jedinu legitimnu literaturu za usvajanje lekcija prihvaćaju bolne poraze za koje se čude kako su došli, iako je bilo dovoljno znakova upozorenja. U utakmici protiv Nigerije smo upisali relativno rutinsku pobjedu, ali igra nije bila sjajna jer nismo imali igru u posjedu lopte i nismo stvarali prave šanse. To se sve zaboravilo nakon fantastične pobjede nad Argentinom, ali postoje neke važne razlike u kontekstu tih dviju utakmica. Hrvatska je protiv Argentine pokazala mehanizme u obrani, odličnu igru u zatvaranjima defenzivnih koridora i sposobnost iskorištavanja otvorenog prostora. Međutim, suparnici poput Nigerije ili Danske — pa, ako hoćete, i Rusije — neće otvoriti taj prostor, a mi ga teško stvaramo.

Ovaj put se to nije osvetilo, imali smo sjajnog Subašića i sreće u raspucavanju, ali svi znakovi upozorenja su tu. Dancima je duga lopta temeljni plan igre, zbog toga u prvu postavu guraju sedmoricu viših od 190 centimetara i zbog toga su igrači u polju roknuli točno 50 dugih lopti u izgradnji napada. Pa ipak, ako izuzmemo vratare i njihova ispucavanja, hrvatski igrači su udarili samo dvije duge lopte manje od Danaca. I to je problem jer Danci imaju Corneliusa, Poulsena i Braithwaitea kojima je primarna snaga upravo duel igra, a mi imamo Luku Modrića, Ivana Rakitića i Marcela Brozovića koji su vrhunski organizatori igre s nevjerojatnim pregledom igre i sposobnošću sitnog veza, pa svejedno napucavamo loptu skoro kao Danci.

Jednostavno, uništavamo vlastite resurse.

Apsurd hrvatske igre

Hrvatska vezna linija igrala je previše nestrpljivo i neshvatljivo okomito, s previše lopti bačenih u bunar bez ikakvog pravog cilja. Ukratko, ponovo smo se mučili sa stvaranjem šansi i organiziranjem igre protiv discipliniranog suparnika.

Samo jedan danski napadač drži pod kontrolom trojicu naših veznjaka, što je apsolutno nedopustivo. Položajem tijela brani dodavanje prema Brozoviću i Modriću, a istovremeno pritišće Rakitića koji se odlučuje na dugu loptu. Jasan je to pokazatelj kako hrvatski vezni red, usprkos neospornom talentu, nema odgovarajuću geometriju kroz koju se može graditi sustav igre u posjedu. Bez prave strukture teško se stvaraju šanse i teško se dolazi do prostora kada se suparnik postavi pragmatičnije nego što je to napravila Argentina.

Ako ovu situaciju pogledamo iz drugog kuta, još bolje ćemo vidjeti apsurd hrvatske igre.

Ne samo da su Rakitić, Modrić i Brozović u istoj horizontalnoj liniji, pa ne mogu zatvoriti trokut i svu trojicu njih može pokriti samo jedan čovjek, nego smo se odlučili igrati samo na polovici terena. Umjesto da raširimo polje za igru i natjeramo Dance da love sjene naših igrača, mi još skupljamo igru i dovodimo ih u kontekst u kojem mogu ostati kompaktni i pokazati punu dimenziju svoje fizičke snage kroz duel igru. Cijela desna polovica terena je neiskorištena; zbog loše strukture igre ne možemo loptu poslati do Šime Vrsaljka, jer ne možemo imati dovoljno brz protok lopte s obzirom na to da nemamo jasne opcije za dodavanja, a duga lopta presporo putuje i Danska bi se presložila.

Na strani bližoj lopti smo statični. Ivan Strinić i Ivan Perišić ne rade rotaciju u kojoj bi se Perišić spustio prema lopti, a Strinić napao dubinu i tako isprovocirali eventualno preuzimanje i moguću grešku u komunikaciji između suparničkog krila i beka. Druga dvojica veznih igrača su izvan igre, nitko ne daje dinamiku, ne radi demarkaciju iza leđa napadača niti se nudi kao konekcija za zatvaranje trokuta, a onda Rakitiću ostaje jedino da proba dugom loptom prema naprijed, gdje je Ante Rebić sam između dvojice Danaca. Nema čak ni Marija Mandžukića koji se bespotrebno spustio u prostor u kojem ga, u slučaju primanja lopte, čak četvorica mogu uhvatiti u presing zamku.

Posebni poticaj

A kad je u drugom poluvremenu Hareide promijenio malo stvari i kad su ušli Lasse Schöne koji zna organizirati igru, te Jørgensen koji je pokretniji i tehnički bolji napadač, Danska se razmahala i preuzela inicijativu, stavivši Hrvatsku u podređeni položaj. I to nikako ne bi trebalo dopuštati protiv slabije momčadi, jer se lako može odbiti o glavu.

Rusija to vjerojatno neće napraviti.

Domaćini će se nastaviti braniti i, za razliku od Danske, neće pokazivati želju ni za minimumom igre. Međutim, to ne mijenja činjenicu da će nas opet čekati utakmica koja je u suštini ista kao što je bila ova i gdje će problemi u igri biti slični. Opet nas čeka dvoboj u kojem suparnik neće otvoriti prostor i u kojem ćemo mi sami kroz organizirani napad u posjedu morati proizvesti šanse. Dosad se tu nismo pokazali na pravoj razini, iako je rezultat tu. Nigeriju smo slomili kroz dvije pogreške, autogolom i nepotrebnim penalom. Island je manje bitan jer je tu igrala rezervna momčad, a Dance smo prošli u raspucavanju prvenstveno zbog sjajnog Subašića. Međutim, ne treba i dalje ignorirati upozorenja i oslanjati se na sreću, treba podignuti razinu igre i uzeti ono što nam ždrijeb pruža.

Na kraju krajeva, ostaje poanta da je Hrvatska prošla dalje.

Igrala je loše, ali se provukla i nastavlja natjecanje u kojem se sve otvara. Postoji dodatna vrijednost u tome kad pobijedite utakmicu koju odigrate loše, neki poseban poticaj samopouzdanju. Igrači često nakon takvih utakmica dobiju osjećaj pozitivne nedodirljivosti, rasterećenije igraju jer shvate da čak i kada ne odigraju dobro svejedno mogu pobjeđivati. A na turnirima poput Svjetskog prvenstva, gdje je uzorak utakmica tako mali i gdje ima priličan broj taktički bizarnih utakmica, taj mentalni dio je krucijalan i ovakve pobjede koje daju dodatan psihološki momentum. S te strane, čak i ovakva pobjeda je ogromna stvar.

Idući suparnik je Rusija koja se, da kojim slučajem nije domaćin turnira, vjerojatno ne bi ni plasirala na Svjetsko prvenstvo. Hrvatska je bolja ekipa, osjetno talentiranija i ne bi trebalo biti upitnika tko je favorit i možemo li u polufinale. No, taj višak kvalitete treba pokazati na terenu kroz kvalitetnu igru i sustav koji će to potencirati. Utakmice u kojima si bolji ne smiješ svoditi na sreću jer onda uništavaš vlastite resurse. Kad utakmicu svedeš na igru slučaja, kvalitativna prednost koju imaš više i nije toliko bitna.